Foto: Susan Curtis Kojaković<br>Foto: Susan Curtis Kojaković
Aleksandar Hut Kono povodom objavljivanja nove pjesničke zbirke: Hrvatska je napravila kardinalnu grešku kad je odustala od bogatog nasljeđa socijalističke revolucije i odlučila u svemu slijediti Zapadnu Europu koja je zapela u neofeudalizmu. To novo prihvaćanje starog otvorilo je vrata raznovrsnim gadostima kao što su financijska eksploatacija zemlje od strane Vatikana, stvaranje domaće oligarhije, dovođenje u pitanje apsolutno svih stečevina socijalizma.

U izdanju Frakture objavljena je nova zbirka pjesama Aleksandra Huta Konoa pod naslovom "Padajući izbornik”, vjerojatno najznačajnija pjesnička zbirka objavljena u Hrvatskoj ove godine. Aleksandar Hut Kono živi i radi u Londonu.

Kroz čitavu zbirku provlače se vaši izmišljeni citati koji su pripisani poznatim osobama. Primjerice, Waltu Disneyju pripisali ste sljedeće: "Biti čovjek stalno je zaposlenje. Samo primjećivanje zauzet će čitavo poslijepodne."

Svojedobno sam bio opsjednut opusom fotografa Phila Sterna. Do besvijesti bih buljio u slike Marily Monroe koja se u nešto zagledala, predsjednika Kennedyija kojem Frank Sinatra pomaže pripaliti cigaretu ili Jamesa Deana lica dopol utonulog u pulover.

stern_dean.jpg

Tom prilikom bih obično razmišljao kako su poznati ljudi čarobni i u najglupljim mogućim pozama samo zato što su slavni. Dovoljno je znati da je onaj gospodin u kariranom kaputu koji upravo kupuje cigarete zapravo Humphrey Bogart pa da trenutak poprimi svoj povijesno-međunarodni značaj! I općenito, magija slavnih imena je takva da s vremenom ona sama počnu voditi zasebni, besmrtni život neovisan o odlikama ljudi kojima su u početku pripadala. Danas tako, na spomen imena Coco Chanel nikome više ne pada na pamet živčana baba koja je podržavala nacizam - Coco s etikete je nadživjela i redefinirala stvarnu Coco i uz što god je dometnuli ona će predmetu, situaciji ili izreci odmah osigurati vrlo specifičan kontekst.

Ponekad hodam iz jedne sobe u drugu, ustajem se od radnog stola i sto puta bezrazložno perem ruke. Zatim silazim u kuhinju s namjerom da si napravim kakao ili da sa zida skinem sat koji me već danima izluđuje glasnim kucanjem, ali putem sve zaboravim i na kraju jedino povirim u vrt pa me zapanji što je već pao mrak. I dok tako hodam, raznovrsne misli mi padaju napamet - na primjer: "Ljubav treba voditi pod svjetlima, a jesti uvijek u najvećem mraku". Odmah se pitam - što da radim s tom rečenicom i već idući čas odlučujem je pripisati Zsa Zsi Gabor. Tako nastaju svi moji izmišljeni citati.

Kako biste opisali novu zbirku?

Radi se, prije svega, o knjizi koju se može čitati napreskokce, što je čini nezamislivo konkurentnom! U njoj je, nažalost, opisano samo jedno uboSvim građanima Sirije i Iraka treba omogućiti momentalno preseljenje, osigurati im smještaj, hranu, tečaj jezika i poslove kako bi što prije počeli doprinositi očuvanju gigantske europske ekonomijejstvo, međutim protagonist jedne od pjesama je drvo dok nas neka druga poziva da što prije uništimo planetu Zemlju jer, budimo realni, došlo je vrijeme za selidbu na ljepše mjesto. Osim toga, u zbirci pratimo gostovanje pravog pravcatog ljudoždera u New Yorku, detaljno skiciramo čudesnu dosadu života u Londonu i pokušavamo se jednom zauvijek obračunati s nedjeljom. Nebo je ovdje dvospolno, a Zemlja nepresušan izvor ubogosti i problema. Knjizi ne fali ni znanosti jer vrlo detaljno progovaram o simbolu cvijeta u Asteka. Osim toga, dotičem se i kraće recenzije predstave Narodnog pozorišta iz Podgorice koju sam prije nekoliko godina, zajedno sa Snježanom Kordić, pogledao u Budvi.

