H-Alter
Foto: Nenad Jovanović, Novosti<br>Foto: Nenad Jovanović, Novosti
Vesna Janković, moderatorica javnog razgovora "Drugi rat" održanog 5. kolovoza 2015. u riječkom HNK u suorganzaciji s Documentom – centrom za suočavanja s prošlošću i Srpskim narodnim vijećem, u režiji Olivera Frljića: "Pitam se koliko bi svi ti ljudi koji su se spremali za vojnu paradu bili spremni čuti priču o drugoj strani rata. Priču o iskorijenjenosti i izlomljenim identitetima, u kojoj nema jednostavne podjele na 'žrtvu' i 'agresora'?"

U Rijeku putujem u ponedjeljak 3. kolovoza s Marijom Crnogorac, mladom ženom koja je 1995. bila tek 12-godišnja djevojčica. Tog 5. kolovoza je s cijelom obitelji izbjegla iz sela Polača u okolici Knina. Četiri dana na traktoru, bez hrane i vode. Danju vruće, noću hladno. Sjeća se kako je njezina mama u Banja Luci otišla kupiti kruh i vratila se praznih ruku, jer su se ljudi potukli ispred pekarnice. Rat do tada zapravo i nije osjećala. Kaže, dijelom zato što su ih odrasli štitili, a dijelom zato što su se svi pravili da se ništa ne događa. Primijetila je da nešto nije u redu tek onoga dana kada je prekinut njezin mali ritual. S drugom djecom je redovno u seoskom dućanu kupovala Bananko i Pipi. I jednog dana više nije bilo njezine omiljene čokoladice. Priča mi o koloni i kako je za vrijeme cijelog puta tjerala samu sebe da spava, kako bi pobijedila strah. O dolasku u Pričamo o tome kako smo obje proteklih dana s grčem u želucu pratile trijumfalne najave vojne parade i proslave velike pobjede u Kninu, ali i medijski linč pokrenut nakon objavljivanja članka u Slobodnoj Dalmaciji Beograd, zbunjujuć i tuđ. O tome kako su u prvo vrijeme živjeli kod očevog brata, u stanu od 30 kvadrata. Jedini krevet bio je rezerviran za strinu koja je tek rodila. Roditelji nisu mogli naći posao, kaže: "Nije to bilo samo siromaštvo. Bili smo jadni!" Marija skreće pogled, no ipak nastavlja: "Znaš što mi je bilo najgore? Te sam jeseni krenula u sedmi razred i sva djeca su pod velikim odmorom obično kupovala pizzu. Koštala je 2,5 dinara. Ja nisam imala novaca i sakrivala bih se ili bih izmišljala razloge zašto ne kupujem tu pizzu..." Šutim i prisjećam se priče o slancu Ivane Bodrožić Simić[1]. Mjesto događanja Zagreb, ali isti osjećaj isključenosti, neshvaćenosti, nepripadanja.

Ostatak puta pričamo o tome kako smo obje proteklih dana s grčem u želucu pratile trijumfalne najave vojne parade i proslave velike pobjede u Kninu, ali i medijski linč pokrenut nakon objavljivanja članka u Slobodnoj Dalmaciji[2]. Tekst korektno najavljuje riječki događaj kao prilog drugačijoj politici sjećanja, koji bi kroz svjedočenja pet žena trebao ukazati na kompleksnost svakog rata i nemogućnost da se stvari interpretiraju unutar crno-bijele matrice. No, ne po prvi puta EPH-ova urednička ruka dodaje naslov koji najavu pretvara u optužnicu: kontra-Oluja, Frljić, Pupovac!

