H-Alter
<p>Mary Oliver (Fotografija: Molly Malone Cook)</p>

Mary Oliver (Fotografija: Molly Malone Cook)

Umrla je Mary Oliver, voljena američka pjesnikinja. Ona koja nas je podsjećala da sve prolazi i da upravo zbog toga trebamo biti velikodušni, topli, obzirni, otvoreni. Ona koja je iz svake teškoće izranjala naizgled lako i koja je u stoljeću intelektualnog cinizma pisala jednostavno i nepretenciozno, o šumama, zori, grahu i mravima. Ona vječno znatiželjna, koja je o smrti pisala: "Želim izaći kroz vrata puna znatiželje, pitajući se: kakva će biti ta koliba tame?"

Mary Oliver nije, kako bi neki možda mislili (ako njenim pjesmama pristupe površno i banalizirajući njihovu tematiku), bila grliteljica stabala koju je život mazio pa je odlučila pisati o cvijeću.

Seksualno zlostavljana kao dijete, u teškoj pastorali djetinjstva spašavalo ju je čitanje i hodanje i igranje u zelenilu. Tako je s prirodom zarana živjela simbiotski, uspostavila odnos koji nije dualan. Kroz čitavu je svoju poeziju kasnije odbijala prirodu gledati kao drugo, kao izlet, povremeni odušak, ili pak teški upitnik samo kad je u pitanju daljnja egzistencija čovjeka.Nije voljela elitizam suvremenog poetskog izričaja, kod nje nije bilo prostora za otmjene figure i išta suvišno. Zbog toga je kontinuirano nailazila na kritike pretencioznih kolega, ali i uspjela doći do širokog kruga čitatelja, kao malo koji pjesnik ili pjesnikinja

Njoj je svojstvena introspekcija tame koja uvijek završi u blagom osmijehu, u pokliču prema životu samome. Ona je znala da ne treba čekati nadu za akciju, već da iz akcije proizlazi nada. Ne radi se tu o ispraznom optimizmu, već o promišljenom, aktivnom stvaranju nade. O širokokutnom pogledu na svijet za koji se valja boriti. Oliver se oduševljava mravima koji ljeti prilaze njenoj zdjelici šećera, crvima koji kao mali zavijutci izranjanju iz vlažnog vrta, zrakama sunca koje joj ujutro raspolove čelo.

Ovih dana, kada obilježavamo i sto godina od ubojstva Rose Luxemburg, u mom su oku Oliver i Luxemburg posestrinstvo - zato što je Luxemburg i u najvećem mraku, u agoniji zatvora, ostala topla prema svijetu i vesela prema najsitnijem detalju u životu, ljubiteljica ptica i pjevanja. Ona koja je željela da joj na nadgrobnom spomeniku bude zapisan tek pjev sjenice, taj prvi nagovještaj proljeća.

Godinama nakon što je Luxemburg ubijena, Mary Oliver je u starim čizmama i s ručno izrađenom bilježnicom koju je uvijek nosila sa sobom, hodala i hodala američkim močvarama, ljubila pogled na beskraj krajolika koji poništava sve i daje sve. Ono što je 'poznato' i 'svakodnevno', ono što je drugima malj o glavu, u njenim je pjesmama vitalno, raznoliko, voljeno, rastavljeno na dijelove, iznova otkrivano, glađeno znatiželjom.

Oliver se voljela ustajati rano, voljela je zore. Ja ne volim rana ustajanja i zorama obično prilazim s druge strane, pozdravljajući dan prije sna. Ali znam na što misli kad piše "ne zovi ovaj svijet objašnjenjem, čak ni obrazovanjem", u pjesmi Why I wake up early. Treba se znati zavrtjeti u šalici zraka, u vrtu od prašine. Treba znati iznova se smijati buđenju i zalasku sunca.

"Svakog jutra svijet se iznova stvara", piše u Morning Poem. Zemlja je sve što jest, bez obzira na to jesmo li se mi danas usudili biti sretni. Oliver pomiče centar prema prirodi, prema zaboravljenom jedinstvu, prema velikome, prema cjelini. Ta cjelina, ta ukupnost, nije čovjek. Svatko od nas je zapravo malen i prolazan, i to treba slaviti.