U drugoj polovici knjige svjedoci smo oštre osude šekspirologije samo da bismo već na idućoj stranici došli do važnog zaključka o prirodi prašine. Životinja koju najčešće spominjem, čak dva puta, je pauk, a od pop zvijezda, mjesta se našlo jedino za Lepu Brenu. Za razliku od moje prošle knjige Nabrajanja, u ovoj mi se potkrala i jedna ljubavna pjesma, ali spjevana je s tolike distance da će neupućenima djelovati putopisno - što je zapravo dobro jer u potpunosti prezirem ljubav!

Iako sam tokom ove i prošle godine s velikim uživanjem napisao dvije opere i premda mi u zadnje vrijeme čitav život prolazi u opernom znaku, samo jedna pjesma je posvećena operi tako da čitatelji, manje-više, ne moraju strahovati od opernih baljezganja! Od gradova, najčešće se Čini mi se da su politički ekscesi vladajućih, zajedno s medijskom pompom koja ih prati zapravo zamjena za kulturu, odnosno za nepostojeći javni život zajednicespominje New York - čak četiri puta, ali samo je Konstantinopol dobio cijeli mali tekst. Općenito gledano, čitatelja stalno pozivam na nestrpljivost kao i na brižnu kultivaciju mana pa se zbirku da čitati i kao svojevrsni self-help. Riječju, moja nova knjiga sadržava - sve odjednom.

Zbirka se zove Padajući izbornik. Kako ste se odlučili za taj naslov?

Dugo mi je bilo jasno da će se knjiga zvati Sve odjednom, jer doista nudi sve i to odjednom. Negdje sam, tko bi znao kada, pročitao da se tik prije smrti, u jednoj jedinoj minuti, sjetimo baš svega što smo proživjeli, a to munjevito i komprimirano prisjećanje popraćeno je osjećajem nezamislivog ushita kakav se može doživjeti jedino još na drogama. Pišući često tragam za tim trenutkom i uvjeren sam da postoje i druge metode prizivanja opisanog stanja. Bio sam toliko zadovoljan svojim naslovom da me zabezeknulo kad je urednik, Delimir Rešicki, predložio promjenu. Njemu se činilo da bi bolje bilo Nasilje, po jednoj od pjesama, jer nasilje je upravo ono o čemu pišem, pogotovo kad su u pitanju nove vrste divljaštva kojima smo, kao podanici globalnog oligarhijskog poretka, u sve većoj mjeri izloženi, tvrdio je Delimir. To me objašnjenje zaintrigiralo, dapače uopće mi nije bilo jasno zašto i sam to nisam ranije uvidio! Zbirka se od tog trenutka zvala Nasilje. Na kraju je glavni urednik, Seid Serdarević, predložio naslov Padajući izbornik - čistoća, hladnoća i tehnička priroda kojeg su me isti tren oduševili!

Pjesma naslovljena Gledam da se ubijem doslovno nudi sve odjednom.