 Ivina priča

U Rijeci nas dočekuje Oliver. Prije nas već su doputovale Iva Radić i Jelena Radošević. Upoznajemo se. Pomalo smo ukočene. Frljić razbija tremu: "Sve je u redu, svi mi ovdje smo izdajice." Iva je doputovala iz Beograda u kojem živi posljednjih šest godina. Grlenim glasom i čistom ekavicom priča svoju priču: 1991. imala je sedam godina i živjela je u Vukovaru s ocem, teškim invalidom, po nacionalnosti Hrvatom, majkom Srpkinjom i dvije polusestre iz majčinog prvog braka. Kaže kako su živjeli u velikoj novoj kući, a najbolji prijatelji njezina oca bili su Ibro i Jovica. Kad je počelo granatiranje Vukovara u njihovom podrumu, jedinom ozidanom u cijeloj ulici, skivalo se cijelo susjedstvo. Bilo je sve gore i Ivin otac zove svoju sestru u Split i moli ju da ih primi. Dobiva odgovor da mogu doći samo on i Iva. Ne pristaju na to i kukuruznim putem odlaze u Srbiju, majčinoj rodbini. No, ni tamo nisu dobrodošli. U Odžaku unajmljuju dvije prazne sobe po kojima trče štakori. Iva kaže da je tada prvi puta vidjela Frljić razbija tremu: "Sve je u redu, svi mi ovdje smo izdajice."oca kako plače. Sredinom studenog odlučuju se ipak vratiti u Vukovar. Srpski teritorijalci ih zaustavljaju na Veleprometu, a oca vode u Negoslavce na "ispitivanje". Tada ga je posljednji put vidjela.

Nakon pada Vukovara ostaje s majkom u gradu. Trpe razna šikaniranja. Jedne noći susjed iz ulice pokušao je silovati njezinu majku. Kaže da je mrzila svoje ime: "Htela sam da se zovem Marijana ili Tamara". Za djecu koja su izgubila roditelja u ratu bio je tada organiziran 9-mjesečni boravak kod obitelji u Grčkoj. Večer prije puta kojem se jako veselila, javili su im da Iva ne može ići, jer "neće valjda slati ustaško dete!". Nakon mirne reintegracije upisala je srednju školu "po srpskom programu". Kaže da bi upisivanje "hrvatske" škole osjećala kao izdaju svojih prijatelja koji su joj bili jedina podrška. Po završetku srednje škole pokušava naći posao u gradu. Obraća se rođakinji njezina oca koja joj kaže: "Mi zapošljavamo naše". Iva dodaje kako je žena nakon što je izgovorila tu rečenicu malo zastala, svjesna što je rekla, ali unatoč tome nije ju zaposlila. Odlučuje otići u inozemstvo. Živi neko vrijeme u Njemačkoj, pa u Švicarskoj i svugdje se osjeća kao ausländerin, građanka drugog reda. Na kraju kaže: "Ja više nemam nacionalnost niti vjeroispovijest."

Iako je svoju priču ispričala u kratkim rečenicama, čvrstim glasom koji je tek s vremena na vrijeme odavao ljutnju ili tugu, kaže da mora izaći van, zapaliti cigaretu. Pridružujem joj se. Šutimo i pušimo. Dok se vraćamo ostalima, Iva promrmlja: "Pitam se kako bi moj život izgledao da nije bilo rata?"

 Marijina priča

Uskoro nam se pridužuje Marija Lovrić, koja je stigla kasnim vlakom iz Osijeka. Visoka, jaka žena. Govori mekim, pjevnim slavonskim naglaskom: "Ubojstvo Josipa Reihl Kira za mene je označilo početak rata. Taman sam se s mužem i dva sina uselila u kuću koju smo gradili deset godina i mislili smo da napokon možemo početi uživati..." Međutim, nakon što je kuća pogođena s nekoliko tenkovskih granata za vrijeme povlačenja jedinica JNA iz grada, a Osijek se našao pod stalnom paljbom, Marija sa sinovima odlazi prijateljima u Zaprešić. Tada je posljednji put Šutimo i pušimo. Dok se vraćamo ostalima, Iva promrmlja: "Pitam se kako bi moj život izgledao da nije bilo rata?"vidjela svog muža, direktora osječke pošte, jednog od ubijenih u "aferi Selotejp" u studenom 1991. O tome kako je i kada njezin muž odveden saznala je od podstanarke, mlade žene koja joj je bila svjedokinja na mnogobrojnim procesima koje je Marija pokrenula u nastojanju da se izbori za svoja i prava svoje djece, ali i za istinu o nestanku svog muža Branka. Borba Marije Lovrić započinje 16. siječnja 1992, dan nakon međunarodnog priznanja Hrvatske, kada se odlučuje vratiti u Osijek. Prvo prijavljuje policiji i Crvenom križu odvođenje muža. Kada se pokušala vratiti na staro radno mjesto, odbijaju je s obrazloženjem da ne mogu oni hraniti "četničku" djecu, a ne žele se zamjeriti ni "strukturama u gradu". Iako je u ispražnjenom gradu bilo mnogo posla, nikad se više nije uspjela zaposliti: "Neki su mi zamjerili što sam se kao Hrvatica udala za Srbina. Rekla sam im da su pogriješili. Udala sam se za čovjeka!"

