Foto: Flamard, hr.WikipediaFoto: Flamard, hr.WikipediaParomlin nije srušen u lipnju 2014. godine, nego se rušio postojano, polako i nezadrživo godinama. Taj proces, koji nije zaustavio ama baš nitko od svih koji sada plaču nad njim, počeo je poslije požara 1988. kad je teško stradao. Pitanje koje treba postaviti glasi: koji su bili razlozi takvog razvoja stvari?

Paromlin nije srušen u lipnju 2014. godine, nego se rušio postojano, polako i nezadrživo godinama. Taj proces, koji nije zaustavio ama baš nitko od svih koji sada plaču nad njim, počeo je poslije požara 1988. kad je Paromlin teško stradao. U ekspertizi Građevnog instituta, izrađenoj mjesec dana nakon požara, utvrđeno je da zidovi ugrožavaju okolinu i da ih treba srušiti, a to je dvije godine poslije potvrđeno rješenjem Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture i Provedbenim urbanističkim planom Trnja. No zidove, otada bez krova, dimnjak pa i silose, doživljavalo se kao landmark povijesne industrijske zone Trnja, a dijelovi tvorničkog sklopa i njihova prostorna struktura izazivali su prijedloge o udomljavanju različitih sadržaja, tako: Doma radničkog pokreta i revolucije (1980.), odnosno Tehničkog muzeja, Hrvatskog državnog arhiva (1988.), Muzeja suvremene umjetnosti (1990./91), hotela i trgovačkog centra (1998.) i napokon Gradske knjižnice (2012.).


Foto: Branko Radovanović hr.Wikipadia

paromlin_zagreb.jpg paromlin_zagreb.jpg

Povjesničari umjetnosti (arhitekture) i konzervatori dali su svojim studijama, valorizacijama i rješenjima o zaštiti Paromlina snažan doprinos spoznaji o njegovoj vrijednosti, čak jedinstvenosti kao spomenika tehničke baštine Zagreba i uvelike senzibilizirali javnost za njegovu sudbinu. Stoga je recentno rušenje ruševina Paromlina izazvalo očekivane prosvjede i opću osudu brutalne intervencije.

S pravom javnost i javni mediji postavljaju pitanje, kako je moguće da je tako visoko valoriziran spomenik dospio u takvo stanje da ga zimska oluja 2013. uništi tako da ugrožava opću sigurnost, pa se ocijenilo da ruševine treba ukloniti. Već neposredno poslije požara ekspertizom je potvrđeno da oštećene strukture nemaju statički bonitet, odnosno da Paromlin ne može primiti neku novu namjenu. No ipak, zaredale su ideje o njegovoj adaptaciji za raznorazne sadržaje, koje očito nisu nikoga navele da građevinski osigura oštećen tvornički sklop, kako je to svuda uvriježeno poslije sličnih nevolja. Ako se to nije moglo očekivati od tadašnjeg vlasnika, Žitokombinata, možda je to trebala učiniti gradska vlast na temelju postojeće dokumentacije o spomeničkoj naravi i važnosti Paromlina. No, to nije to učinjeno čak ni nakon upisa u Registar kulturnih dobara RH 2004. kad je Paromlin već bio u stanju koje opravdava pitanje, je li to što je zaštićeno uopće spomenik. Ministarstvo kulture RH, u kojem se vodi taj registar, nije smatralo potrebnim upozoriti na taj evidentni apsurd, niti je bilo što poduzelo u pogledu zaštite opustošenih struktura. Možda to ne pripada u njegovu nadležnost, ali ipak čudi revnost kojom se sada, kad se ruševine ruše, brine za njihovu daljnu sudbinu, prijeti gradskoj vlasti i Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture policijom, inspekcijama, tužbama i sličnime. I neupućeni doživjet će to kao pranje ruku i licemerje, a upućeniji kao još jedan politički obračun koji s baštinom i Paromlinom nema veze. No to možda i nije najvažnije, odnosno, pripada sferi političkog folkora. Što se tiče Paromlina, jasno je da su mu sati odbrojani. Nema racionalnog razloga za spekulacije o očuvanju onoga što je ostalo, jer Paromlin više ne postoji u slici grada.

zagrebaki_paromlin_12.7.2014._flamard_hr.wikipedia.jpg zagrebaki_paromlin_12.7.2014._flamard_hr.wikipedia.jpg

Situacija s Paromlinom (i Gredeljom) svjedoči samo da briga za baštinu služi kao malo uvjerljiv alibi za konflikte i optuživanja (Država - Grad), a promjene nema. U međuvremenu će "povijesni industrijski krajolik" nestati - utjecajem vremenskih nepogoda, zapuštanjem i nebrigom, pa će u dogledno vrijeme postati tabula rasa. Spremna za komercijalizaciju

