Jemenski predsjednik Ali Abdulah Saleh je 23. studenog o.g. u Rijadu, u prisutnosti kralja Abdulaha i njegova prijestolonasljednika Najefa, konačno stavio svoj potpis na dokument GCC-a prema kojem će za 30 dana transferirati vlast svom potpredsjedniku Abu-Rabu Mansuru Al-Hadiju.

Arabija nije Felix 

 Jemen: uboga rentijerska država u raspadanju

Jemenski predsjednik Ali Abdulah Saleh je 23. studenog o.g. u Rijadu, u prisutnosti kralja Abdulaha i njegova prijestolonasljednika Najefa, konačno stavio svoj potpis na dokument GCC-a prema kojem će za 30 dana transferirati vlast svom potpredsjedniku Abu-Rabu Mansuru Al-Hadiju. Ovaj će sa jemenskom opozicijom ispregovarati sastav prijelazne koalicione vlade, koja će u slijedeća tri mjeseca raspisati predsjedničke izbore, s tim što će Saleh do izbora svoga nasljednika formalno zadržati predsjedničku titulu. Osim toga, zagarantiran mu je imunitet od krivičnog gonjenja. Isti dokument GCC-ea su još u četvrtom mjesecu potpisali predstavnici najvažnijih legalnih snaga jemenske oporbe, s tim što su ga u međuvremenu usuglasile sa izaslanikom UN-a Džamalom Benomarom koji je posredovao između dvije strane. 

Ako transfer vlasti doista bude implementiran kako je dogovoreno, što je za sada neizvjesno obzirom na kaotičnu situaciju u samom Jemenu, onda će Saleh biti, poslije Ben Alija, Mubaraka i Gadafija, četvrti arapski autokrata svrgnut ove godine.

Saleh (69) se uspijevao održati na vlasti pune 33 godine i s tim je stažem  premašio rok trajanja svih arapskih republikanskih kolega. Od četvorice njegovih prethodnika u samom Jemenu, dvojica su ubijeni, a druga dvojica prisiljeni na izbjeglištvo. Sam je preživio nekoliko atentata - posljednji u šestom mjesecu o.g. kada je bio ranjen te prebačen na liječenje u Saudijsku Arabiju, gdje se zadržao tri mjeseca.

Salehova država nije bila liberalna diktatura poput Ben Alijeva Tunisa ili Mubarakova Egipta, niti je bila policijska država. Održavao se na vlasti vješto manevrirajući između suparničkih utjecajnih obitelji, klanova i plemena, i separatnih regionalnih interesa, u sijenci moćnoga saudijskog susjeda. Lokalnu upravu je prepuštao brizi i samovolji svojih guvernera i klansko-plemenskih prvaka, koji su mu bili lojalni sve dok ih je mogao plaćati. Komandantima centralnih snaga sigurnosti, koji su operirali na terenu, prepustio je razne sinekure. I svojim ministrima. Bio je to klijentalistički sustav vladavine kakav postoji u mnogim plemenskim društvima - nepisani ugovorni odnos iz kojega su i on i njegovi klijenti izvlačili korist.

abdulah_saleh.jpg abdulah_saleh.jpg

 

Jemen: jedina republika Arabijskog poluotoka

-  Sjevrnojemenski imamat, uspostavljen 1918, srušen je 1962. republikanskim državnim udarom, dok su se Britanci povukli iz Adena i Južnog Jemena 1967. Dvije nezavisne države su se formalno ujedinile 1990.  Novouspostavljena republika zauzima površinu od 565.000 km2. Populacija: 23.580.000 (2009); oko 53% Jemenaca pripada sunitskom pravcu islama, a 43% su zaidi i njima bliski šijti.

- Uređenje: predsjednička republika; predsjednik: Ali Abdulah Saleh (u ostavci); potpredsjednik: Abu-Rabu Mansur.

