H-Alter
Foto: Lidija ČuloFoto: Lidija ČuloVidjela sam ga na slikama nebrojeno puta, znala mu dimenzije na papiru. No, tek kad sam idućeg jutra stala pred osam metara visok ''zid apartheida'', kako ga Palestinci nazivaju, osjetila sam vlastitu nebitnost spram te mase. Čak i izraelski doseljenici na Zapadnoj obali mrze zid, strahujući da će ih ostaviti s druge strane "Velikog Izraela". Ni tri minute hoda od zida stoji Jacir Palace, najveći betlehemski hotel koji s razlogom nosi svojih 5 zvjezdica i naziv palača. Ovdje se velik dio akademskih rasprava o izbjeglicama može baciti točno tamo uz zid, na neslužbeno odlagalište smeća.
Ovdje, na padinama brežuljaka, suočeni s tamom i provalijom vremena
Činimo ono što i zatvorenici, što i besposleni: njegujemo nadu

Bio je tipičan radni dan, ponedjeljak utopljen u vrevi ljudi na ulicama i trubljenju automobila dok sam čekala svog betlehemskog domaćina.

Stigla sam u Dheisha kamp na vrijeme unatoč tome što me taksist, pretašt priznati da ne zna gdje je Hyundai firma (''znam, znam, bez brige'') i nakon što smo ju promašili za dva kilometra, ostavio u nasumičnoj ulici uz osmijeh i ponosno ''Evo nas!''. Po izlasku iz auta gledam oko sebe – naravno, Hyundaija nigdje na vidiku. Vraćam se natrag pješice po užarenom asfaltu uz znatiželjne poglede besposlenih mladića.Za mnoge Palestince koje sam upoznala otpor je već samo njihovo postojanje: ''to exist is to resist''. Mladi Saleh priča mi kako je kao dječak izgubio tri prsta na ruci nakon što je na igralištu pronašao tenisku lopticu u koju je bio podmetnut eksploziv – imao je čistu sreću da je ostao samo bez prstiju

Nakon duge spore šetnje isprekidane čavrljem s lokalcima u hladu, stižem na mjesto sastanka, sjedam na obližnji zidić i predajem se pod vrućinom: bacam ruksake u prašnjav pod i palim cigaretu. Kroz izloge dućana automobila mjerkaju me zaposlenici.

Još 20 minuta čekanja poslije, iz firme izlazi mlada ženska. ''Treba li vam pomoć?'', upita znatiželjno. Odgovorim joj na krnjem arapskom da čekam oca Amara – misleći na oca svoje host family, jer sam umorna objašnjavati. Iako lagano zbunjena, spretno me izignorirala pretpostavivši da je logičnije da ne znam arapski nego da imam palestinskog oca. ''Trebaš li šifru za wi fi?''. Oduševljeno sam prihvatila, a ona se, nakon što mi je ukucala šifru, vratila u dućan. Zadubljena u mobitel, nakon par minuta prenula me njena ponovna prisutnost. ''Evo ti kave dok čekaš'', pružila je šalicu s osmijehom.

Konačno, uspostavljam kontakt s Amarom: ''Radio sam noćnu, žena me sad probudila. Stižem za pet minuta.'' Arapska gostoljubivost i arapsko kašnjenje – napustila sam Hebron, ali sve je ostalo isto.

Ti, koji stojiš na vratima, uđi, popij arapsku kavu s nama
I osjetit ćeš da si čovjek, baš kao i mi

 

Smještena u svoj novi dom, u predvečerje sam na balkonu sa svojim domaćinima promatrala tako blizu, a tako dalek Jeruzalem. Udaljen pola sata vožnje, grad u koji ću ja uskoro kročiti po treći put u deset dana, a u koji mnogi Palestinci neće ući za života.

''Možeš li ti ući u Jeruzalem?'', pitam Amara. Svoj projekt Weizman opisuje kao ''forenzičku arhitekturu'' kojoj je cilj razotkriti državne zločine počinjene prisvajanjem i izmjenama naličja zemlje. Zapadnu obalu opisuje kao teritorijalni hologram, potpuno distopijski svijet koji se urušava pod vlastitim intenzitetom
''O da, ja mogu. Radim kao doktor u Jeruzalemu. Ali mogu biti unutra samo između 5 ujutro i 8 navečer, unutar radnog vremena, vidiš, piše tu'', pokazuje mi točno ispisan vremenski raspon u svojim dokumentima bez kojih ne može proći kontrolne točke svaki dan na putu do posla.
''A tvoja obitelj?''
''Oni ne. Nemaju dozvolu. Ali pokušat ću srediti nešto ovaj vikend preko bolnice, da im nabavim dozvolu i da odemo na piknik.''

