H-Alter
foto: prtscr ytbfoto: prtscr ytbTonči Majić: Kada govorimo o šezdeset žrtava Lore, govorimo i o ljudima koji su tamo poslani u smrt. DORH sve te strahote godinama ignorira i nema mjesta iluzijama da će ih pokrenuti ikakvo brdo nepobitnih dokumenata o zločinu ili ikakva vrsta pritiska. Olakšanje je za nas to što možemo reći da smo prethodno učinili sve što se legalno moglo, pokazali smo beskrajnu strpljivost, pa DORH više nema ni najmanje moralno pravo da prigovori našem djelovanju.

Povodom objave svjedočanstava žrtava iz Lore, kao i nedavnog literarnog uskrsnuća Tanje Belobrajdić, o slučaju Lora, ali i o aktualnoj revitalizaciji diskursa 90-ih godina, razgovarali smo s Tončem Majićem iz Dalmatinskog komiteta za ljudska prava. Majić je tijekom devedesetih godina aktivno sudjelovao u sprečavanju deložacija "nepodobnih" obitelji u Splitu te se dugi niz godina bavi istraživanjem zločina u vojno istražnom centru Lora, u kojem su od 1992. do 1997. mučeni brojni zarobljenici.

Nedavno ste objavili svjedočanstva žrtava iz Lore s kaznenom prijavom koju ste 2009. godine podnijeli DORH-u protiv Tanje Belobrajdić zbog ratnog zločina, povodom demantija koji je Belobrajdić uputila H-Alteru i još nekolicini medija. Je li vas netko iz DORH-a kon Valja podsjetiti da je Lora bila samo dio mreže vojnih zatvora koji su praktički preko noći pretvoreni u koncentracijske centre za zarobljenike. Na čelu te mreže bio je general Mate Laušić taktirao otkad ste podnijeli prijavu?

Ne, nije me nitko kontaktirao i po svemu ispada da se oni više plaše mene, nego ja njih. Nakon što je Belobrajdić uputila demantije smatrali smo da treba zaustaviti to drsko zastrašivanje medija te smo zbog toga na web stranici Dalmatinskog komiteta za ljudska prava objavili kaznenu prijavu uz video s 24 svjedočanstva bivših zarobljenika iz Lore. Njeni demantiji su vjerojatno trebali biti uvod u tužbe kojima bi ona tražila, a na hrvatskim sudovima i dobila, odštetu za duševne boli. Kada sam ljudima, koji su bili njene žrtve, spomenuo izraz "duševne boli", reakcije su bile urnebesne. Smatrali smo da je zbog toga bitno objaviti dokumentarni video materijal koji je u početku bio zamišljen tek kao popratni materijal, koji će olakšati posao tužiteljstvu. Međutim, tužiteljstvu bi bilo mnogo draže da naša organizacija ne postoji i da im se nikada nismo obratili.

Slučaj Lora još uvijek nije završen, sudskim procesima se ne nazire kraj, a kako se čini, pojedine optužnice nisu ni podignute. Je li riječ o nedostatku političke volje ili pokušaju izbacivanja Lore iz kolektivne memorije?

Ne da se ne nazire kraj, nego ozbiljan rad tužiteljstva na Lori nikada nije ni započeo. Sad znamo da nikada nije bio ni planiran. Do sada su procesuirani zločini nad točno deset nesretnika. Nesporno je da je kroz Loru prošlo preko tisuću ljudi, a svi su bili žrtve svakodnevnih zvjerstava, što Vojna policija je i sama često aktivno sudjelovala u deložacijama, dok su civilni policajci stajali sa strane, u strahu od njihznači da je hrvatsko pravosuđe u 25 godina obavilo samo jedan posto posla. Razlozi za tako loše obavljanje posla nisu zaštita nekolicine logorskih čuvara, već strah da istraga ne dovede do vrlo visokih vojnih i civilnih funkcionera, posebno pravosudnih, uključujući bivšeg državnog odvjetnika Mladena Bajića. On je u Loru umješan puno više nego što smo u početku mogli i sanjati. Nadalje, treba zaštititi i republičkog zapovjednika Vojne policije, generala Matu Laušića. Malo po malo dolazili smo do dokumenata iz kojih je vidljivo da su splitske vojne tužitelje iz šibenske Vojne policije upozoravali kako su brojni lokalni, štoviše lojalni, Srbi optuženi po pravdi Boga i da ih treba što prije osloboditi, a zatvoriti i ispitati Petra Novakovića, također Srbina, koji ih je prijavio. Novaković je dvadesetak godina kasnije potvrdio kako su ga vojni policajci zatvorili i danima mlatili, sve dok nije potpisao prazni papir na koji su vojni policajci dopisali imena koja su htjeli. Mario Barišić, nekadašnji šef krim-odjela šibenske Vojne policije, ispričao mi je i dao dokumentaciju iz koje se vidi da su Bajića, odnosno splitsko vojno tužiteljstvo, upozorili da su suočili tog prijavitelja i njegove žrtve pred kojima je počeo plakati i objašnjavati kako je bio prisiljen potpisati prazni papir. Zbog toga ne gajimo nikakve iluzije da ćemo u razrješavanju slučaja Lora imati podršku DORH-a. Zbrajajući izbačene od grada do grada, dolazimo do procjene da je oko tri tisuće obitelji diljem Hrvatske nasilno izbačeno iz stanova u kojima su živjeleAli, ako pažljivije analizirate naše posljednje poteze vidjet ćete da sudski postupak nije jedini način da se ljude koji su sudjelovali u Lori i zataškavanju slučaja stavi na stup srama. Samim je objavama svjedočanstava napravljen korak naprijed.