- GDP (PPP): ukupni: 25 milijardi dolara; per capita: 1.061 dolara (2009).

jemen.jpg

 

Profesionalni vojnik, Saleh je napredovao u redovima armije A.R. Jemena (Sjevernog) do položaja komandanta Republikanske garde, što mu je omogućilo 1978 godine, poslije ubojstva predsjednika Ahmada Al-Gašmija, prvo postati članom Privremenog predsjedničkog vijeća, a zatim i predsjednikom republike. 1990 godine je uspješno izrežirao ujedinjenje sa D.R. Jemenom (Južnim).  Tada je proveo niz reformi, uveo višestranačje i osnovao svoju političku organizaciju - Generalni narodni kongres - heterogeni skup državnih birokrata, vojnika i plemenskih prvaka. Negdje u tom periodu je postao klijent Sadama Huseina, koji je svojim petro-dolarima financirao siromašnu jemensku državu. Zato ga je podržao kada su iračke trupe okupirale Kuvajt. Saudijci su mu se osvetili protjeravši nekih 700.000 jemenskih državljana (dodatnih 200.000 je protjerano iz drugih poluotočnih monarhija), što je zemlju ostavilo bez njihovih dolarskih doznaka. Biran je za predsjednika nove Jemenske republike 1993. Godinu dana kasnije njegove su trupe ugušile secesionističku plemenku pobunu na jugu zemlje, koju su navodno financirali Saudijci. Saleh je ponovo biran za predsjednika 1997 i 2003, a produživši predsjednički mandat na sedam godina - posljednji puta i 2003 godine.

Salehova je država uspjela preživjeti presahli dotok dolarskih doznaka zahvaljujući povećanju prihoda od izvoza nafte koja je otkrivena u oblasti Mariba, a sa čijom se komercijalizacijom počelo upravo 1990-tih. S porezima na pumpanje i izvoz, ujedinjena je država 2009-2010 osiguravala 90 posto dolarskog priljeva i pokrivala 75 posto svojih budžetskih potreba. S tim su se novcem pokrivale i subvencije lokalnim klansko-plemenskim prvacima. No Južnjaci su se žalili da sav novac odlazi u Sanu, iako se naftna polja nalaze sa južne strane nekadašnje zajedničke granice i dobar se dio izvozi preko terminala na njihovoj obali. Zbog nemira što su izbili ove godine, crpljenje nafte je prekinuto, a zbog nedostatka sirovine prestale su sa radom jedine dvije rafinerije.

Al-Kaeda i "borba protiv terora"

Odnosi sa Saudijskom Arabijom su se popravili poslije potpisivanja sporazuma o graničnoj liniji što razdvaja dvije zemlje 1994 godine. Sličan je sporazum potpisan i sa Omanom.      

Poslije 2000-2001, intenzivirana je suradnja sa Saudijcima i SAD u zajedničkoj "borbi protiv terora". Kao što sam ranije spomenuo, pripadnici razbijenih saudijskih Al-Kaedinih ćelija su našli utočište u Jemenu i tu se povezali sa nekim plemenima. Bin Ladenova obitelj je inače porijeklom iz Jemena, a grupi su se pridružili i neki Jemenci što su dotle živjeli u trećim zemljama. Najpoznatiji među ovima je bio inženjer Anvar Al-Awaki, sin nekadašnjeg predsjednika sveučilišta u Sani i Salehova ministra poljoprivrede Nasera Al-Avakija. Dok je tata još studirao i doktorirao u SAD. tu mu se rodio sin, pa je Anvar kasnije pošao očevim stopama, vratio u zemlju rođenja i tu završio studije. U međuvremenu je također školovao za imama, te propovijedao na nekoliko mjesta u SAD, gdje ga je navodno slušalo više budućih kidnapera aviona što su se 11/09 zabili u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra. Vratio se u Jemen 2004 i tu je navodno bio glavnim inspiratorom osnivanja Al-Kaede za Arabijski poluotok 2009 godine. Ubijen je raketom ispaljenom iz američkog bespilotnog Predatora u rujnu o,g. Tvrdilo se da je Anvar u međuvremenu postao "internetski Bin Laden" i da je Al-Kaedina filijala u Jemenu nadrasla svoju matičnu organizaciju. Navodno je bila odgovorna za niz izvedenih i planiranih atentata, većinom u SAD i Studijskoj Arabiji. Samoubojica koji je 2009 pokušao izvršiti atentat na tadašnjeg saudijskog ministra unutrašnjih polova a sadašnjeg prijestolonasljednika princa Najefa, djelovanje je navodno po instrukcijama iz Jemena.

