Gordan Bosanac, Centar za mirovne studije: Odgovornost za ovakav tijek događaja oko procedure ulaska u NATO, pored države, snose organizacije civilnog društva. To je taj fenomen, da na našoj civilnoj sceni gotovo da nema organizacija koje se bave demilitarizacijom - može nas se nabrojati na prste jedne ruke. Uopće ne postoji infrastruktura koja bi se time mogla baviti. Isto tako, trenutni kapaciteti na sceni nisu tako visoki da bi mogli zaustaviti jedan ovako velik državotvorni projekt. Ali svakako mislim da ga možemo usporiti, sputati, tj. inzistirati da proces ne teče na ovakav način. Možemo ga korigirati.

Čuvena kampanja informiranja javnosti o priključenju Hrvatske NATO savezu u obliku neistinitih izjava naše vladajuće garniture nedavno je zavladala medijskim prostorom, neobične ankete o rapidnom porastu NATO zagovornika među građanstvom, jasno pokazuju da dileme više nema. Ulazak u NATO sigurna je stvar, još je samo pitanje vremena. O razlozima nezainteresiranosti i eventualnoj suodgovornosti civilnog društva za današnje stanje po pitanju ulaska u NATO, mogućnostima alternative, kao i budućim aktivnostima razgovarali smo s Gordanom Bosancem iz Centra za mirovne studije.

Od nebrojeno puta najavljivane kampanje informiranja javnosti, proces ulaska sveo se na obično manipuliranje od strane nekolicine državnih čelnika. Kako CMS ocjenjuje proceduru ulaska u NATO i uključenost javnosti u oduke vezano za članstvo?
Što se famozne informacijske kampanje tiče, meni uistinu nije jasno što ona jest i koje su metode korištene. S jedne strane sam čuo da su se događale tribine po manjim mjestima, s druge vidim izjave državnih dužnosnika. Ako je to komunikacijska strategija, ocijenio bih ju vrlo loše. Tribine su dobra stvar, ali ne znam u kojem su se opsegu one događale i koje su informacije na njima bile plasirane. