Ulay, rodonačelnik artivizma: "Danas autori uglavnom ponovno izvode stare performanse, što je smiješno. U šezdesetima i sedamdesetima, performansi su bili izvođeni da budu subverzivni, a ne da se prikazuju u galerijskim 'bijelim kockama'; radili smo ih u tada alternativnim prostorima, koji su danas postali trend u artističkom svijetu."

Među gostima prošli tjedan završenoga Motovun film festivala bio je i Ulay, 71-godišnji konceptualni umjetnik rođen kao Frank Uve Laysiepen u njemačkom Solingenu, pionir body arta koji je kasnih šezdestih i početkom sedamdesetih godina izvodio "intimne performanse" te radio s (polaroid) fotografijom, baveći se pitanjima (rodnog) identiteta, ispitivanjem granica društva, umjetnosti, tijela...

Od 1976. do 1988. godine, Ulay je zajedno s beogradskom umjetnicom Marinom Abramović izveo niz radova o (muško-ženskim) odnosima koji i dan-danas plijene posvećenošću, hrabrošću i radikalnošću dvoje partnera, te koji su zauvijek obilježili njihove živote i umjetničke biografije. Nakon spektakularnog performasa na Kineskom zidu, na kojem su krenuli sa suprotnih strana da bi se sastali i rastali na sredini, Marina Abramović napravila je mnoštvo još spektakularnijih poteza ne bi li zasjenila njihov zajednički rad, da bi dvoipolmjesečnim nastupom u njujorškoj MoMa-i 2010. godine te dokumentarnim filmom na tu temu postala i planetarno poznata. Ulay je pak učinio sve suprotno: gotovo se povukao u ilegalu i nastavio baviti (performativnom) fotografijom te predavati, radeći performanse, kako sam kaže, samo "usput i slučajno".

Ulay je u Motovunu predstavio dokumentarac "Projekt rak", što ga je o njegovoj borbi protiv teške bolesti snimio Damjan Kozole, redatelj iz Ljubljane, grada koji, zajedno s Amsterdamom, predstavlja bazu za Ulayeve međunarodne projekte, u posljednje vrijeme uglavnom vezane uz temu vode. Također je izveo performans u Kinu Bauer, gdje je najprije crnim flomasterom na platnu nacrtao petokraku i oko nje ispisao slova F, I, L, M, a zatim ispod toga "la politique des auteurs ... ", da bi potom pola sata na različitim mjestima dlanom zagrijavao filmsko platno, mjereći njegovu toplotu prije i poslije. 

Zašto baš zagrijavanje platna?

Taj se performans referirao na Nouvelle vague, francusku kinematografiju pedestih i šezdestih godina, koja je u najvećoj mjeri bila pod utjecajem Jean Paul Sartrea i filozofije egzistencijalizma, a kasnije je bila jako povezena s filozofijom Andréa Bazina. U to vrijeme, Bazin je bio glavni kritičar i  teoretičar koji je stajao iza toga, i on osobno se u početku nije referirao na "novi val", nego na "la politique des auteurs". A ja volim taj naziv, pogotovu danas.

Znate, ja sam ušao u povijest kao umjetnik,  no, u međuvremenu sam počeo više interesirati za teme koje se tiču sviju, poput vode; pa sam pronašao i termin za to, koji me određuje kao artivista

Čitav život sam flertovao s idejom da snimim film, ali to nikada nisam napravio zbog posljedica: to nadilazi moju sposobnost - trčkaranje tamo-vamo, stalno razgovaranje na telefon ...

Ja sam performans artist, "umjetnik u bikiniju". Volim raditi  film jedan na jedan, kada se snima samo jednom, bez ponavljanja, što je Damjan Kozole osjetio vrlo brzo, pa mi je dao carte blanche, i u tomu je ljepota tog filma ...

Ali, otkrio sam da je snimanje filmova biznis koji uništava živce,  pogotovu sa svim tim producentima i distributerima, i napustio sam tu ideju jer sam prirodan.

Ne možete samo uzeti kameru i snimati, možda napraviti eksperimentalni film?

Ne,  ne mogu. Ako sam prirodan, ne znači da sam pun sebe, i nekakve "samosvijesti".

Motovun film festival je privukao mnogo prekrasne publike, mnogo filmaša, producenata, distributera, ali ja ne mogu ući u neki dogovor s njima jer nemam znanje o tomu, a ne želim ni imati znanje o tomu jer to posao koji uništava živce. Ja sam samo ... Ulay.    

Tijekom razgovora u Motovunu spomenuli ste da ste artivist. Možete li nam pojasniti što to znači?

Znate, ja sam ušao u povijest kao umjetnik,  no, u međuvremenu sam počeo više interesirati za teme koje se tiču sviju, poput vode; pa sam pronašao i termin za to, koji me više ne definira ni kao umjetnika, niti kao aktivista - jer aktivizam je politički, nego me određuje kao artivista, što je fina mješavina između umjetnika i aktivista.

Neobično je da se nitko prije vas nije sjetio te riječi ...