Savezništvo sa SAD u "borbi protiv terora" se naravno naplaćivalo. Washington je 2009 na ime vojne pomoći Jemenu izdvojio 50 milijuna dolara, a 2010 - 150 milijuna. Saudijci su bili puno izdašniji jer su podmazivali i Saleha i odabrane jemenske plemenske klijente. Povezana sa Saudijcima je i jemenska sunitska Al-Islah stranka, koja je sve do prelaska u opoziciju, bila koalicioni partner Salehova Generalnog narodnog kongresa. Novčani iznosi su nepoznati, ali je objavljeno da su adenskoj rafineriji, kada je ova ostala bez domaće sirovine, Saudijci isporučili nekoliko tankera sirove nafte.    

Pobuna Hutija

Osim problema što ih ima sa južnojemenskim separatistima i Al-Kaedom, centralna vlada u Sani se još od 2004 sukobljava sa pobunom plemena što naseljavaju guvernorat Saade na granici sa Saudijskom Arabijom. Nazvana je pobunom Hutija, po lokalnom plemenskom prvaku šeiku Huseinu Badredinu Al-Hutiju, nekadašnjem članu centralnog parlamenta koji je poginuo u prvim borbama sa vladinim snagama i provladinim plemenima iz susjedstva. Nakon toga je vodstvo pobune preuzeo njegov brat Abdul-Malik, čije su milicije uspostavile vlastitu administraciju u oblastima koje kontroliraju. Kada su u prvom mjesecu o.g. u Sani izbile prve demonstracije protiv predsjednika Saleha on im je izrazio podršku. Navodno se povezao sa bivšim Salehovim potpredsjednikom Ali Salim Al-Beidom, inače Južnjakom, nekadašnjim generalnim sekretarom Jemenske socijalističke stranke, koji se razišao sa Salehom 1994 i predvodio južnojemensku separatističku pobunu. Od tada živi u inozemnom egzilu i u ime Hutija je navodno kontaktirao libanonski Hizbulah.

Predsjednik Saleh je optužio Hutije da djeluje po instrukcijama iz Teherana i da odatle primaju pomoć. Tvrdio je da su kadrovi Hutija prošli vojnu obuku u kampovima Irana/Hizbulaha u Eritreji (etiopska vlada, koja je u neprijateljskim odnosima sa Eritrejcima, pak tvrdi da somalijski islamisti povezani sa Al-Kaedom primaju pomoć iz Eritreje). Dodatna optužba protiv Hutija je da im je cilj restauracija zaidskog imamata što je srušen republikanskim vojnim udarom 1962 godine (zaidi su ogranak šijita i naseljavaju obje strane jemensko-saudijske granice). Republikanska vlast u Sjevernom Jemenu, gdje je tada proglašena Arapska republika, nije se međutim konsolidirala sve to 1970 do kada se borila protiv monarhističkih snaga koje je podržavala Saudijska Arabija upravo u oblastima u kojima sada operiraju Hutiji. Bio je to rat preko lokalnih posrednika u kojem su se po gudurama Sjevernog Jemena sukobljavali Saudijci i vojnici naserističkog intervencionističkog korpusa. Saudijci su dakle tada podržavali šijitska plemena sjevera protiv republikanaca i Egipćana. Danas Egipćana nema, a Saudijci su se nemilosrdno obračunali sa Hutijima koji su, povlačeći se pred jednom ofenzivom jemenskih snaga, prešli saudijsku granicu i bili prihvaćeni od saudijskih suplemenika. Saudijci su zračnim bombardiranjem sravnili sa zemljom nekoliko vlastitih sela koja su prihvatila jemenske prebjege. Poslije toga su raselili svo stanovništvo graničnog pojasa i pretvorili ga u tampon zonu.