No pitanje koje treba postaviti glasi: što su bili razlozi takvog razvoja stvari? Odgovori bi mogli biti važni za sudbinu još postojeće povijesne industrijske zone u Trnju, u kojoj Paromlina više nema, odnosno, zaostale su ruševine, ali postoje druga, podjednako važna svjedočanstva industrijske ere. Jedno od tumačenja moglo bi se podvesti pod termin "briselizacija": plansko i sustavno rušenje povijesnih objekata u Bruxellesu 1960.-1980. s ciljem čišćenja većih urbanih površina i gradnje novih blokova na njihovu mjestu, znatno veće gustoće i dimenzija, uglavnom s poslovnim i elitnim stambenim zgradama. Ukratko, cilj je bila optimalna komercijalizacija prostora. Takva se tendencija razabire u našem primjeru 1998., kad vlasnici Paromlina, Klara d.d. i Hrvatsko mirovinsko osiguranje raspisuju natječaj za poslovni objekt na mjestu Paromlina, s time da računaju s mjestom i površinom koju on zaposjeda, ne i s njegovom zgradom. Slično, samo drastičnije dogodilo se s mnogo većim, susjednim tvorničkim sklopom Janka Gredelja, za reurbanizaciju kojega također postoji mnoštvo prijedloga. Istodobno s Paromlinom, 2004. godine, Gredelj je upisan u Registar kulturnih dobara RH. No to rješenje o zaštiti revidirano je  2006., nakon što ga je Grad kupio i preprodao Zagrebačkom holdingu. Revizijom je, naime, ukinuta integralna zaštita sklopa. No još  2001. bilo je jasno što se  zapravo želi s Gredeljem, kad je tadašnji vlasnik (HŽ) raspisao "nadmetanje" za izbor strateškog partera u komercijalizaciji područja nakon iseljenja tvorničkih pogona, a da Grad na to uopće nije reagirao. Gredelj se iselio iz Trnja 2011., nakon čega je područje od 13 hektara tako opustošeno, da je stanje opisano kao "apokalipsa u središtu Zagreba", odnosno, uspoređeno s "prekomjernim granatiranjem". Unatoč nekim simpatičnim inicijativama alternativne scene i nebuloznom projektu "Zagrebački kreativni klaster Gredelj", iza kojeg stoji Zagrebački holding i Gradski ured za strategijsko planiranje i razvoj, do danas u bivšem Gredelju nema promjene.

Rješenje za Paromlin nije se moglo naći odvojeno/izdvojeno od pitanja reurbanizacije i regeneracije cijele povijesne industrijske zone kojoj pripada. Sve ideje o prenamjeni, poglavito za javne, kulturne, pa i komercijalne svrhe, nisu naprosto ostvarive u kaotičnom, zapuštenom i dijelom slamiziranom području. Kako, primjerice, zamisliti Muzej suvremene umjetnosti u takvoj okolini? Kako Gradsku knjižnicu, koja bi prema inicijatorima čak trebala čuvati memoriju na Paromlin - volumenom, dimenzijama i valjda "rekonstrukcijom" (kopijom !) karakteristične, sjeverne fasade? Dobre namjere i žal za spomenikom ipak ne mogu prikriti naivnost takvih maštarija, čak bliskih kiču.

Jedino racionalno rješenje zaštite, valorizacije i obnove objekata tehničke baštine može se tražiti/naći u cjelovitom prostornom konceptu cijele zone, u obuhvatu od Miramarske do Strojarske ulice. Posrijedi je najvažnija, najveća i najperspektivnija površina u središtu Zagreba, mjesto potencijalne prostorne premosnice između Donjega grada i Trnja, odnosno, između povijesnog središta i tek dijelom formiranog novog središta u Trnju. Jedan je od uvjeta tog spajanja uklanjanje goleme razvojne prepreke, koju gotovo 150 godina predstavlja željeznička pruga sa svojim uređajima, objektima i sve širim profilom. Taj problem, spoznat ubrzo nakon gradnje i početka rada tzv. Strojarske radionice Mađarskih željeznice (poslije Tvornice Janko Gredelj), prvi je radikalno riješio Milan Lenuci 1907. u skici generalne osnove Zagreba. Predložio je pretvaranje dvaju kolovora (današnje Glavnog i Zapadnog) u zaglavne, ukidanje pruga na području grada i njihov novi spoj južno od Save te uređenje velike nove industrijske zone daleko na istoku.