Nekom prilikom je moja majka usred ljeta rekla da "gleda da ne ozebe" i spretno se zaogrnula vestom. Mora da je bila noć i da je zapuhalo. Ili Hrvatska ima jedan od najnižih proračuna za kulturu u čitavoj EU, pa prostora za rasplamsavanje kulture jednostavno nema. Političari su, s druge strane, jeftiniji: godinama se po medijima vrte ista lica, troškovi produkcije su minimalnismo se nekamo vozili. U svakom slučaju izraz "gledam da ne ozebem" mi se učinio toliko čarobnim i ekstravagantnim da mi je odmah bilo jasno kako ću ga iskoristiti u pisanju. Začeta tim izrazom, nekoliko godina kasnije nastala je pjesma Gledam da se ubijem koju sam napisao prošli Božić u Londonu kad sam zamalo podivljao shvativši da u ovako kozmopolitskom gradu na blagdan ne rade čak ni kineski supermarketi. Dapače, ne voze ni vlakovi! Činilo mi se da sam upao u zamku i da je čitav svijet tek ogromna tamnica. Od praznika strahujem prije svega zato što nameću prisilno odmaranje za koje nemam snage. Isto tako, osjećam se obespravljeno jer prodavaonice odjednom ne rade isto kao što mi rastu očnjaci kad mi dućanski zaštitari žele "čestit Božić". A već kad smo kod riječi "čestit" potrebno je istaknuti da se radi o patvorenom, izmišljenom, kukavičkom jeziku koji ostatak godine ne postoji. U konačnici, ako mi čak i London zabija nož u leđa svetkujući što onda mogu očekivati od ostatka svijeta?

Tko su ljudi u vašim pjesmama?

Pjesmu Delegacija posvetio sam ljudožderu o kojem ne znam gotovo ništa. Pjesmu Šetnja nadahnuo je stanoviti gluhi gospodin. Protagonist pjesme Gledam da se ubijem sam ja. Afganistanac u pjesmi Ako se još noćas zatreskao se u svog susjeda i zato mora nekamo otići. Pauk iz pjesme Pauk je moj ljubimac TVC koji je tjednima živio na zidu iznad radnog stola povremeno se spuštajući do računala da pogleda što pišem. Zatim, Ahmed Ragimov iz Moskve koji kod kuće za stolom promatra kartu Uzbekistana je idealizirana, glamurozna, sovjetska verzija mene. Fatalni muškarac iz pjesme Nasljedstvo koji pijan povraća po tračnicama i spava u dućanskim frižiderima je netko na koga sam i dalje ljubomoran. I tako dalje.

U nekim pjesmama posežete i za svojim alter egom.  

Moj supertajni alter ego je Zvjezdana Stanimirović, kućanica iz Karlovca, koja mi pomaže da pišem u ženskom rodu i da se usudim istražiti Jedan dan u medijima sastoji se od tri četiri izjave pojedinih ministara, gradonačelnika, guvernera, a te se rečenice zatim komentira i remiksa na sto načina. U konačnici, za vrlo malo novca društvu se pruža privid dijaloga i smislaneke teme kojih se inače užasavam - na primjer vjernost.

Vlastite pjesme sami prevodite na engleski, a prijevodi su, kako je to rekao Umberto Ecco, samo otprilike isto.

Prevoditi samoga sebe je traumatičan pothvat. To je kao kad se čovjek gleda na snimci - odjednom otkriva da, dok govori, nepotrebno trza glavom, napinje vrat, strahovito bulji, nekontrolirano maše rukom i tako dalje. Prijevod, slično, osvijetli sva ona mjesta koja su samo naizgled smislena premda možda zvuče dobro. U par navrata sam zato popravljao hrvatske originale premda su neke pjesme već objavljene.

U zadnje vrijeme sve više pišem na engleskom i užasnut otkrivam da sam daleko besramniji na stranom jeziku. Bez pardona sam nadrljao čak tri ljubavne pjesme! Tako nešto mi se na srpskohrvatskom ne bi zalomilo nikada! Jednom sam negdje čuo da se dominantni i subordinatni jezik u bilingualnih ljudi određuje na način da se provjeri na kojem jeziku osoba računa - taj je dominantni, i na kojem psuje - taj je subordinatni. To onda navodno ukazuje na manju kritičnost ili osjetljivost na sadržaj uobličen na subordinatnom jeziku. Isto tako, poznata je činjenica da tokom seksa ljudi s lakoćom izdaju najopscenije naredbe na stranim jezicima dok u materinjem određene upute jednostavno ne mogu izgovoriti. Strani jezik je uvijek apstraktan i čist. Zato osvajanje tog teritorija omogućava emancipaciju od tabua koje smo usvojili odrastajući.

Ovo ljeto ekipa stranaca koja je snimala dokumentarni film o konc-logoru Slana praktički je protjerana s Paga. Jedna od pjesama u zbirci, naslovljena Vrijeme od kamena, posvećena je upravo žrtvama Slane.

Slana je fascinantno mjesto, a Hrvatska rijetka zemlja koja se može pohvaliti logorom na plaži! Ne razumijem zašto mještanima smeta interes Zašto se mora znati da je neka dobrostojeća ljubiteljica dala stotine tisuća funti za umjetnost, a sve one legije ljudi čiji se porezni novac svake godine troši za održavanje Kraljevske opere ostaju anonimnekoji ljudi pokazuju za tu uvalu u vrijeme kad logorski turizam cvate. Pogledajte samo pare koje se vrte oko turističkih posjeta jednom Auschwitzu! A mi imamo mediteransku verziju.

Ljudima, bit će, fali osobina pa prazninu nadomještaju vjerujući da se sastoje i od svojih predaka. Zato kad netko uperi prstom u djedove koji su bili i ubojice, njihovi potomci imaju osjećaj da se govori o njima samima. Potrebno je puno discipline kako bi se shvatilo da se čovjek sastoji jedino od samoga sebe. S tim da je važno emancipirati se čak i od slavne prošlosti. Konkretno, znam nekoliko ljudi kojima bi koristilo da smjesta zaborave pretke kazališne režisere, kustose ili pak vlasnike aviokompanija te načas zavire u prazninu.

Kako općenito gledate na političku situaciju u Hrvatskoj? Sve je to također dio vaših pjesama.

O političkoj situaciji u Hrvatskoj ne znam gotovo ništa prije svega zato što vijesti ignoriram. Dugo sam se smatrao predobrim i preuzvišenim da bih pratio svakodnevna zbivanja, ali nedavno sam shvatio da je razlog mog ignoriranja - ljubomora. Izgleda da osjećam zavist spram političara koji se neprestano vrte po naslovnicama gdje bih zapravo htio biti ja. Silno bih volio da me se do besvijesti citira! Ipak primjećujem poboljšanja jer prije deset godina, osim politike, ignorirao sam i vremenske prilike i vječito se oblačio prema raspoloženju, a opet iz razloga kako ničem vanjskom ne bih dopustio da me odredi i oblikuje.

Unatoč apolitičnosti, otkako sam sve više u Londonu shvaćam da je Hrvatska napravila kardinalnu grešku onaj čas kad je odustala od bogatog nasljeđa socijalističke revolucije i odlučila u svemu slijediti Zapadnu Europu koja je zapravo zapela u neofeudalizmu. To novo hrvatsko prih Svijet će se neminovno vratiti socijalizmu, a zaokret će početi upravo ondje gdje je nepravda najtvrdokornija - u Velikoj Britaniji vaćanje starog, i u društvenom smislu nadiđenog, otvorilo je vrata raznovrsnim gadostima kao što je financijska eksploatacija zemlje od strane Vatikana, stvaranje domaće oligarhije, dovođenje u pitanje apsolutno svih stečevina socijalizma kojemu će se svijet neminovno vratiti, a zaokret će početi upravo ondje gdje je nepravda najtvrdokornija - odnosno u Velikoj Britaniji i to na idućim izborima kad do krajnjih granica eksploatirane narodne mase izaberu laburističku stranku na čelu s Jeremyijem Corbynom.

Gdje je u svemu kultura?

Čini mi se da su politički ekscesi vladajućih, zajedno s medijskom pompom koja ih prati zapravo zamjena za kulturu, odnosno za nepostojeći javni život zajednice. Kultura je skupa. Treba proizvesti bezbroj kazališnih predstava i opera. Snimiti more filmova i postaviti katastrofalno puno preskupih izložbi, pa zatim sve to ponuditi po vrlo niskoj cijeni kako bi kultura postala zajednička tema osjetnom postotku pripadnika nekog društva. Usto, Hrvatska ima jedan od najnižih proračuna za kulturu u čitavoj EU, pa prostora za rasplamsavanje jednostavno nema. Političari su, s druge strane, jeftiniji: godinama se po medijima vrte ista lica, troškovi produkcije su minimalni - dovoljno da netko izvali neku glupost - ne treba im ni scenarist! Osim toga, politički output je lako konzumirati putem televizije koja ne košta skoro ništa. Ako pogleZnam nekoliko ljudi kojima bi koristilo da smjesta zaborave pretke kazališne režisere, kustose ili pak vlasnike aviokompanija te načas zavire u prazninudate, jedan dan u medijima sastoji se od tri četiri izjave pojedinih ministara, gradonačelnika, guvernera, a te se rečenice zatim komentira i remiksa na sto načina. U konačnici, za vrlo malo novca društvu se pruža privid dijaloga i smisla. Ne bih se ama baš nikada usudio s nekim koga sam tek upoznao razgovarati o operi. S druge strane bez ustručavanja bih započeo neku političku temu i osjećao se dobro čak i ako nam se mišljenja razilaze jer konverzacija teče i nitko nije isključen.

 Neke od vaših pjesama mogu se staviti i u kontekst aktualne izbjegličke krize. Kako gledate na taj egzodus i potrebu da se tim ljudima pomogne?

Nedavno me oduševila vijest da je glasovita proročica Baba Vanga predvidjela kako će do 2076. godine u Europi prevladati Islam pa ubrzo zatim komunizam, a ljudi će jedni druge umjesto s "bok" ili "hvaljen Isus", kako je to danas slučaj, pozdravljati sa "selam alejkum, druže" ili "selam alejkum, drugarice". Danas se Babina predskazanja koriste kako bi se progon Sirijaca u Europu interpretiralo kao početak tog novog doba.

Slično Babi, dozlaboga genijalni švedski statističar Hans Rosling upozorava da će početkom dvadeset drugog stoljeća stanovništvo planete biti u padu - naročito u Europi, Indiji i Kini. Rasti će, javlja Rosling, jedino još Afrika, a ta demografska dinamika će, u konačnici, afrički kontinent - na Fatalni muškarac iz pjesme Nasljedstvo koji pijan povraća po tračnicama i spava u dućanskim frižiderima je netko na koga sam i dalje ljubomorančelu s Nigerijom - pretvoriti u ekonomski i politički epicentar svijeta. Drugim riječima, rat u Siriji dolazi kao naručen i predstavlja priliku da Europa uspori svoje demografsko opadanje. Zato smatram da treba omogućiti svim građanima Sirije i Iraka momentalno preseljenje, osigurati im smještaj, hranu, tečaj jezika i poslove kako bi što prije počeli doprinositi očuvanju gigantske europske ekonomije. Inače, početkom devedesetih sam se i sam našao u izbjeglištvu u Njemačkoj, a te dane pamtim kao izrazito sretno razdoblje, pa Saveznu Republiku preporučam.

Magistrirali ste opernu libretistiku u Londonu gdje su ove godine praizvedene vaše dvije opere, od toga jedna u Kraljevskoj opernoj kući u Covent Gardenu čime ste postali i prvi uopće autor iz Hrvatske čija je opera nastala i praizvedena za tu čuvenu opernu kuću.

Bože sveti, to je bilo toliko senzacionalno da tjednima nisam dolazio sebi! Provodio sam dane u nezamislivom mahnitanju sve dok se konačno, na Plitvicama, nisam zamalo strmoglavio u jezero. Pisati operna libreta i zatim promatrati kako tekst dobiva svoj muzički oklop pa postaje predstava - neopisivo je iskustvo.  

A onda sve to prođe i čovjek je čak malo uvrijeđen što vrijeme nije imalo obzira stati ili barem teći sporije. Nakon uspjeha i ushita, odjednom se u sandučiću pojavila ovrha za neplaćene račune za izgradnju grada i uređenje voda zajedno sa zateznim kamatama kao i pozdravima od javnog bilježnika. Uskoro se ispostavilo da me Grad Zagreb tereti za dugovanje koje je već dobrano u zastari, ali kako nisam podnio žalbu u propisanom roku tu se više ne može učiniti ništa premda je moguće tražiti otpis kamata, samo što za to pak treba sići u neku sobu u podrumu, takozvani urudžbeni ured, gdje se iza do stropa naslaganih kartonskih kutija nalazi ulaz u prostoriju s vrlo ljubaznim gospođama spremnim pokrenuti čitav proces i tako dalje. Nakon svega mi se upalilo oko i ukočio vrat.

Podmirivši dugovanja vratio sam se u London i nepazeći, putem do stana, sjeo na krivi vlak. Bilo je to strašno poniženje i nepobitni dokaz da vrijeme briše baš sva pa i ona najsitnija privatna postignuća kao što je snalaženje u nekom gradu. Ali s novom kazališnom sezonom došla su nova operna uzbuđenja i tako u nedogled.

Kraljevska opera: "Engleska njeguje kult bogataša s jednakom pobožnošću kojom Rusija njeguje kult ličnosti." Kraljevska opera: "Engleska njeguje kult bogataša s jednakom pobožnošću kojom Rusija njeguje kult ličnosti."

Nova zbirka sadrži i tekst o Kraljevskoj operi koji je zapravo antioligarhski. Možete li reći nešto o tome?

Zadnjih godinu dana proveo sam puno vremena u londonskoj Kraljevskoj operi što uopće ne znači da sam stekao neki dublji uvid u funkcioniranje te fascinantne zgrade. Royal Opera House je rijedak primjer velike kuće koja se posvećuje stvaranju novog opernog repertoara. Pri tome im pomaže mala scena koju ostale vodeće opere navodno nemaju pa si ne mogu priuštiti rizik eksperimenta. Osim toga, postoji još čitav niz mjera koje ROH čine jedinstveno progresivnim!

Međutim, budući da sam divljak, lako me iznervira i najmanja sitnica. Jednom sam tako u operi zapazio pločicu zahvale stanovitoj Lady koja sponzorira određeno sjedalo, kupaonske pipe, komad zavjese ili pak zbor. Smjesta sam podivljao! Zašto se mora znati da je neka dobrostojeća Ljudima, bit će, fali osobina pa prazninu nadomještaju vjerujući da se sastoje i od svojih predaka. Zato kad netko uperi prstom u djedove koji su bili i ubojice, njihovi potomci imaju osjećaj da se govori o njima samimaljubiteljica dala stotine tisuća funti za umjetnost, a sve one legije ljudi čiji se porezni novac svake godine troši za održavanje Kraljevske opere ostaju anonimne. Stvar je u tome da Engleska njeguje kult bogataša s jednakom pobožnošću kojom Rusija njeguje kult ličnosti.

Pjesme su vam zemljopisno široke, a pažnju osobito posvećujete gradovima. Što su vama sva ta mjesta?