Je li vas možda Belobrajdić kontaktirala nakon objave dokumentarnog materijala?

Ne, nije kontaktirala ni mene, a ni Komitet. Ljudi se često koriste onom floskulom da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali kada gledam i slušam 24 svjedočanstva o njenim djelima, osobno sam potpuno načisto s tim što je Belobrajdić radila u Lori. Naravno, na pravosuđu je hoće li izvršiti svoju dužnost ili ne, a osobno ne mislim da je to uopće važno.

Kako komentirate navode da će Muzej Domovinskog rata upravo biti smješten kraj Lore?

Mjesto je prekrasno izabrano, no čak bih se prije opredijelio za to, nego za spomen ploču žrtvama iz Lore. Bio sam jedan od rijetkih koji su bili protiv postavljanja spomen ploče jer sam je doživljavao u tom trenutku više kao nadgrobnu ploču za slučaj Lora koji se već tada nije micao s mrtve točke. Usto, ploča ne bi imala nikakvu vrijednost jer se nalazi unutar strogo čuvanog vojnog objekta te ne bi bila dostupna javnosti. A Ratni entuzijazam devedesetih je neponovljiv jer je tada još bilo novca koji se mogao ukrasti, stanova u koje se moglo provaliti, tvornica koje se moglo oteti i zbog toga smatram da je situacija neponovljivamnogo važnije, što bi uopće pisalo na njoj? Ako ćemo glumiti legaliste onda na njoj može pisati samo ono što je pravomoćno utvrđeno, a to je da je deset ljudi stradalo u Lori od kojih je dvoje preminulo od batina i mučenja. Naime, to stoji u jedinoj do sada donesenoj presudi o zločinima u splitskom mučilištu. Kao što sam već rekao, tih deset ljudi samo je jedan posto onih koji su prošli kroz Loru. Svi ti ljudi su u Lori premlaćivani, mučeni i imaju ožiljke koji ih na to podsjećaju. Neka muzeja i spomenika, ali smatram da bi bilo bolje nastaviti s radom na slučaju Lora.

Početkom ove godine razgovarali smo o revivalu ultradesnice u Hrvatskoj. U međuvremenu je Glavaš osnovao stranačku vojsku, odnosno SS gardu, Željko Reiner postao je novi predsjednik Sabora te je odmah pokrenuo inicijativu za preimenovanje u Hrvatski državni sabor, A-HSP na čelu s Draženom Kelemincem postavio je spomen ploču Rafaelu Bobanu, misa za Pavelića se tradicionalno održala. Koliko je realna daljnja radikalizacija javnog prostora i legitimacija govora mržnje?

Nekako se naprosto navikavamo na takve događaje i ispade, ali trebamo razmisliti što je naša strana, označimo je humanističkom ili slično, propustila napraviti. Uvijek polazim od sebe i svoje organizacije te smatram da smo napravili veliki propust time što smo predugo vjerovali DORH-u i pravosuđu. Upravo zbog naivnog vjerovanja smo nedopustivo dugo oklijevali s objavom video materijala ili dokumenata o zločinima. Jasno, neinformiranosti javnosti doprinijeli su i drugi, poput mainstream medija koji su propustili reagirati na događaje poput deložacija s početka Neinformiranosti javnosti doprinijeli su i mainstream mediji koji su propustili reagirati na događaje poput deložacija s početka devedesetih, koje su se u velikom broju događale u Splitudevedesetih, koje su se u velikom broju događale u Splitu. Samo tijekom vikenda bi ih bilo desetak, a u Slobodnoj Dalmaciji ni redak o tome ne bi izašao. O tome su pisali Novi list, Arkzin, Feral – novine koje je čitao teritorijalno ili ideološki tako precizno omeđen krug ljudi, tako da ne možemo govoriti da je o etničkim progonima bila informirana šira javnost. Ima elemenata tog stanja i danas, ali je općenito uzevši, prvenstveno zbog interneta, situacija neusporedivo bolja.

