Rudnik "1. travnja" ima 16 nivoa. Već na četvrtom nivou s lica mi se cijedi znoj. U rudnik se nose samo vrećice koke jer u nižim nivoima temperatura doseže i do 45 stupnjeva tako da rudari provode po osam ili čak šesnaest sati bez hrane i bez vode. Kako je na šesnaestom nivou, teško je zamisliti, ali nije teško shvatiti zašto rudari smatraju da idu u pakao na posao. Ovdje vlada vrag, šapuću mi na uho.

Na autobusni kolodvor u La Pazu ulazim sa stražnje strane. Između hrpa vreća viri autobus. Na tabli piše "Potosi - Tupiza". Pitam za cijenu koja ispada jeftina, čak i za bolivijske standarde, pa se veselo ukrcavam na taj autobus, iako sam kasnije otkrila da s prednje strane posluju kompanije s nešto bolje izgledajućim busevima. Ne, nije bilo nikakvih kokoši u krilima putnika i sve vreće su nekako stale na krov i u prtljažnik autobusa koji je, iznenađujuće, bio gotovo prazan od ljudi. Još veselije, širim svoju vreću za spavanje na zadnjih pet sjedišta i truckanje po lošim cestama uskoro me uspavljuje.

Uspavljuje me toliko da se budim tek oko sedam ujutro. Budim se i gledam kroz prozor. Prašnjavom prerijom kojoj samo još fale zavijajući kojoti vrludamo cestom koja se ne raspoznaje, već vozač bira svoj put kroz prašinu. Znam da je Potosi nebu pod oblacima i da krajolik, vjerojatno, ne bi trebao tako izgledati, pa se obraćam prvom susjedu.

- Haha, Potosi smo prošli oko tri ujutro, ceri se djedica.

- Ne možeš izaći ovdje. Ovdje nema ništa. Ostavit ćemo te u Tupizi, pa se vrati. Tamo smo za sat i pol, kaže vozač.

rudnik_cerro_rico.jpg

O Tupizi se nema baš mnogo za reći osim da su tu negdje u blizini stradali Butch Cassidy i Sundance Kid, a ja se umjesto na konju vraćam u Potosi busom. Stižem tamo nakon samo jednog dana i dvije noći nakon što sam krenula iz La Paza. Tako da jest da sam mogla i konjem tom brzinom...

Hostel na koji nailazim je prvo mjesto u Južnoj Americi u kojem imaju centralno grijanje. Ta iznenađujuća komotnost loše djeluje na moj šokirani organizam. Ipak sam u Potosiju, najvišem gradu na svijetu. Na 4 090 metara nad morem je hladno, ali luksuz kao što je grijanje ne poznaju mnogi. Ovo je mjesto obogatilo Europu, ali danas je grad siromašnih. Narastao je na ovako velikoj visini zbog planine koja se izdiže nad njim, Cerro Rico (Bogata planina). Bogata planina je šuplja kao švicarski sir, kažu Bolivijci, ali kada su španjoski kolonizatori u 16. stoljeću otkrili što se skriva u tom brdu bilo je to ostvarenje njihovih najpohlepnijih snova. Pohrlili su na taj sir od srebra kao miševi tako da danas ovo brdo ima više od sto rudarskih ulaza. Europa se obogatila, ali za izvorne narode Anda to je planina boli koja i danas boli.

rudnik_jose_luis.jpg

Jose Antonio Ferreturo počeo je raditi u jednom od rudnika sa 14 godina. On je jedan od rijetkih za koje silazak u rudnik nije značio konačno određenje sudbine. Uspio se izvući i sada radi kao vodič. Poveo u podzemlje planine "koja jede ljude".

Nakon intervencije Međunarodne organizacije rada, od prije nekoliko godina, ispod zemlje više nije dopušteno raditi djeci mlađoj od četrnaest godina. Ipak, ispred ulaza srećem dva dječaka  koji guraju tačke pune rude. Jose Luis ima dvanaest godina.

"Počeo sam raditi ovdje kad sam imao deset godina", kaže Jose Luis pognute glave. I on je jedan od mnoge djece koja su uhvaćena u začaranom krugu. Naime, rudari umiru mladi, s 35 do 40 godina, a iza sebe često ostave velike obitelji. Udišu prašinu od koje često zarade silikozu ili neku drugu respiratornu bolest. Kako ženama nije dozvoljeno silaziti u rudnik zbog praznovjerja koje su uveli Španjolci, najstarijim dječacima u obitelji ne preostaje drugo nego naslijediti posao svojih očeva. Ako Pachamama (Majka Zemlja) vidi ženu u rudniku bit će ljubomorna, smatraju, iako valjda, strankinje ne ljute Pachamamu jer mene puštaju u rudnik.