S druge strane pružao se pogled na kamp, krovove s rezervama vode, uske vrludave ulice bez imena (stanovnicima interno poznate po nazivima sela iz kojih su došli prognanici) i dječurliju koja se pentra po zidovima u nedostatku kakvog parkića ili igrališta. Svojom skromnom i improviziranom arhitekturom Dheisha kamp se ne razlikuje od nekih drugih naselja koje sam vidjela – odaju ga tragovi bremenite prošlosti: murali u spomen na ubijene i ranjene, političke poruke i posteri predizbornih kandidata, svih redom naoružanih.

Podignut pored Betlehema kao izbjegličko naselje za oko 3 500 palestinskih izbjeglica tijekom arapsko-izraelskog rata 1948., danas je mali grad za sebe s preko 13 000 stanovnika. ''Nekad smo mi išli u Betlehem na posao i u šoping, a sada oni dolaze k nama'', komentira Amar, ni važno ni tužno.

Razgovor se nastavio do u noć. Zanimala ga je Hrvatska, a meni je bilo neugodno požaliti se na našu situaciju koja me iz one perspektive činila samo djetinjasto iziritiranom. ''Političari su svugdje isti. Samo novac, novac, novac'', nastavlja on pun razumijevanja. ''Znaš li što je jedan naš političar rekao novinarki kad ga je pitala koliko novaca ima na računu? Rekao je: hoćete li da vam kažem iznos koji je bio prije vašeg pitanja ili poslije?'' Mogla sam lako zamisliti te riječi kako izlaze iz saborskih usta. Svatko u svojim mislima, zagledali smo se u daljinu, u pustoš i tišinu Mrtvog mora i Jordana.

Vi koji ste proveli besanu noć, niste li se umorili?
Niste li i vi umorni, koji ste na straži?

 

Vidjela sam ga na slikama nebrojeno puta, znala sam mu dimenzije na papiru i čitala o osudama koje dolaze sa svih strana. No, tek kad sam idućeg jutra stala pred osam metara visok ''zid apartheida'', kako ga Palestinci nazivaju, osjetila sam vlastitu nebitnost spram te mase.Smještena u svoj novi dom, u predvečerje sam na balkonu sa svojim domaćinima promatrala tako blizu, a tako dalek Jeruzalem. Udaljen pola sata vožnje, grad u koji ću ja uskoro kročiti po treći put u deset dana, a u koji mnogi Palestinci neće ući za života

Izgradnja ovog 438 kilometara dugačkog zida počela je 2002. godine za vrijeme druge Intifade (palestinskog ustanka), uz objašnjenje da je riječ o zaštiti izraelskog stanovništva od palestinskih bombaša samoubojica. Trebao je pratiti granicu Izraela i Zapadne obale (tzv. Zelenu liniju), no od samog početka bilo je jasno kako će zid zaći na palestinski teritorij i izolirati dio stanovništva od njihove zemlje: za sada je riječ o 25 tissća Palestinaca, no zid je još u izgradnji. Kada bude dovršen, bit će dug preko 700 kilometara i izolirat će još pet tisuća Palestinaca. Samo 15 posto zida prati službenu granicu, dok je čak 85 posto zašlo u teritorij Zapadne obale.

Osim što ga smatraju ponižavajućim simbolom apartheida, Palestinci strahuju kako će zid postati službena granica - kao takav on za njih predstavlja sredstvo grabeži još većeg komada zemlje i prepreku mirovnim pregovorima. Čak i izraelski doseljenici na Zapadnoj obali mrze zid strahujući da će ih ostaviti s druge strane "Velikog Izraela".

Ni tri minute hoda od zida: Jacir Palace, najveći betlehemski hotel koji s razlogom nosi svojih 5 zvjezdica i naziv ''palača''. Orijentalni arapski stil Svojom skromnom i improviziranom arhitekturom Dheisha kamp se ne razlikuje od nekih drugih naselja koje sam vidjela – odaju ga tragovi bremenite prošlosti: murali u spomen na ubijene i ranjene, političke poruke i posteri predizbornih kandidata, svih redom naoružanihgradnje čini ga bajkovitim i impozantnim, a vjerojatno je u njegovim unutarnjim dvorištima i bazenima pod palmama lakše ignorirati pogled na izbjeglički kamp koji ga okružuje. Odmah uz privatni parking na kojem zaposlenici hotela u svojim prslucima i leptir-mašnicama lepršaju lijevo-desno, nalaze se ulica i poznati mural ''Welcome to Aida camp - 1948''.