Da, odličan sam u izumljivanju riječi: jedna od njih je i filmoterapija, koju sam izumio dok smo snimali film i dok sam se liječio od raka.

ulay-cancer_ytb-prtsc.jpg ulay-cancer_ytb-prtsc.jpg

Mislite da se ono što inače rade umjetnici ne tiče svih?

Umjetnost se ne tiče svih: umjetnost je zasebna vrsta kulturnog poduzeća.

Kad sam prestao raditi performanse - ovo što sam napravio u Motovunu u 1.30 u noći bilo je slučajno, nikada to nisam radio tako rano i bilo je kao dam sam somnabulan - dakle, kada sam, na jednom stupnju, prestao raditi performanse, učinio sam zbog nedostatka koncepta. Uvijek sam govorio: nastavit ću kad budem stariji, kad onemoćam; više nego da izvodim "savršenoga", volio bih izvesti performas o toj onesposobljenosti.

Ali, prije mjesec dana, proveo sam neko vrijeme na Galebu, Titovom brodu, u Rijeci, i bio sam fasciniran njime: to više ne zovu brodom nego plutajućim objektom, a sklonjen je u posebnom dijelu, u koji ne možete ući bez specijalnog odobrenja.

Tražio sam na tom velikom brodu Titovo privatno kino, ali ništa nisam našao: ni platno, ni projektor, ni filmske role... Ja dolazim u bivšu Jugoslaviju od '76, '77 i '78, i iz toga je mogao nastati preformans, ali kako ničega nije bilo, sva moja moguća predosjećanja su nestala. Pa sam se odlučio za nešto drugo.

Toliko toga autentičnoga može se učiniti danas, odgovorno, etički -  više etički nego estetski - i zašto onda ponovno izvoditi performans star trideset ili četrdeset godina?! To je kao neka  zabava

Ono što sam napravio u Motovunu htio sam učiniti na Titovom privatnom filmskom platnu, samo što sam promijenio ono što ću napisati na platno. Dan prije tog performasa u Kinu Bauer, Damjan Kozole dobio je preko facebooka poruku za mene - da su našli Titovo originalno filmsko platno, skriveno negdje iza nekih pregrada na Galebu.

Što mislite o današnjem body artu, koliko pratite ono što se događa?

Danas autori uglavnom ponovno izvode stare performanse. Što je smiješno. 

U šezdesetima i sedamdesetima, performansi su bili izvođeni da budu subverzivni, a ne da se prikazuju u galerijskim "bijelim kockama"; radili smo ih pred pedeset do šezdeset ljudi, u tada alternativnim prostorima, koji su danas postali trend u artističkom svijetu.

Ali, kakva je korist od ponovnog izvođenja performansa? Mi tu govorimo o trideset i pet ili četrdeset godina razlike! To je kao persiflaža: njihova publika, ili primatelji, ili gledatelji - kako god da ih želite zvati, gledaju prvi put performas od prije toliko godina, koji više ne znači ništa! Zar bi toj novoj publici trebalo uopće biti stalo do toga? Ne mogu sebe izmjestiti u prošlo vrijeme - mentalno, moralno, društveno, ekonomski ... O čemu se tu onda radi?!

Toliko toga autentičnoga može se učiniti danas, odgovorno, etički -  više etički nego estetski - i zašto onda ponovno izvoditi performans star trideset ili četrdeset godina?! To je kao neka  zabava.

abramovic_ulay.jpg

No,  Abramović to radi stalno. Mislim da ona ostaje bez ideja. Ona sada polaže pravo na brojne rane performanse, što je naprosto smiješno. Jako je pohlepna, povijesno i ekonomski. Ona je  umjetnik-zvijezda, a ja sam crna rupa; i to je u redu. 

 


Problem koji još nismo konceptualizirali

Možete li nam reći što se zapravo dogodilo tijekom vašega zadnjeg zajedničkog performansa, na Kineskom zidu, ili prije toga, da ste se nakon svega tako drastično razišli?

Ne, ne mogu vam reći: to je vrlo složeno i vrlo nepotrebno. Zbog te kompleksnosti vrlo je teško dati neko objašnjene u vezi s tim. Osim toga, ta složenost traje i dalje: ni nakon dvadeset i pet godina, mi još nismo našli rješenje; još uvijek su tu neka fizička načela, možda emocionalna... Još postoji dilema.

Nije moguće govoriti o tomu dok nije razriješeno?

Pa, ne. Nije moguće o tomu govoriti konkretno ili solidno, dok nije razriješeno. Ne želim govoriti o tomu na pola puta, osim ako je Marina prisutna. Ona može pričati o tomu, ali dok ona nije prisutna, ja ne mogu govoriti o tomu. To uglavnom ovisi o njoj, da to razmrsi ili prereže taj čvor.

Još uvijek, dakle, niste konceptualizirali taj problem?

Ne, nismo. Naravno, bilo bi najbolje rješenje za sve da Abramović i ja radimo komplementarno. Za obrazovanje, za umjetnost, za povijest umjetnosti, za kritiku, za umjetničko tržište - bilo bi najbolje rukovati se i dogovoriti. Ali, do sada, mi to nismo napravili. Ona ima svoje razloge, ja imam svoje razloge.


<
Vezane vijesti