"U potiljak!" na generalnoj probi uoči parade (Foto: Denis Cerić, Hina)<br>"U potiljak!" na generalnoj probi uoči parade (Foto: Denis Cerić, Hina)
Sanjam mimohod, proslavu Oluje na kojoj će defilirati svi oni koji su iz Hrvatske otišli jer su morali, a nisu htjeli. Povratnici, prognani hrvatski Srbi, mladi Hrvati koji ovdje nisu vidjeli šansu za život, svi oni koje su uskogrudnost, palanački mentalitet, lažne diplome, mediokritetstvo, nametnuto fingirano zajedništvo, nesposobni i korumpirani, potjerali.

Stigla nam je Oluja. Dvadeseta obljetnica, točnije. Dani pozicioniranja u hrvatskom društvu. U susjedstvu još više. Jeste li ZA ili PROTIV?

Naravno da ste za, u Hrvatskoj. Nije pametno biti protiv u ovakvim prilikama. Možda i je pametno, nužno čak ako vam je to posao, odabir, sudba. Nije važno što ne znam što je točno za, a što protiv. No pozicioniranje nam ne gine. Čak niti u izvrsnom tekstu objavljenom u Peščaniku ne nedostaje pozicioniranja. U sredini s pogledom naprijed. Što je – istina - mnogo a i drugačije je od dominantnoga (ovdje) za, s pogledom nazad ili Ono što me zanima u mirovnom radu, bilo kakvom radu na nenasilnoj društvenoj promjeni je razumjeti ponašanja, motive, stavove ljudi s kojima se ne slažemдругога доминантног (тамо) protiv, također s pogledom nazad.

Pozicioniranje. Ukopavanje.

No nisu samo te dvije pozicije. Ostavimo na stranu što (hrvatsko) za ima, konstantno, dvije inačice, koje, kao, simboliziraju podvajanje, raskol. Ne valja to, jedinstveni moramo biti (Zašto?), zajedništvo se traži. Srpsko protiv ima mnogo oblika, što ih više ima, (njihovo) jedinstvo je izraženije. Zanimljivo.

Ima obilježavanja koja nisu ni za ni protiv, bar ne u nacionalnom smislu. Ona koja su za žrtve, a protiv rata. Ta su moja. Trebala bi biti. Jesam li ja njihov, muči me.

Biti za žrtve a biti protiv rata, nije li to mirovnjački, par excellence?

A opet. Pokušavam sagledati što me muči. Zašto se ne radujem skupovima u Glini, Vrginmostu na kojem su moji, niti onom riječkom na koji bih trebao ići, a neću, a nije mi daleko, manje od sat i pol komotne vožnje od Grožnjana.

Možda zato jer su to više ljudskopravaški skupovi nego mirovnjački? Nimalo dobar razlog. Da li zato što iritiraju dominantno raspoloženje "većinskog" naroda? Jednako loš razlog. Možda jer vidim elemente ukopavanja, pozicioniranja. Toplo, toplo. Povlači se crta – jasno, odlučno, reći proSamo oni koji su se bojali srpske vojske 1991. u Hrvatskoj mogu istinski razumjeti radovanje ovome mimohodutiv, iskazati jasan stav, nedvojben, označiti crtu do koje se može ići u … U čemu? Nacionalizmom određenom narativu? Podgrijavanju nanovo razmahanog fažizma? Diskriminaciji manjina?

Smetaju mene naravno šovinistički narativi, slavljenje militantnog dijela povijesti, uspon fašizma. No smetaju me i načini kojima im se suprotstavljamo. Homogenizacijom, zajedništvom. Rugamo se svi HDZ-ovim pozivima na zajedništvo istovremeno ih prihvaćajući bespogovorno. Odlučno NE zajedništvu svih, ali iskazujemo ga zbijanjem redova, svojih redova, jačanjem veza "sa svojima". Svojim zajedništvom protiv njihovog zajedništva. To mi smeta. Zato jesam sam, jer mi gomila ne miriši, masovnost ne volim, i sa svojima se radije individualno družim nego na zajedničkim okupljanjima.

Nedostatak dijaloga mi smeta, nemanje spremnosti za slušanje, odsustvo komunikacije mi smeta. Ispružena ruka mi fali.

Zamišljam obilježavanje Oluje koje će biti radost, opuštenost, mir, prihvaćanje, uključivanje, suradnja. Na kojem neće biti oružja, na kojem će se slaviti prekid užasne višegodišnje prometne izoliranosti Dalmacije s ostatkom Hrvatske, nestanak umjetne tvorevine koja dobro nije donijela ni Srbima ni Hrvatima - zvane Republika Srpska Krajina, slavljenje prekida opsade Bihaća kako ne bi postao nova Srebrenica, slavljenje poraza Da, smatram da nam militarizam svima dolazi glave, ovako i onako, da je svjetski vojno industrijski kompleks najveći generator ratova, da se Hrvatska nema što gurati tamo. Ne treba nam mimohod, vojna parada, pokazivanje oružjaideje da se nasiljem oslobađaju ljudi, svašta nešto lijepo.

Kapacitet vojno redarstvene operacije Oluja (gdje ovo "redarstvene" nije upalo ni slučajno ni naporom jezikoslovaca, već politički, mi imamo naime Policiju pod tim imenom, a ne Redarstvo)

da zbunjuje – je ogroman. Posvađala je i suce ICTY-ja, svađa duhove u Hrvatskoj, "regiji" (tako se sada zove Jugoslavija) te šire, među saveznicima a imamo ih, navodno, što god to značilo.