Biti dio orkestra koji se iz dana u dan obnavlja, koji se ne veže uz ideju vlastite trajnosti, koji voli zajednički rasti, koji nalazi divote u iznenadnom vihoru života, koji shvaća da je i sve i ništa tvoje. Iranski pjesnik Sohrab Sepehri (ne spominjem ga slučajno, njegov sufistički rukopis ide ruku uz ruku s Oliver) piše u Žuboru vode: "Gdje god da jesam, neka sam, nebo je moje. Prozor, misao, zrak, ljubav, Zemlja je moja... Treba sklopiti kišobrane, treba ići pod kišu. Misao, sjećanje, treba odnijeti pod kišu."

U pjesmi Sometimes Oliver piše:

Instructions for living a life:
Pay attention.
Be astonished.
Tell about it.

U životu je vrijednije zanimati se, nego biti zanimljiv – fokus stavljamo na ovu drugu stvar, na percepciju nas samih od strane drugih, dok za živo, duboko tkivo vlastitog bivanja u svijetu marimo manje. Mary Oliver bila je vječno znatiželjna. "Kad bude gotovo, želim reći da sam čitav život bila mladenka začuđujućeg, bila sam mladoženja koji uzima čitav svijet u svoje ruke", piše. A u pjesmi When death comes kaže: "Želim izaći kroz vrata puna znatiželje, pitajući se: kakva će biti ta koliba tame?"Seksualno zlostavljana kao dijete, u teškoj pastorali djetinjstva spašavalo ju je čitanje i hodanje i igranje u zelenilu. Tako je s prirodom zarana živjela simbiotski, uspostavila odnos koji nije dualan. Kroz čitavu je svoju poeziju kasnije odbijala na prirodu gledati kao drugo

Sve to činilo ju je izuzetnom, ali za tu percepciju nije puno marila. Bila je učiteljica u pravom smislu te riječi. "Mary Oliver gotovo da i nije imala ega. U činu velikodušnosti koji tek sada, kao 'objavljivana autorica' mogu cijeniti, donosila nam je na sat vlastite promašene pjesme, pokušaje koji su ostali privatni i nisu bili dani na uvid svijetu", piše njena bivša učenica Summer Brennan za Paris Review.

Nije voljela elitizam suvremenog poetskog izričaja, kod nje nije bilo prostora za otmjene figure i išta suvišno. Zbog toga je kontinuirano nailazila na kritike pretencioznih kolega, ali i uspjela doći do širokog kruga čitatelja, kao malo koji pjesnik ili pjesnikinja. Vjerujem da je Mary Oliver u ljudima budila toplinu potencijala života, na način koji nas podsjeća da ipak nije tako teško, da se može. "Ovo nije natjecanje, već vrata u zahvalnost. Tišina u kojoj drugi glas može progovoriti", piše u pjesmi Praying.

Više od četrdeset godina Oliver je provela u ljubavi s Mary Malone Cook, za koju je rekla "jednom sam je pogledala i to je bilo to". Feminističke kritičarke znale su Oliver predbacivati tihoću njenog življenja, činjenicu da je, iako neskriveno progresivna i otvoreno lezbijka, premalo bila "na barikadama". Mary Oliver bila je vječno znatiželjna. "Kad bude gotovo, želim reći da sam čitav život bila mladenka začuđujućeg, bila sam mladoženja koji uzima čitav svijet u svoje ruke", piše

U The Harvard Gay & Lesbian Review, Sue Russell piše: "Mary Oliver nikada neće biti prevodnica suvremenog lezbijskog života u duhu Marilyn Hacker, ili važan politički glas poput Adrienne Rich, ali upravo činjenica da ne odabire pisati u takvom sličnom političkom ili narativnom ključu čini je vrijednom za našu kolektivnu kulturu".

Valja prepoznati kako su barikade raznolike, a tihi život i tiha poezija Mary Oliver bili su istinski revolucionaran akt u kakofoniji današnjeg svijeta. "Do jutra nestala sam barem desetak puta u nešto bolje", piše u pjesmi Sleeping in the forest. Neka bude tako.

Ključne riječi: kultura, poezija, život, mary oliver
<
Vezane vijesti