Žene koje ostanu bez muževa ipak mogu raditi na površini. Njih zovu "palliri". Sjede u okolici rudnika na hrpi kamenja i razdvajaju ih na hrpe.

rudnik_antonio.jpg

Dok sjede na ulazu u rudnik "1. travnja" trojica rudara drže u rukama vrećice pune kokinog lišća koje žvaču.

"Nekad su majke govorile kćerima, udaj se za rudara. Dobro zarađuje, a prvi će umrijet. Samo što prvi dio nije više istina", podijelili su samnom internu šalu.

Oni zarađuju 35- 40 bolivijana dnevno, 5- 6 dolara, tvrde. Od te zarade sve potrebno moraju sami kupiti, čizme, kacige, lampe, dinamit, kokino lišće. Jedan štap lokalno proizvedenog dinamita na minerskoj tržnici prikladna naziva Mercado Kalvario (tržnica kalvarija) košta pola dnevne zarade.

rudnik_dzordz.jpg

Provlačeći se kroz vrlo niske tunele svako malo lupam glavom o strop. Srećom, na glavi je kaciga, a rudaru su puno niži, pa oni valjda ne lupaju toliko. U "1. travnju" nailazimo na dva Tia koji su stari čak 150 godina. Dva su jer rudnik dijele dvije kooperative.

"Zovu se Jorge, ali mi ih zovemo George, kao George Bush, hahaha".

Iako je tu George rudnici Cerra Rica su u rukama kooperativa, a ne multionacionalnih kompanija. U Potosiju ih ima stotinjak. Osnovane su s lokalnim kapitalom, a 18 posto od zarade rudara ide u kooperativu.

"Od toga su plaćeni liječnici kad se razbole i troškovi pogreba", objašnjava Antonio.

Kako je sudbina, gotovo svih, smrt od silikoze, što se događa kada su prebolesni da rade?

"Ne dobivaju novac od kooperative, ovdje je samo smrt osigurana".

Iz ovih su rudnika izvađene ogromne količine srebra kada su otkriveni u 16. stoljeću. Potosi je brzo narastao na jedan od najnaseljenijih gradova tadašnjeg svijeta sa 200 tisuća stanovnika, više nego ih ima danas. Legende kažu da se iz utrobe planine izvadilo dovoljno srebra za sagraditi most do Španjolske. Međutim, također kažu da se most do Španjolske može sagraditi i s tijelima onih koji su umrli u rudniku, procijenjeno više od osam milijuna pripadnika izvornih naroda i robova dovedenih iz Afrike. Cerro Rico je tako jedno od najvećih groblja na svijetu. Posebno je okrutan bio takozvani "zakon polovine", Ley de la mita, po kojem su svi muški urođenici između 18 i 50 godine bili prisiljeni odraditi šest mjeseci u rudniku svakih sedam godina. Tih šest mjeseci ostajali su cijelo vrijeme ispod zemlje. Mnogi su umrli pa su Španjolci počeli dovoziti i porobljene Afrikance. Nenavikli na oštru klimu i visinu i oni su umirali u velikom broju. Preživjele su kasnije prebacili u Yungas da sade koku gdje i danas žive njihovi potomci.

rudnik1_952.jpg

"Idu radit u rudnik jer ovdje nemaju nikakvog izbora. U gradu postoje samo dvije male tvornice, tvornica pive i tjestenine. Uz to za raditi bilo koji drugi posao trebaju papiri, treba ići u školu, a za raditi u rudniku treba samo malo hrabrosti pa koliko tijelo izdrži, izdrži", objašnjava mi Antonio.

Da bi se išlo u školu treba imati školsku uniformu, a čak je i to mnogim ljudima ovdje preveliki trošak, pričaju rudari.

Izlazim iz rudnika s bolovima u leđima, iako nemam na leđima vreću kamenja kao rudari kad se penju iz šesanestog kruga pakla, i kašljem, iako sam provela tek tri sata daleko od svjetlosti sunca. Izlaz je namazan ljaminom krvlju kako bi se zadovoljila "Tiova" žeđ za krvlju i kako ne bi uzimao ljudske živote.

I dok ovo pišem, daleko od Potosija, lupkajući po tipkama kompjutera, moram se sjetiti da cink koji vade umorne ruke ovih ljudi završava uglavnom u Kini i Maleziji, gdje od njih rade čipove za kompjutere. Dio Potosija tako je, vjerojatno, i u vašem kompjuteru na kojem čitate ovaj tekst. A 2003. španjolski kralj došao je u Potosi dati "zagrljaj mira".

"Apsurdan akt za 500 godina boli i krvi", kažu rudari. Obiteljsko srebro nije ponio.

 


 

Pročitajte dosadašnje Marinine južnoameričke izvještaje!

indios4.jpg

howe_portrait.jpg
child.jpg
paula_pokazuje_prozor_u_manausu.jpg
javari1.jpg
Ključne riječi: Bolivija, rudnici, Cerro Rico
<
Vezane vijesti