Sljedeće tri godine živi bez ikakvih prihoda. Kaže da su njezini roditelji plaćali režije, a odjeću i hranu dobivala je od prijatelja. "No bilo je dana", priča s mukom, "kada sam djecu slala gladnu u školu i dočekivala ih bez ručka." Iako je po internom pravilniku pošte imala pravo na naknadu za starijeg sina koji boluje od cerebralne paralize, njezina molba odbijena je bez obrazloženja. Svi osječki odvjetnici kojima se obratila za pomoć odbili su je zastupati. Tek 1994. godine uz pomoć socijalne radnice uspijeva dobiti rješenje kojim se njezin suprug proglašava umrlim i na temelju toga ostvaruje pravo na njegovu mirovinu. Kada je počela obnova u ratu oštećenih kuća, njezin zahtjev ponovo je odbijen. Bez obrazloženja. Međutim, tada se dogodilo nešto lijepo. Svi susjedi u ulici skupili su materijal preostao od obnove njihovih kuća i platili dva majstora koji su popravili Marijinu kuću. Godinama je šutjela na savjet dobrog prijatelja koji joj kazao: "Nije još vrijeme da progovoriš. Strpi se." Kada je 2005. u Jutarnjem listu pročitala članak osječkog novinara Gorana Flaudera o pogubljenjima na Dravi, konzultirala se sa sinovima i odlučila ispričati Flauderu svoju priču.

Foto: Daniel Kasap, Hina<br>
Foto: Daniel Kasap, Hina

Šutimo. Duša mi je puna. Te noći dugo ne mogu zaspati. Sjedim na prozoru, pušim i razmišljam o svemu što sam čula danas. Rat iz perspektive djeteta znači strah od kojeg bježiš u san, ekskurzija na koju ne možeš poći, čokoladica koje više nema. Povrh svega, nerazumljivi "naši" i "njihovi" kojima ne pripadaš. Pa i kad si "naša" nisi to na pravi način... Razmišljam o nevjerojatnoj hrabrosti i strpljenju gospođe Marije. Dok je pričala svoju priču, povremeno bi ju preplavila tuga, ali ni u jednom trenutku nisam osjetila ljutnju ili gorčinu. Pitam se koliko bi svi ti ljudi koji se spremaju za sutrašnju vojnu paradu, bili spremni čuti priču o drugoj strani rata. Priču o iskorijenjenosti i izlomljenim identitetima, u kojoj nema jednostavne podjele na "žrtvu" i "agresora"?

 Jelenina priča

Drugo jutro mlađa Marija dolazi na doručak s podočnjacima i pod temperaturom. Jeleni se izbacio herpes. Svaka u svojoj priručnoj apoteci pokušava naći nešto što bi moglo pomoći. Nijedna od nas nije baš dobro spavala. Bodrimo se i dijelimo medicinske savjete. Usput se javljamo svojima kući. Iako je jutro, već je jako vruće.

Razgovor nastavljamo u Oliverovom uredu. Jelena priča da je do ljeta 1991. živjela sa suprugom i dvije kćeri u Slatini. Radila je kao zdravstvena radnica. Onda je njezin suprug, pravnik dobio otkaz. Počeli su dobivati anonimne telefonske pozive: "Pojavile su se i Zenge i ljudi su se počeli odvajati." Odlučuju djecu poslati u Beograd, a ona i suprug odlaze svojima u Voćin. Kaže da je tada mislila da se radi o nesporazumu i da će se sve smiriti za koji tjedan.