Ulica nalik skromnoj aleji čije visoko drveće kao da treba blokirati pogled na siromaštvo u koje vodi može zavaravati samo na kratko: već iza parkinga naslućuju se kao tetris naslagane zgrade na zgrade, a s krova jedne od njih izvješeno je platno sa slikom Yasera Arafata, tako ogromnih proporcija kao da treba biti vidljivo do Tel Aviva.

Kampovi, u početku sastavljeni od šatora, danas su prerasli u prenapučena naselja u kojima generacijama žive oni Palestinci koji su izgubili kuće u ratovima s Izraelom 1948. i 1967. Na samom ulazu u Aida kamp nalazi se tzv. ključ povratka – vjerojatno najveći ključ na svijetu, težak oko jedne tone. Simbol je izgubljenih domova i lažnih obećanja o mogućnosti povratka. Na ključu dugačkom devet metara ispisane su poruke na raznim jezicima, a glavna je na arapskom: ''nije na prodaju''. Odnosi se na pravo povratka koje nitko ne može oduzeti, niti kupiti.

Naše noći nisu ispunjene zvijezdama već zvukovima eksplozija
Naši neprijatelji ostaju budni do kasno u noć

 

Po ulasku u kamp dočekuju me znatiželjni dječji pogledi i murali jučerašnjih heroja na zidovima. Fasade mnogih zgrada i danas stoje "ozlijeđene" mecima izraelske vojske iz razdoblja Intifade, a oštećenja na glavnoj cesti prouzročena izraelskim tenkovima popravljena su tek uoči posjete pape Benedikta XVI. u svibnju 2009. godine. Kao i u puno većem Dheishehu, broj stanovnika u kampu raste i približava se brojci od šest tisuća, ali prostora za širenje više nema osim u visinu – prašnjave ulice i sada su već preuske.Vidjela sam ga na slikama nebrojeno puta, znala sam mu dimenzije na papiru i čitala o osudama koje dolaze sa svih strana. No, tek kad sam idućeg jutra stala pred osam metara visok ''zid apartheida'' kako ga Palestinci nazivaju, osjetila sam vlastitu nebitnost spram te mase

Popevši se na krov zgrade, promatram suton i slavlje koji počinje: veselje i glazbu u zraku, grupe mladića s palestinkama oko vrata i djecu koja trči okolo, Fatahove zastave koje vijore sa svakog ugla. Večeras se iščekuje povratak Palestinaca puštenih iz zatvora nakon 10 godina. U glavi mi odzvanjaju Amarove riječi: ''Mi zbog svoje situacije ovdje u kampu stojimo jedni uz druge, svi kao jedan''.

Ovdje se velik dio akademskih rasprava i diskusija o izbjeglicama može baciti točno tamo uz zid, na neslužbeno odlagalište smeća. Zašto? Jer mnoge o njima govore kao pasivnim anonimusima koji egzistiraju u vakuumu dok ih povijest gazi. No, ovi politički naelektrizirani kampovi ne samo da reproduciraju generacije žilavih i prkosnih boraca, već i privlače razne nevladine organizacije, aktiviste, volontere i simpatizere, tvoreći time društveno političke svjetove za sebe.

Prkoseći izraelskom nepriznanju prava na povratak i uopće propitkivanju njihovog izbjegličkog statusa sada kada su kampovi praktički postali rezidencijalna naselja, kampovi su još više postali mete sumnjičave vojne kontrole, policijskih satova i racija. Palestinci s užitkom koriste terminologiju koja para izraelske uši: geta, logori, kampovi... Može li im netko to zamjeriti? Izrael može.

Jednom mi je satiričar rekao: Kad bih znao završetak priče već na početku
Ne bih se imao čemu smijati

 

Gledajući s krovova na ulice, kamp i zid, shvaćam surovo objelodanjenu moć i snagu linija. Izraelski arhitekt Eyal Weizman opisao je mapiranje kao ''nacionalnu opsesiju'' svoje zemlje, način daljnje okupacije drugim sredstvima: izgradnjom vojnih baza, izraelskih nastambi povezanih Kampovi, u početku sastavljeni od šatora, danas su prerasli u prenapučena naselja u kojima generacijama žive oni Palestinci koji su izgubili kuće u ratovima s Izraelom 1948. i 1967. Na samom ulazu u Aida kamp nalazi se tzv. ključ povratka – vjerojatno najveći ključ na svijetu, težak oko jedne tonemultidimenzionalnim sistemima cesti koje zaobilaze palestinske gradove ili ih prelaze mostovima budući da od pregovora u Oslu Izrael ima kontrolu nad zračnim i podzemnim prostorom. Ne samo da će to predstavljati perfidniji vid okupacije, već će učiniti samu ideju palestinske države nemogućom.