Moj otac je diplomirao geografiju i vrlo brzo zapostavio nastavničko zvanje otišavši za drugom karijerom. Posljedično u kući su, uz Enciklopediju seksualnog odgoja s naslovnicom na kojoj se gola djeca drže za ruke i ljubakaju, stajala dva gigantska atlasa: sivi i svjetloplavi. U sivome je Iran još monarhija, a Japan ima 90 milijuna stanovnika. Sjeverna je ondje razvijenija od dvije Koreje, a Sovjetski Savez - golemo carstvo površina kojeg je jednaka površini Mjeseca. Zapadni Berlin knjiga naziva "gradom staraca", Veliku Britaniju "brodom koji tone", a Brazilija na slikama stoji poludovršena. Obje knjige sam godinama opsesivno prelistavao vječito gledajući slike, grafikone i zemljovide dok sam za tekst samo povremeno nalazio strpljenja. Zbog toga sam dan danas u stanju iz glave nacrtati Pakistan, Gornju Voltu ili Rodeziju te olovkom ucrtati položaje glavnih gradova. Neki nauče mnogo o životu čitajući ljubavne romane, a ja sam svu mudrost svijeta pokupio iz ta dva atlasa. Dapače, godinama sam bio uvjeren da ću studirati zemljopis, što sam, završivši strane jezike, na neki način i učinio. Još se sjećam prvog posjeta Londonu 1997. godine i kako sam gotovo svaki dan zalazio u knjižaru u Paddingtonu te satima listao knjige fiksirajući se naročito na Argentinu po kojoj i pamtim to ljeto. Isto tako sjećam se srpnja na Ibizi tri godine kasnije kad sam, zatreskavši se u nekog Južnoafrikanca, i nakon čitave noći drpanja na plaži, putem kući zastao u knjižari gdje su prodavali turističke vodiče i dugo čitao o Južnoj Africi: sablaznilo me što su u međuvremenu ukinuli provinciju po imenu Transvaal, ta mi je uvijek bila omiljena, i područje nazvali proizvoljnim imenima kao što su Gauteng i Mpumalanga! Ubrzo zatim u moj život je provalila Kazuko i dosta detaljno nadopisala dio sive knjige posvećen Japanu. Zajedno smo već četrnaest godina, od toga šest u braku. Zemljopis je, u mom slučaju, bio i ostao način razumijevanja svijeta, ali i način razgovaranja sa samim sobom. U konačnici, i samoj književnosti sam prišao zato da bih bolje upoznao pojedine toponime - na primjer, zanimalo me što Neruda ima za reći o vulkanu Rano Raraku na Uskršnjim otocima. S tim da se kroz njegovu poeziju neprestano provlačio prvorazredni zemljopis juga i već pri površnom listanju se vidjelo da je dobar pisac jer neprestano spominje riječi kao što su Temuco, Araukanija, Antarktika.

Aleksandar Hut Kono: " početkom devedesetih sam se i sam našao u izbjeglištvu u Njemačkoj, a 
te dane pamtim kao izrazito sretno razdoblje, pa Saveznu Republiku 
preporučam." Aleksandar Hut Kono: " početkom devedesetih sam se i sam našao u izbjeglištvu u Njemačkoj, a te dane pamtim kao izrazito sretno razdoblje, pa Saveznu Republiku preporučam."

Vezanost za geografiju me čini vjerojatno najgorim kandidatom za život na Marsu jer kako da se čovjek snađe na planeti koja nema more? Na planeti gdje ne postoji Kazahstan! Iz istog razloga zazirem od zemljovida na kojima je prikazana Pangea i gdje je, ma koliko čovjek tražio, nemoguće locirati Grenland jer gotovo cijelu sjevernu polutku prekriva bezlični superocean. Tradicionalno, Englezi kažu - život je dolina suza dok stanovnici Rio de Janeira tvrde - život je plaža. Što se mene tiče, ja stalno ispočetka otkrivam da je život zemljopis.

U vašim pjesama osjete se i neki utjecaji, od Tomasa Transtromera do azijskih književnosti; konačno, uz europske književnosti diplomirali ste i japanistiku. Možete li reći i nešto o tome?

Svašta sam diplomirao, a uz diplome imam i vozačku dozvolu koju ne koristim nikada. Moj se život sastoji od polaganja ispita gradivo kojih me uglavnom prestane zanimati jednom kad ga položim. Radi se o obliku promiskuiteta - idem od jedne ljubavi do druge, a nema te koja bi mi spasila život. Mislim da čovjek može ostati vjeran jedino onoj vrsti znanja koja mu pruža utočište gdje sve brige i bolovi načas prestaju.

Što se tiče utjecaja, moj književni panteon sastoji se od sljedećih sedam božanstava: Li Bai, Mevlana Dželaludin Rumi, Matsuo Basho, Charles Baudelaire, Fernando Pessoa, Octavio Paz i Wislawa Szymborska. To su ujedno pisci čiji se utjecaj u mom pisanju najmanje osjeti, vjerojatno zato što su toliko nedostižni.

Što čini dobru pjesmu?

Dobra pjesma iznova tumači stvari i na taj način povećava svijet.

Ključne riječi: književnost
<
Vezane vijesti