Drugi je paradoks sukoba centralnih vlasti sa Hutijima, što su i predsjednik Saleh i najuže jezgro koje ga još uvijek podržava - zaidi. Sami Hutiji su od početka sukoba odbacivali optužbe da im je cilj restauracija zaidskog imamata, te da se samo bore protiv agresije i za vlastitu emancipaciju protiv vlade koja je njihovu oblast ignorirala i pustila je vegetirati u siromaštvu i nerazvijenosti. 

Rat sa snagama centralne vlade se odvijao u etapama međusobno odvojenim dužim ili kraćim prekidima ili dogovorenim primirjima. Po svemu sudeći, dok je Saleh u Rijadu potpisivao dokument o transferu vlasti, sukobljene su jemensko-hutijevske snage dospjele u pat situaciju.

Demonstracije i sukobi u Sani

Saleha međutim nisu prisili na odstupanje sukobi sa Hutijima ili separatističkim pokretom na jugu, ni aktivnosti Al-Kaede, već kontinuirani protesti u glavnom gradu, dezerterstvo njegovih bivših suradnika, te pritisci Saudijaca i njihovih GCC partnera, a najviše što je ostao bez para i nije više mogao kupovati lojalnost svojih klijenata. Nije više mogao plaćati državnu administraciju i vojsku. Nisu mu previše smetali galamdžije što su okupirale centralni trg u Sani, ali ga je teško pogodilo neprijateljstvo Sadeka Al-Ahmara, bivšega saveznika i prvaka velike plemenske konfederacije Hašida (također zaidija), kojoj i sam pripada. Još mu je više naškodilo dezerterstvo njegova rođaka, generala Ali Mohsena Al-Ahmara,. koji se smatrao njegovim doglavnikom. Taj je prvo objavio svoju neutralnost u Salehovim sukobima sa demonstrantima, a onda im prišao sa Prvom oklopnom brigadom kojom zapovijeda. Bio je komandant vojnih operacija protiv Hutija sve dok nije raskinuo sa Salehom. Tvrdi se da se silno obogatio švercajući dizel i oružje, uključujući grupama i plemenima povezanim sa Al-Kaedom.

Savezništvo sa Salehom je raskinuo i šeik Amin Al-Aikani, prvak konfederacije Bakil plemena, najbrojnijeg na sjeveru zemlje. Sa Hašidima su predstavljali dva oporbena ogranka zajednice zaidskih plemena što su svojevremeno pružali otpor Jemenskom imamatu, a poslije njegova obaranja, u građanskom ratu, prišli republikanskim snagama.      

Sam je Saleh na kraju sveden na podršku užeg obiteljskoga klana. Najstariji sin Ahmed , koji je pohađao elitne vojne škole u SAD i Britaniji, komandant je Republikanske garde. Poput Gadafijeva sina Seifa Al-Islama i Ahmed se smatrao očevim nasljednikom. Drugi sin Ali, Ahnedov polubrat, direktor je predsjedničke Vojne kancelarije. Sestrić Jahija je šef specijalne antiterorističke jedinice. Drugi sestrić, Tarik, je komandant Predsjedničke garde, a treći, Amar, šef  je Nacionalnih snaga sigurnosti. Njih petorica su u odsustvu Saleha, kada je ovaj tri mjeseca proveo na liječenju u Saudijskoj Arabiji i nedavno kada se tamo vratio radi potpisivanja dokumenta o transferu vlasti, čuvali njegovu predsjedničku fotelju u Sani. Zasjedali su u predsjedničkoj palači u središtu grada, kontrolirali nekoliko kvartova i raspolagali sa velikim vojnim logorom nedaleko od gradskih zidina. Pod njihovom je kontrolom i centralni aerodrom.