Iva joj upada u riječ: "Ja stvarno ne razumem vašu generaciju. Kako ste mogli biti tako slepi?"

Jelena malo zastaje, obara pogled, pa nastavlja: "Kćeri smo smjestili u Zvezdani Gaj, koji je prije rata bio dječije odmaralište. Provele su tamo "Ubojstvo Josipa Reihl Kira za mene je označilo početak rata. Taman sam se s mužem i dva sina uselila u kuću koju smo gradili deset godina i mislili smo da napokon možemo početi uživati..."nekoliko godina i mislim da mi to nikad neće oprostiti! Mene je izdala Srbija..." Kaže da se premalo govori o događajima u zapadnoj Slavoniji. Počele su borbe i u Voćinu je organiziran privremeni stacionar. Zapošljava se tamo kao medicinska sestra. Jednog dana doveli su ranjenog zarobljenika, 18-godišnjeg Davora. Pružena mu je pomoć. Međutim, te jeseni u Voćin stižu Lastini autobusi iz Srbije sa Šešeljevim dobrovoljcima: "Nimalo mi se nisu svidjeli ti ljudi. Neobrijani, prljavi, s redenicima preko ramena." Njih nekoliko upada jedan dan u stacionar i kažu da traže ustašu: "Stajala sam pokraj Davora i rekla im da nije tu, da je otišao na previjanje. Jednom od dobrovoljaca puška je slučajno opalila. Metak se odbio od poda i završio negdje u zidu. Čudom nitko nije stradao." O pokolju Hrvata u Voćinu svjedočila je 2004. u Den Haagu na procesu protiv Šešelja. Kaže da se odazvala pozivu jer joj je bilo važno da se sazna istina: "Godine 1991. izgubila sam prijatelje Hrvate, a tada sam izgubila svoje prijatelje Srbe. Nije mi žao. Ostali su oni koji zaista vrijede!"

Do operacije Bljesak radila je u bolnici u Okučanima. Priča o bijegu s prijateljicom u autu. Bila je noć i naletjeli su na leševe na cesti. Nastavljaju pješice, pod paljbom, potpuno izbezumljene. Iako bez dokumenata uspijeva se preko Bosne nekako prebaciti do roditelja u Tovarnik. Ubrzo se ipak odlučuje vratiti u Pakrac. Tamo ju vode na informativni razgovor, a nakon toga šalju u zatvor u Osijek pod optužbom za oružanu pobunu protiv Hrvatske. Oslobođena je nakon mjesec dana zahvaljujući i svjedočenju susjede, bake Mare, Hrvatice. Vratila se u Slatinu. Nikad više nije uspjela dobiti posao.

 Mostarska priča

Oliver predlaže da odemo do kazališta i vidimo pozornicu, isprobamo osvjetljenje i mikrofone. Veliki prazni prostor sa šest drvenih stolica. Pridružila nam se i peta, posljednja svjedokinja. Mlada žena, Bošnjakinja iz Mostara. Tek prije nekoliko dana dogovoreno je s njom da uskoči na mjesto žene koja je odustala od javnog svjedočenja. Kaže da bi željela ostati anonimna. Udana je za Hrvata i boji se da bi on ili njegova porodica mogli imati problema. Prepričava nam atmosferu u autobusu kojim je došla. Skupa s njom u Mostaru se u autobus ukrcala gomila uglavnom "Neki su mi zamjerili što sam se kao Hrvatica udala za Srbina. Rekla sam im da su pogriješili. Udala sam se za čovjeka!"mladih ljudi opremljenih entuzijazmom i svim potrebnim rekvizitima za sutrašnju proslavu u Kninu, a putovanje je bilo praćeno prigodnim glazbenim programom.