Koliko ovi recentni događaji i zazivanje Tuđmana, kao i povratka njegovim vrijednostima, podsjećaju na devedesete godine? Ponovno se broje krvna zrnca i teži se zakidanju prava poput, npr. prava na pobačaj. Možemo li imati i goru situaciju nego tada ako pogledamo da su oblici diskriminacije i govora mržnje ipak suptilniji?

Nisam siguran, ali nekako držim da kada nestane pogonskog goriva, odnosno novca za ukrasti, da pada i sve to u vodu. Taj ratni entuzijazam devedesetih je neponovljiv jer je tada još bilo novca koji se mogao ukrasti, stanova u koje se moglo provaliti, tvornica koje se moglo oteti i zbog toga smatram da je situacija neponovljiva. Deseci tisuća mladih su otišli jer ne žele da im pola plaće odlazi na hranjenje bezveznjaka. Može se, Ljudi se često koriste onom floskulom da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, ali kada gledam i slušam 24 svjedočanstva o njezinim djelima,  potpuno sam načisto s tim što je Belobrajdić radila u Loridakle, tko god mu drago, s nostalgijom sjećati devedesetih, ali se takvo stanje više ne vraća.

Tijekom devedesetih bili ste jedan od rijetkih koji se nisu libili stati u obranu ljudskih prava, kako kroz sprečavanje deložacija tako i kroz istraživanje događaja u Lori. Jedan segment kojim ste se posebno bavili u organizaciji su bile deložacije provedene od strane HOS-ovih pripadnika, koji su za dio javnosti praktički sveti akteri. Koliko je bilo takvih deložacija i znate li je li itko kasnije odgovarao za to?

Za Split imamo vrlo precizne podatke da je oko tri stotine nasilnih deložacija prijavljeno je vojnom tužiteljstvu. Pri tome se vraćamo na priču o crnoj brojci kriminaliteta prema kojoj dvije trećine ljudi nije ni prijavilo što im se dogodilo. Znamo za niz obitelji koje su, obično noću, odlazile iz svojih domova i Hrvatske s najnužnijim stvarima, prestravljene za vlastiti život i život svoje djece. Neprijavljenih je slučajeva jako puno i, zbrajajući izbačene od grada do grada, dolazimo do procjene da je oko tri tisuće obitelji diljem Hrvatske nasilno izbačeno iz stanova u kojima su živjele. To se najčešće događalo po principu čizme u vrata, a ako su vrata bila učvršćena ili blindirana, onda bi vojnici došli s maljevima s kojima bi satima tukli po njima dok ne bi provalili. Stanari su najčešće bili bespomoćni, jer im nitko ne bi ni htio ni smio priskočiti u pomoć, a pogotovo nije bilo nikakve koristi od zvanja policije. Kasnije bi, čak i kad ih žrtve ne bi zvale, došla Vojna policija koja bi, postupajući prema tzv. Naputku zapovjednika Laušića, popisala zatečene ljude u stanu, pritom ne praveći razliku je li riječ o provalniku ili legalnom stanaru. Nakon što bi policajci otišli, prepuštena na milost i nemilost provalnicima, obitelj bi bila izbačena na ulicu unutar pola sata. Štoviše, Vojna policija je i sama Sudski postupak nije jedini način da se ljude koji su sudjelovali u Lori i zataškavanju slučaja stavi na stup srama. Samim je objavama svjedočanstava napravljen korak naprijedčesto aktivno sudjelovala u deložacijama, dok su civilni policajci stajali sa strane, u strahu od njih. Zabilježili smo i nekoliko slučajeva u kojima su vojni policajci pretukli civilne, ako bi ovi pokušali djelovati prema pravilima službe.

Koliko je slučajeva deložacija riješeno, odnosno koliko se ljudi vratilo u svoje stanove?