karman.jpg karman.jpg

 

 

Konfrontacije u Sani su sličile na sukobe patricijskih obitelji u talijanskim srednjovjekovnim gradovima - svaki od velikih igrača u tim sukobima operirao je iz utvrđenih rezidencija u različitim gradskim kvartovima i odatle povremeno ispaljivao minobacačke salve preko glava demonstranata na Trgu promjena (jemenski ekvivalent egipatskom Tahriru) ili slao u akciju grupe svojih snajpera i komandosa. Samo što ovdje nije bilo Capulettija i Montecchija kao u priči o Romeo i Juliji, već puno više rivala. U jednoj je takvoj salvi, ispucanoj po svoj prilici iz Ahmarove utvrde, Saleh bio ranjen. Kada sam svojevremeno proveo par dana u Sani, pokazali su mi predsjedničku palaču, najimpresivniju utvrdu u gradu, u kojoj su danas zabarikadirani do zuba naoružani pripadnici Salehove obitelji. Snage Salehu lojalne Republikanske garde i Ali Mohsenove brigade su ulogorene svaka sa svoje strane ceste što vodi prema centralnom aerodromu. Povremeno preko te ceste razmjenjuju plotune, ali izbjegavaju frontalne obračune.

Poslije konzultacija sa opozicijom, potpredsjednik Al-Hadi, kojemu je Saleh predao vlast po povratku iz Rijada, imenovao je Mohameda Basindvu predsjednikom privremene vlade nacionalnog jedinstva. Ovaj bi je neočekivano brzo uspio sastaviti 35-članu vladu "nacionalnog jedinstva" sa podjednakim brojem Slahevih lojalista i predstavnika opozicije. Portfelji obrane i vanjskih poslova su dodijeljeni Salehovim ministrima, a važan portfelj unutrašnjih poslova predstavniku opozicije. Dok je vršilac dužnosti predsjednika, bivši Salehov potpredsjednik, Al-Hadi, potpisivao dekret o ustoličenju te vlade, na ulicama Sane su se sukobljavali Salehovi vojnici sa opozicionim plemenskim milicijama.      

Basindva je Južnjak, poput Al-Hadija. Bio je član Salehova Generalnog narodnog kongresa i, u neko vrijeme, i njegov ministar vanjskih poslova. Prije nekih deset godina se sa njim razišao, ali je zadržao svoje zastupničko mjesto u parlamentu. Inozemni mediji tvrde da među prvacima opozicije uživa poštovanje kao integralna ličnost. Na samom mu jugu međutim odriču tu kvalifikaciju, što potvrđuje i protest 23 predstavnika južnoga Jemena, koji su napustili konzultativni sastanak sa Al-Hadijem. Tražili su podjednaku zastupljenost sa Sjevernjacima u budućoj privremenoj vladi što im izgleda nije udovoljeno. Stotine nezadovoljnika je manifestiralo u Adenu, rodnom gradu Basindve.

demonstracije.jpg

Prosvjednici, koji kampiraju na Trgu promjena, su odbacili sporazum iz Rijada. Zahtijevaju neodložan odlazak Saleha. U samoj se Sani povremeno puškara. Na sjeveru su izbili lokalni sukobi između zaidija i sunita. Najgore je u južnojemenskom gradu Taizu, kojega već danima Salehu lojalne snage tuku artiljerijom.           

Nije jasno što će se dogoditi u međuperiodu do izbora. Nije također jasno kako se izbori uopće mogu održati u uvjetima kada su se mnoge oblasti unutrašnjosti praktično odmetnule ili su poprište sukoba. Al-Hadi bi prema sporazumu iz Rijada trebao sastaviti nekakav Vojni komitet koji bi se starao o sigurnosti izbora, ali nije jasno kako se to može postići.