Čime to tako jako Oluja šamara sve koji joj prilaze?

Svojim kontroverzama.

Doživljava ju se kao kraj rata, uspostavu cjelovitosti teritorija Republike Hrvatske iako to nije. Mirovna reintegracija jeste.

Rezultirala je masovnim egzodusom hrvatskih Srba i svela ih, doslovno, na nacionalnu manjinu.

Hej, potjerali smo bar 5 posto svoje populacije, izgubili, odrekli se. Sa smješkom.

Nakon, ako ne sjajne, a ono brze i lake vojne pobjede uslijedio je poraz civilne vlasti na oslobođenom teritoriju od kojeg se do danas nismo oporavili. Garancija fizičke sigurnosti svojih građana minumum je koji se traži od tvorevina koje se državom žele zvati.

Repovi Oluje uključuju i političku izdaju vojnog vrha Oluje pa je tako karizmatični general Ante Gotovina umjesto da bude samo svjedok ICTY-ja gurnut u prognanstvo, potom u višegodišnje zatočeništvo, a iako oslobođen, povijesno je, za mnoge stavljen, potpuno nepravedno, uz bok srpOluju se doživljava kao kraj rata, uspostavu cjelovitosti teritorija Republike Hrvatske - iako to nijeskom generalu Ratku Mladiću.

Nije mi lako pisati ovaj tekst. Krećem se područjem na koje monopol na istinu svojataju svi. Čak i kada dozvoljavaju da je priča oko Oluje složena, da je teško shvatiti ju bez da se zna Škabrnja, život u zadarskim skloništima, Martićevo raketiranje Zagreba pa onda i zadarska kristalna noć, Varivode, Mrkonjić Grad. Čak i tada je ta "otvorenost" uz zadršku, sa figom u džepu, patvorena.

Rat je zlo. Rata nema bez oružja, bez vojski. Neću napisati da su vojske zlo. Da, smatram da nam militarizam svima dolazi glave, ovako i onako, da je svjetski vojno industrijski kompleks najveći generator ratova, da se Hrvatska nema što gurati tamo. Ne treba nam mimohod, vojna parada, pokazivanje oružja. Ne, nikako nam ne treba. No znam isto tako da se promjena ne dešava ukazivanjem drugima da nešto ne valja. Samo oni koji su se bojali srpske vojske 1991. u Hrvatskoj mogu istinski razumjeti radovanje ovome mimohodu. Kad osjetite strah, onaj istinski, animalni, onda tražite, zahtjevate da vas se zaštiti. Tko tada ne poželi vojnu zaštitu, taj ima pravo na vojsku pljunuti. Ostalo su uglavnom pretakanja iz šupljega u prazno.

Ono što me zanima u mirovnom radu, bilo kakvom radu na nenasilnoj društvenoj promjeni je razumjeti ponašanja, motive, stavove ljudi s kojima se ne slažem. Kada ih razumijem povećavaju mi se šanse da – zašto ne zajedno – napravimo nešto protiv nasilja. Za mir. Ponuditi alternativu Rugamo se svi HDZ-ovim pozivima na zajedništvo istovremeno ih prihvaćajući bespogovorno. Odlučno NE zajedništvu svih, ali iskazujemo ga zbijanjem redova, svojih redova, jačanjem veza "sa svojima"uplašenim građanima. Dobar život, pristojnu plaću, pravnu sigurnost, mirovno obrazovanje, osnažiti ih za aktivno građanstvo. Snažnu, samouvjerenu, mirovno educiranu osobu ne impresionira tenk. Hrana za sve, to da. Škole s deset učenika u razredu to da. Bolnice bez čekanja, hrana bez otrova, blagajnice u dostojanstvenom radnom okruženju, radnici koji mogu školovati djecu.

Ovih zadnjih dvadeset godina Hrvatska nikako da izađe iz rata. Obavio nam se svima oko vrata, mjenja se samo jačina stiska. Žao mi je zbog toga. Rekao sam – žao mi je. Nisam rekao da sam ljut, bijesan, da se ne slažem. Žao mi je jer smatram da smo jači od ovoga sada, jači od glavinjanja od uloge žrtve do uživanja u ulozi pobjednika, zarobljeni u prošlosti, uplašeni sadašnjosti. Bojimo se svakoga razgovora oko "neupitnih" tema, s govornicima koji će nam reći ono što ne želimo čuti. Strah nas je manjina, drugačijih, disonantnih tonova, iskoraka iz stada.

Sanjam mimohod, proslavu Oluje na kojoj će defilirati svi oni koji su iz Hrvatske otišli jer su morali, a nisu htjeli. Povratnici, prognani hrvatski Srbi, mladi Hrvati koji ovdje nisu vidjeli šansu za život (ne govorim o prirodnim migracijama), svi oni koje su uskogrudnost, palanački mentalitet, lažne diplome, mediokritetstvo, nametnuto fingirano zajedništvo, nesposobni i korumpirani, potjerali. Sanjam da će se vratiti, makar na jedan dan, svi oni i reći nam svima – Hvala, što ste se promjenili, što je Hrvatska konačno slobodna.

<
Vezane vijesti