Dalmatinskom komitetu se obratilo oko 70 ljudi te se od njih u svoje stanove nije vratila nekolicina, uglavnom zbog propusta njihovih odvjetnika. Protiv osoba koje su upadale u stanove vođeni su sudski postupci koji su isključivo završavali uvjetnim kaznama, što je smiješno. Deložacije su prestale početkom veljače 1994., dijelom zbog reakcija međunarodnih organizacija, pa i vlada, a imam osjećaj da je i slučaj mog premlaćivanja bio jedan moment koji je tome doprinio. Taj slučaj je izuzetno odjeknuo u stranim medijima, za razliku od domaćih. Također, kraj toga odredilo je i naređenje o postupanju Vojne policije kod budućih pokušaja deložiranja nehrvata koje je izdao Laušić. Njime je određeno da će antiteroristička jedinica Vojne policije intervenirati i izbaciti vojnike iz stana u koji bi eventualno provalili. Upravo taj dokument pokazuje da je jedan obični papir sve vrijeme bio dovoljan da se deložacije zaustave. Ali one su bile važan instrument zastrašivanja, stvaranja osjećaja Razlozi za tako loše obavljanje posla od strane pravosuđa nisu zaštita nekolicine logorskih čuvara, već strah da istraga ne dovede do vrlo visokih vojnih i civilnih funkcionera, posebno pravosudnih, uključujući bivšeg državnog odvjetnika Mladena Bajićanemoći, kao i važan element politike etničkog čišćenja koju je provodila država. Naravno, kada su prestale deložacije došli su novi oblici kršenja ljudskih prava, no to je dio jedne druge priče.

Aktivizam vas je skoro i koštao glave kada je tijekom sprečavanja jedne deložacije vojnik uperio pištolj u vas. A i s druge strane kada vas je DORH poslao na psihijatrijsko vještačenje zbog protestnog slanja raskomadane hrvatske zastave tadašnjem državnom odvjetniku Bajiću i predsjedniku Josipoviću. Kako to da je DORH ekspresno reagirao i poslao Vas na vještačenje, dok se vaš spor nije razriješio ni nakon 30 godina?

Kada ponestane municije onda se ide ad hominem. Vjerujem da je sve to jako usko povezano s Lorom te da bi čovjek trebao izvesti mnoge akrobacije u zaključivanju da izbjegne tu povezanost koju su primijetili i naveli u pojedinim stranim izvještajima. Jedan od primjera je izvještaj State Departmenta o stanju ljudskih prava za 2011. godinu.

Zastavu ste nastavili slati i Kolindi Grabar-Kitarović, uz napomenu da očekujete da će stati uz vas kao i uz prosvjednike iz Savske. Šaljete li još uvijek pokidanu zastavu i postoji li ikakva naznaka kraju spora?

Jasno da je još uvijek šaljem, jer Lora još uvijek nije riješena i ljude treba podsjećati na neprihvatljivo stanje u pravosuđu, kao i na to da ima još puno neriješenih problema. Spor koji se tiče odštete polovično se riješio nakon 35 godina. Činjenica jest da nam je pravosuđe sporo i neefikasno, ali da jedna tako jednostavna parnica traje 35 godina može se objasniti isključivo s Lorom. Nakon 35 godina nitko ne može reći da je to paraNesporno je da je kroz Loru prošlo preko tisuću ljudi, a svi su bili žrtve svakodnevnih zvjerstava, što znači da je hrvatsko pravosuđe u 25 godina obavilo samo jedan posto poslanoidna kombinatorika ili štogod srodno. Okončanje moje odštetne parnice, kako god da bila okončana, neće utjecati na rad oko slučaja Lora.

Valja podsjetiti da je Lora bila samo dio mreže vojnih zatvora koji su praktički preko noći pretvoreni u koncentracijske centre za zarobljenike. Na čelu te mreže bio je general Mate Laušić. Više od polovice logoraša u Lori bili su civili iz Bosne, a kada u Lori ne bi bilo dovoljno mjesta, prekobrojni su prosljeđivani prema Šibeniku ili Zadru te se u tom transferu mnogima gubi svaki trag. U tom kontekstu, kada govorimo o šezdeset žrtava Lore, govorimo i o ljudima koji su u Lori posljednji put viđeni živi, koji su od tamo poslani u smrt. DORH sve te strahote godinama ignorira i zaista nema mjesta iluzijama da će ih ikakvo brdo nepobitnih dokumenata o zločinu ili ikakva vrsta pritiska pokrenuti.

Olakšanje je za nas to što možemo reći da smo prethodno učinili sve što se legalno moglo, pokazali smo i beskrajnu strpljivost pa DORH više nema ni najmanje moralno pravo da prigovori našem djelovanju, u kojem nam oni više uopće nisu važni. Svakako ćemo nastaviti raditi na tome da se slučaj Lora dovede do kraja, pri čemu je važnije od svega da kompletna i dokumentirana istina o Lori bude dostupna svima koje to zanima.


 

zaklada77_copy46819.jpgeea_grants_gif_copy21732.gifnorway_grants_gif_copy69322.gif

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.

<
Vezane vijesti