Blijeda je i neispavana, no govori vrlo staloženo: "Pravi ratni užas počeo je u maju 1993. Tada su započele deportacije Bošnjaka iz zapadnog u istočni Mostar. Muškarci su izdvajani i odvođeni u logore." Živjela je s majkom, bakom i tetkom u stanu u zapadnom Mostaru. Sljedećih nekoliko mjeseci žive sa spakiranim koferima, u iščekivanju. U zgradi u kojoj su stanovale sve je više praznih stanova. Majka gubi posao. Susjedi Hrvati više ne razgovaraju s njima. Ipak bi povremeno na vratima našli vrećicu s hranom. "Jedne večeri, taman je završila Santa Barbara, došla su trojica vojnika s oznakama HVO-a. Rekli su da pođemo s njima, ali da ostavimo svjetlo upaljeno, jer ćemo se brzo vratiti. Bila sam toliko sigurna da će nas ubiti da nisam htjela ponijeti već prije pripremljenu jaknu s osnovnim potrepštinama. Ušle smo u auto, a zubi su mi nekontrolirao cvokotali." Kad je auto stao, poveli su ih prema skupini vojnika. Njezinu tetu su odveli na stranu. Tada je jedan od vojnika intervenirao: "Ne šaljite žene na vojsku!" Pustili ih sve četiri da krenu na istočnu stranu grada. U mraku i dezorijentirane pokušavale su naći put. Začule su kako im netko ispred njih ispod glasa govori da paze gdje staju. Tada su primijetile pogače protutenkovskih mina na tlu oko sebe. Na drugoj strani su ih dočekali vojnici Armije BiH i odveli u Narodno pozorište koje je bilo pretvoreno u izbjeglički centar. Sljedećih nekoliko mjeseci žive tamo. Vojnička deka na podu označavala je njihov komad privatnosti. Jednom upotrijebljenom četkicom za zube služe se sve četiri. Kaže: "Oca zapravo nikad nisam imala, a tada sam izgubila i majku. Živa je, ali nije više ista." Danas se bavi radno-okupacionom terapijom u bolnici u Mostaru. Kaže da većina poremećaja ima veze s ratom, ali se o svemu što se događalo ne smije javno govoriti, jer to navodno "remeti" međunacionalne odnose. A ispod nametnute šutnje buja mržnja.

Foto: Nenad Jovanović, Novosti<br> Foto: Nenad Jovanović, Novosti

  Dan O

Dogovor je da u srijedu, 5. kolovoza u kazalište dođemo oko 18.30. Dan provodimo u šetnji, malim razgovorima o običnim stvarima. Pokušavam misliti na sutrašnji dan kada će sve biti iza mene. Predvečer, uređene i spremne krećemo prema HNK. Ljudi sjede pred kafićima. Tu i tamo grupice turista. Lijeni ljetni ritam grada. Na prilazu kazalištu vidimo nekoliko policijskih vozila. Napetost raste. Zaobilazimo glavni ulaz pred kojim stoji desetak "običnih" policajaca. Ulazimo na sporedni ulaz i penjemo se na pozornicu. Posljednje konzultacije s Frljićem. Tu je i Bojan Glavašević. Inspicijentica nas vodi u garderobu i kaže nam da pričekamo dok nas ne pozovu. Čujemo da se nešto događa vani, no prozor gleda na bočnu uličicu i ništa se ne vidi. Sve glasniji uzvici. Ne razaznajemo što viču, ali nije teško pretpostaviti. Komešanje u hodniku. Inspicijentica govori da bi trebalo pustiti publiku da uđe, da netko ne bi nastradao... Želudac mi se grči. Sjedimo zbijene u maloj sobici, gledamo se, a onda D. zapjeva Eminu.


[1]    Ivana Bodržić Simić, Hotel Zagorje, Profil, Zagreb, 2010.

[2]    Davor Krile, Frljić i Pupovac u Rijeci organiziraju proslavu kontra-Oluje!, Slobodna Dalmacija, 29. srpnja 2015.

aem_copy86350.jpg

Članak je objavljen u sklopu projekta "Vladavina prava" koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija). 

<
Vezane vijesti