Srbima u Hrvatskoj bit će loše sve dotle dok se većinski narod, kako kaže Mirjana Krizmanić, potpuno ne obrazuje o demokraciji i toleranciji.

 

Član 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, toliko puta već spominjan u ovim novinama, govori da pri zapošljavanju u državnu službu deklarirani pripadnik manjine, u slučaju istih konkursom propisanih uslova, ima prednost. Međutim, pripadnicima nacionalnih manjina, posebno Srbima, nije se nimalo jednostavno pozvati na član 22. Ustavnog zakona, pa mnogi ni ne iskoriste to pravo. Slično je i kod izbora, na kojima pripadnik manjine treba uzeti listić druge boje, za razliku od većine drugih glasača. Ne želeći se ovaj put previše baviti statistikom i administrativnim rješenjima koja bi trebala rezultirati boljom primjenom Ustavnog zakona, sa našim smo sagovornicima porazgovarali o psihološkoj strani problema izjašnjavanja pripadnika manjina.

- U dosadašnjoj primjeni Ustavnog zakona o pravima manjina iz djelokruga Središnjeg državnog ureda za upravu dostignuta je visoka razina normativnih prava u zaštiti nacionalnih manjina. Zakonodavni okvir dodatno je unaprijeđen i donijeti su zakoni u skladu s kojima pripadnici manjina ostvaruju svoje pravo prednosti pri zapošljavanju u državnoj službi. Međutim, nitko se nije dužan izjasniti o nacionalnoj pripadnosti i opredjeljenju. Tako je teško utvrditi kolika je zastupljenost pripadnika manjina u državnoj upravi - kaže Antun Palarić, državni tajnik u Središnjem državnom uredu za upravu. On savjetuje sve pripadnike manjina koji konkuriraju za neku državnu funkciju ili službu, a zadovoljavaju sve konkursom propisane uslove, da se obavezno pozovu na član 22. i da se nacionalno deklariraju.

Pravo, a ne beneficija

- Pravo je svakog pripadnika nacionalne manjine u Hrvatskoj da se pozove ili ne pozove na član 22. Ustavnog zakona. Moja je preporuka da se pripadnik manjine uvijek pozove na taj član, ali samo ako ima iste uvjete kao i ostali kandidati koji su se javili na raspisani natječaj. Međutim, tu nema automatizma - kaže Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine. Pojašnjava da se kod prijema u državnu službu ili pravosuđe ne gledaju samo "papiri", već komisija za prijem obavlja i određena testiranja i razgovore sa kandidatima. Nakon završetka cijelog tog procesa, a pod pretpostavkom da konkurenti iz manjinskog i većinskog naroda nakon svega imaju iste uslove, prednost treba dobiti pripadnik manjine. Tolnauer napominje da se ovo odnosi samo na državne službe; u praksi ima primjera da su se i čistačice pozivale na ovaj član, koji se u njihovom slučaju nije mogao primijeniti.

Zabilježen je i niz primjera da se pripadnik manjine pri javljanju na konkurs nije pozvao na član 22. Ustavnog zakona, ali kada nije dobio posao, onda je uložio žalbu i u njoj naveo da je pripadnik manjine. Takve žalbe nisu uvažavane, jer zakon treba poštivati od samog početka.

- Ovakav način i dalje nije idealan, ali je mnogo bolji od onoga što smo imali prije nekoliko godina. U praksi ima i dobrih i loših primjera, a one koji su medijski eksponirani u negativnom smislu ne bih želio komentirati - zaključuje Tolnauer.

- Iskustva sa zakonom o pozitivnoj diskriminaciji pripadnika manjina, bilo kojih, često pokazuju da ga ljudi ne žele koristiti kako ne bi bili ili postali "obilježeni", ili kako im se ne bi prigovorilo da su koristili neke beneficije. U visoko civiliziranim zemljama, u kojima je stanovništvo upoznato s razlozima donošenja zakona ili propisa u prilog pozitivne diskriminacije, tome nije tako, ali taj uvjet visoke civiliziranosti i obaviještenosti pučanstva kod nas nije ispunjen - kaže Mirjana Krizmanić, umirovljena profesorica psihologije.

Bijeg iz identiteta

Ivan Šiber, profesor političke psihologije i političkog marketinga na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, smatra da postoji niz razloga zašto se pripadnici manjina pri zapošljavanju i na izborima takvima javno ne izjašnjavaju. Kaže da je to zapravo vrlo tužno, da je to bijeg iz identiteta, da je to potreba da se predstave kao Hrvati ili, bolje rečeno, da se ne predstave kao pripadnici manjine, najčešće kao Srbi.

- Imao sam prilike u posljednjih dvadesetak godina kao profesor na fakultetu vidjeti kako se studenti u indeksu, dok je to bilo obavezno, nacionalno deklariraju. Karikirat ću: majka se zove Jovanka, otac Jovan, kći studentica Jovana, a po nacionalnosti je Hrvatica! U našoj kulturi, u kulturi naroda s ovog jugoistočnog područja, mi identitet prvenstveno preuzimamo od roditelja, a onda su tu druge ustanove i institucije, uključujući i školu. Međutim, ovo ne funkcionira zbog događaja iz prošlosti i generalizacije krivnje, što je s onu stranu pameti, a to je kod nas, nažalost, opća pojava - objašnjava Šiber.