paromlinski_kompleks_1914.-hrwikipedia.jpg paromlinski_kompleks_1914.-hrwikipedia.jpg

Ta osnova, koja je mogla osigurati skladni prostorni razvoj Zagreba kao protomoderne metropole, nije realizirana zbog otpora Mađarske željeznice i austrogarskog Ministarstva rata. Grad je 1911. morao pristati na iznuđen kompromis, kojim je tek olakšana prometna komunikacija, a pruga utvrđena kao trajno razvojno ograničenje. Još radikalnije željeznički čvor rješava modernistička generalna urbanistička osnova izrađena 1936, a prihvaćena 1938, u kojoj su svi industrijski objekti predviđeni za rušenje, a cijela trnjanska industrijska zona za novu izgradnju, odnosno, za novo gradsko središta. Ni ta osnova nije dospjela do realizacije, zbog izbijanja Drugog svjetskog rata.

Nema racionalnog razloga za spekulacije o očuvanju onoga što je ostalo, jer Paromlin više ne postoji u slici grada

Svi generalni urbanistički planovi druge polovine 20. stoljeća (iz 1971., 1986., prijedlog GUP-a iz 2000., naposljetku GUP iz 2003.), ali i niz urbanističkih studija koje su se bavile Trnjem prihvaćali su željezničku prugu kao zadanost. Hipoteku stečenu 1911. godine nastojali su ublažiti usklađivanjem razvojnih planova grada i Željeznice. No iako je u teoriji i na papiru bilo pokušaja "usklađivanja", oni u stvarnosti i praksi nisu doveli do pozitivna ishoda. Zagrebački željeznički čvor s tvornicom Janko Gredelj, pa i starijim Paromlinom, ostali su područje interesa autarkičnog sustava, oduvijek ravnodušnoga prema gradu i povijesno posvjedočene antiurbane pozicije. Grad je, poštujući njegovo  pravo vlasništva, prihvaćajući anakronost i supstandarnost povijesne industrijske zone u samom središtu, svoj razvoj u postindustrijskoj epohi usmjerio onkraj prepreka i zapustio središte. Umjesto cjelovitog rješenja ustalio se punktualni pristup, koji kao praksa vlada u Zagrebu, od Gornjega grada do Save, od bivših periferija do novih naselja.

Inovativno rješenje ponudila je urbanističko-arhitektonska studija "Integrirani grad", prezentirana 2010. prvi put javnosti. Nositelj je Arhitektonski fakultet u Zagrebu, voditelj je arhitekt prof. Nenad Fabijanić, a autorsku grupu čine arhitekti Boris Koružnjak i Gordana Domić sa suradnicima te prometni ekspert prof. dr. Damir Pološki (Građevinski fakultet) sa suradnicima. Predmet studije bilo je uređenje poteza: Trg Franje Tuđmana - Trg Francuske republike - Trg Krešiira Ćosića. Polazište spajanja trgova bilo je uklanjenje željezničke pruge iz urbanog područja, koja bi se spustila pod zemlju. Tim rješenjem nestaje najveća prepreka za ocjelovljenje grada, otvara se mogućnost integracije sada razdvojenih dijelova i reurbanizacije bivših industrijskih područja uz prugu. Ideja je provjerena u cijelom opsegu od Črnomerca do Borongaja. Oslobođene površine, takorekuć "ničija zemlja", omogućavaju planiranje potpuno novog sustava javnih površina koje bi mogle primiti sve moguće deficitarne javne (kulturne, edukativne, sportske) sadržaje, ali i nove, stambene, poslovne i trgovačke sadržaje. Nakon inicijalne studije iz 2010., autori su najavili razradu pojedinih jasno omeđenih cjelina duž pruge u opsegu: Branimirova - Držićeva - Vukovarska - Trnjanska - produljena Petrinjska ulica do Glavne pošte.

Razvoj tog projekta postavlja pitanje, je li gradska vlast tu studiju i iznesene prijedloge doista shvatila kao izazov i prekretnicu? Situacija s Paromlinom (i Gredeljom) svjedoči samo da briga za baštinu služi kao malo uvjerljiv alibi za konflikte i optuživanja (Država - Grad), a promjene nema. U međuvremenu će "povijesni industrijski krajolik" nestati - utjecajem vremenskih nepogoda, zapuštanjem i nebrigom, pa će u dogledno vrijeme postati tabula rasa. Spremna za komercijalizaciju.


 

Snješka Knežević, autorica ovoga priloga, je znanstvena savjetnica na zagrebačkom  Institutu za povijest ujetnosti (op. ur.)

Ključne riječi: Paromlin
<
Vezane vijesti