 Strateški značaj morskih tjesnaca: Bab el-Mandab i Hormuz 

Čovjek koji je zamijenio ubijenog Anvara Al-Avakija na čelu arabijske filijale Al-Kaede, pozvao je na blokadu Bab El-Mandaba, strateškog morskog prolaza što dijeli Jemen od Afrike i najkraće pomorske veze između Indijskog oceana i Sredozemlja, dakle između Azije i Europe. Američki komentatori misle, s obzirom da u susjednoj Somaliji djeluju milicije navodno povezane sa Al-Kaedom, a u Adenskom zaljevu i somalijski gusari, kako tankerskom prometu što prolazi ovim tjesnacem prijeti realna opasnost. Možda je ta bojazan razlogom vojnih intervencija Kenije i Etiopije u Somaliji, te proširenja polja aktivnosti američkih Predatora protiv somalijskih ciljeva. Privremena somalijska vlada koju je promovirala Afrička unija (AU), na čije je čelo u šestom mjesecu postavljen izvjesni Abdiveli Mohamed Ali, dupli američko-somalijski državljanin, uspjela je, uz odlučujuću podršku mirovnjaka AU-a (t.zv. Afričke misije za Somaliju - AMISOM, kontingenta od blizu 10 000 vojnika sastavljenih skoro isključivo od Uganđana i Burundijaca), uspostaviti kontrolu nad Mogadišom, nominalnom prijestolnicom Somalije.     

Eritrejci se sukobljavaju sa Etiopljanima na nedefiniranim granicama dvije zemlje. Također se optužuju za podršku milicijama Al-Šabaaba koje praktično kontroliraju veći dio južne Somalije. Ovih je dana Vijeće sigurnosti UN-a zahtijevalo od Eritreje prestati "sa neposrednim i posrednim naporima destabilizacije država (misli se na Etiopiju i Somaliju - p.a.), uključujući i sa pružanjem vojne, ne-vojne i obavještajne podrške" (somalijskim islamističkim milicijama - p.a.). Vijeće je na prijedlog Nigerije sa 13 glasova "za" i dva "uzdržana" usvojilo rezoluciju kojom su Eritreji nametnute sankcije.     

 

crveno_more.jpg crveno_more.jpg

 

U najužem dijelu između najjužnijeg rta Jemena i susjednog Đibutija moreuz je širok svega 30 km. U njegovoj se sredini nalazi otok Perim koji pripada Jemenu. Dijeli tjesnac u dva kanala. Tim kanalima, prema procjenama iz 2006, prolazi u oba pravca nekih 3,3 milijuna barela nafte dnevno.

No i prije nego što su ovim vodama prolazili tankeri, Bab El-Mandab je bio važan inozemnim silama. Neću ovdje ponavljati priču o legendarnoj kraljici od Sabe, čija je država izniknula na tlu nekadašnjeg tlu Jemena, niti se vraćati na period Arabije felix koju su Rimljani smatrali zemljom blagostanja i bogatstva. U modernim vremenima, tridesetih godina XIX stoljeća, Britanci su se etablirali u Adenu na jemenskoj obali. Njihov su primjer slijedili Francuzi, koji su preko puta, na afričkoj obali, zauzeli jedan dio somalijske obale, današnji Đibuti. Britanci su zaposjeli prostor istočno od njih i tu osnovali svoju koloniju, Somaliland. Posljednji kolonizatori su bili Talijani koji su okupirali Eritreju, a kasnije i južni dio Somalije. Sa prokopavanjem Sueskog kanala - Bab El-Mandab je dobio na strateškoj važnosti, posebno za Veliku Britaniju jer je tuda išao najkraći put prema njezinim najbogatijima posjedima na Indijskom potkontinentu i, kasnije, prema istočno-afričkim kolonijama. U vrijeme Hladnoga rata, sovjetskom brodovlju i ratnoj floti bile su na usluzi luke u tadašnjoj "marksističkoj" DR Jemenu - Aden i jemenski otok Sokotra, a u Somaliji - luka Berbera.