Svoj projekt Weizman opisuje kao ''forenzičku arhitekturu'' kojoj je cilj razotkriti državne zločine počinjene prisvajanjem i izmjenama naličja zemlje. Zapadnu obalu opisuje kao teritorijalni hologram, potpuno distopijski svijet koji se urušava pod vlastitim intenzitetom.

U suštini je stvar vrlo jasna, no upravo ta nepreglednost i zgusnutost različitih svijetova na malom prostoru omogućava argument o ''prekompleksnosti situacije''. Iskorištavajući nastali košmar, Netanyahuova aktualna vlast nastavlja svoju politiku iskopavanja i naseljavanja. No, svaki put kada Izrael uspješno zagrabi u komad zemlje na Zapadnoj obali, ostaje jedan problem: Palestinci koji na toj zemlji već žive. Izraelski premijer Levi Eshkol je, obrativši se ministrici vanjskih poslova Goldi Meir nakon Šestodnevnog rata, formulirao to ovako: ''Sviđa ti se miraz, ali ne želiš mladenku.''

 
Imamo samo jedan cilj: bivati i dalje.
Kad to ostvarimo, imat ćemo vremena za druge izbore.

 

Za mnoge Palestince koje sam upoznala otpor je već samo njihovo postojanje: ''to exist is to resist''. Mladi Saleh priča mi kako je kao dječak izgubio tri prsta na ruci nakon što je na igralištu pronašao tenisku lopticu u koju je bio podmetnut eksploziv – imao je čistu sreću da je ostao samo bez prstiju. ''Znaš li kakav je osjećaj probuditi se u bolničkom krevetu i gledati sebe na vijestima?'', prodorno me gleda dok razmišljam o često previđenim psihičkim učincima okupacije.Gledajući s krovova na ulice, kamp i zid, shvaćam surovo objelodanjenu moć i snagu linija. Izraelski arhitekt Eyal Weizman opisao je mapiranje kao ''nacionalnu opsesiju'' svoje zemlje, način daljnje okupacije drugim sredstvima

S 25 godina mu se konačno pružila prilika da odseli u Europu i ostvari normalniji život, no kad sam ga pitala bi li ju iskoristio, rekao je: ”Da je Palestina slobodna zemlja, ne bih uopće dvoumio. Ali budući da nije, ja ostajem ovdje iz principa”.

Mnoge obitelji iz izbjegličkih kampova također imaju mogućnost odseliti u bolja naselja, no ta ''politička zamka'' za njih predstavlja neku vrstu poraza, prihvaćanja milosti i kasnije s generacijama – zaboravljanje nepravde. Kampovi su spomenici nepravdi i kao takvi, ''trajno privremeni'': osnovani kao privremena utočišta, a postali domovi generacijama koje su dolazile pod okupacijom koja i dalje traje.

Rješenja ni s krovova na vidiku, samo niz kratkoročnih laktaroških pobjeda iz kojih će, čini se, svi izaći kao gubitnici. Avraham Shalom, bivši šef izraelske tajne službe Shin Beta, izjavio je kako Izrael ''nema nikakve strategije, samo taktike''. Chomsky je pak slijedeće riječi pripisao izraelskom generalu Moshe Dayanu, i premda je autentičnost citata često osporavana, opis situacije ne može biti prikladniji: ''Mi nemamo rješenja. Nastavit ćete živjeti kao psi, a tko god želi – može otići. Pa ćemo vidjeti gdje će nas proces dovesti.''

Ozlojađena vlastitom nemoći po povratku u Zagreb, prepričavala sam situaciju prijateljici, koja me u svom brutalno racionalnom stilu prekinula: ''Moraš se malo distancirati od toga i staviti stvari u perspektivu. Realnost je da će se oni dolje ubijati još dugo nakon što nas više ne bude.'' Kako i ne bi. Dokle god ljude poznaješ isključivo kroz kontekst sukoba teško da ih možeš doživjeti drugačije nego neprijatelja.

Stanje opsade će okončati onda
Kad neprijatelj spozna ljepotu naše poezije
Mahmoud Darwish
<
Vezane vijesti