- Dobiti posao, ne samo sada kada je kriza, nego i općenito, zato što ste pripadnik manjine, a navodno ne zbog sposobnosti, nije baš primamljivo, niti je posebno ugodno tada boraviti u novoj radnoj sredini. Kod nas još ne postoji kultura poštivanja pozitivne diskriminacije, nema te društvene svijesti - ističe Šiber.

Nažalost, ima cijeli niz primjera gdje su se pripadnici manjina, Srbi, pozvali na član 22. Ustavnog zakona, ali unatoč tome što su imali iste uslove kao i ostali kandidati, nisu bili primljeni na posao.

Primjer Milke Savić

Primjer iz Karlovačke županije, sa područja pravosuđa. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine u ovoj županiji ima skoro 11,5 posto Srba, međutim u pravosudnim tijelima manje ih je od dva posto. Pa zar doista treba sedam godina da bi se ispoštovao član 22. Ustavnog zakona i na karlovačkom Općinskom sudu konačno zaposlio jedan Srbin!

Ako ocjenu rada nekog advokata daje Odvjetnička komora kao jedina kvalificirana i zakonom ovlaštena za to, kako može Državno sudbeno vijeće, kao što je to učinilo u jednom slučaju, reći da se kandidat za suca Županijskog suda nije iskazao u svom dosadašnjem radu? Sjećamo se i slučaja Miloša Vojnovića, koji je umro dok je čekao odluku hoće li biti primljen za suca Županijskog suda u Vukovarsko-srijemskoj županiji, jer ga je Vladimir Gredelj, tadašnji predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, prozvao četnikom.

Slučaj zagrebačke odvjetnice Milke Savić, koja ima 31 godinu advokatskog staža, priča je za sebe. Ona tri puta nije izabrana za sutkinju Ustavnog suda, iako se uvijek pozivala na član 22. Ustavnog zakona. Dva je puta imala i podršku srpske zajednice, međutim dogovor koalicionih partnera nije bio ispoštovan. Prvi je put ušla u uži izbor, ali zahvaljujući oporbi nije bila izabrana. Naime, opozicija je prije glasanja napustila sabornicu jer navodno nije imala dovoljno vremena da se upozna sa kandidatima. Drugi put je protiv nje proveden medijski linč u "Večernjem listu", potaknut pitanjem Slavena Letice oko stanarskog prava. On je izjavio da u Ustavni sud ne bi trebali ući predstavnici manjina, naročito ne Srbi.

- Dakle, iskoristila sam sva svoja zakonska prava, udovoljila uvjetima natječaja, samo sam se ja pozvala na član 22. Ustavnog zakona i opet nisam izabrana. Na vlastitom sam primjeru dokazala kako se u Hrvatskoj poštuju manjinska prava u pogledu zapošljavanja u pravosuđu i provodi Akcioni plan u praksi. Odustala sam od daljnjeg natjecanja jer sam uvidjela da prioritet kod izbora nisu znanje i višegodišnja praksa, već nešto drugo - kaže Milka Savić.

Odgovornost političara većinskog naroda

Srbima u Hrvatskoj bit će loše sve dotle dok se većinski narod, kako kaže Mirjana Krizmanić, potpuno ne obrazuje o demokraciji i toleranciji. I Srbi se, naravno, trebaju obrazovati. Kada se sve to dogodi, onda ni Ustavni zakon neće biti potreban, a do tada - čekaj mago dok trava naraste!

- Pitanje odnosa etničkih manjina i većine složeno je u svakoj zemlji, a dijelom je odraz dostignute razine demokracije i svijesti o multikulturalnosti kao prednosti neke zajednice i čitavog društva. U svakom društvu manjina ima veću svijest nego većina o svojim obilježjima koja definiraju njezin identitet, upravo stoga što se prepoznaje kao posebna. Manjina nije lako biti kad se radi o manjinskom položaju u bilo kojoj grupi, kao što je na primjer školski razred, grupa bliskih osoba ili suradnika na poslu. Kad je riječ o etničkoj manjini, čiji pripadnici uživaju posebna prava upravo radi brige zbog sprečavanja njihove diskriminiranosti, otvaraju se brojne nedoumice - kaže Dean Ajduković, profesor na Odsjeku za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Ako se usprkos pozivanju na Ustavni zakon ne ostvaruje pravo pripadnika manjina, to je opstrukcija vlastitih zakona koje je Hrvatska donijela, dodaje Ajduković.

- Vjerujem da je odgovornost političara većinskog naroda da primjerom i javnom brigom za provođenje ovog, ali i drugih zakona pokažu da im je stalo do pravne države i ostvarivanja Ustavom definiranog položaja etničkih manjina, odnosno multietničnosti i multikulturalnosti, ne samo u pravno-normativnom aspektu, već i na razini svakodnevnog života. Dok ne budemo imali takvo političko vodstvo, pomaci će biti mali, ali, nadam se, vidljivi - zaključuje Dean Ajduković.

<
Vezane vijesti