Već dugo nema kolonija, a i Sovjetski Savez se raspao, Hladni se rat završio, ali strateška važnost Bab El-Mandaba nije umanjena. Tim vodama danas vladaju Amerikanci, dok su Francuzi zadržali veliku vojnu bazu u nezavisnom Đibutiju. Američki ratni brodovi, koji stalno krstare između Sredozemlja i Perzijskog zaljeva, dakle prolaze Bab El-Mandabom, također patroliraju Adenskim zaljevom, somalijskim vodama i dalje, sa deklariranim ciljem suzbijanja somalijskog piratstva. Njima se povremeno pridružuju i ratni brodovi drugih NATO saveznika. Usprkos tomu, statistike pokazuju da se broj otmica tankera i drugih civilnih plovila u posljednjih godinu dana povećao. Gusarske luke i logističke baze na somalijskoj obali se u pravilu ignoriraju, što podgrijava sumnje da je piratstvo samo izlika za nametanje "sigurnosnog" monopola nad ovim morskim prostorima. U ovim se vodama, s vremena na vrijeme, pojavljuju i ratni brodovi drugih zemalja - Rusije, Kine, Indije, Južne Koreje, pa i Irana -  tek da bi se dalo do znanja da Bab El-Mandab, Adenski zaljev i Indijski ocean, nisu ekskluzivna američko-NATO-vska zona.     

Od Bab El-Mandaba je međutim puno značajniji Hormuz, na suprotnoj strani Arabijskog poluotoka, kojim prolazi iz Perzijskog zaljeva i u njega po trinaest tankera dnevno, noseći u prosijeku po 15,5 milijuna barela nafte ( 2010). Moreuz je na svom najužem dijelu, između najsjevernijega rta Ujedinjenih arapskih emirata i omanske eksklave Musandam, i Irana na suprotnoj, strani širok 54km. U slučaju napada na iranske nuklearne pogone, kojima već dugo preko medija prijete Amerikanci i Izraelci, Iran bi mogao minirati tjesnac, ili bi sa raketnim projektilima ili po ugledu na somalijske gusare brzim čamcima nakrcanim eksplozivom, ili u kombinaciji svega toga - bio u stanju, barem privremeno, blokirati promet Hormuzom. Još jednostavnije bi mu bilo da jednostrano odluči prekinuti izvoz svoje nafte. U svakom slučaju, došlo bi do ogromnih poremećaja na svjetskim naftnim tržištima i divljanja cijena crnoga zlata, što bi svima naškodilo. Najviše azijskim uvoznicama, u prvom redu Kini i Indiji. Naravno i Iranu, koji bi ostao bez naftne rente, ali je to, a ne nuklearno oružje s kojim još nije ovladao - najmoćnije obrambeno sredstvo sa kojim raspolaže. Ni Saudijska Arabija sa svojim rezervnim proizvodnim kapacitetima ne bi bila u stanju nadoknaditi obustavljeni iranski izvoz.  

omanski_zaljev.jpg omanski_zaljev.jpg

 



Post-scriptum

Namjera mi je,  ispisujući ova tri nastavka o petro-dolarskim monarhijama Arabijskog poluotoka i završavajuči priču sa Jemenom, jedinom ovdašnjom republikom i ne-članicom GCC-a, bila prvenstveno pedagoška. I u arapskom svijetu malo tko razumije što se tamo događa, a da ne govorimo o čitalačkoj publici bivših SFRJ prostora. Ovom sam analizom pokušao pokazati koliko su politički procesi na Poluotoku povezani i koliko se međusobno isprepliću, i koliko korespondiraju sa tekućim kretanjima na širem prostoru Bliskoga istoka i svijeta. I nisu toliko daleko od nas kao što neki misle, ako ništa drugo a onda zbog nafte koju kupujemo i zbog cijene koju za nju plaćamo.


Petrodolarske dinastije Arabije - 1. dio

                                                     - 2. dio

Ključne riječi: Bliski istok
<
Vezane vijesti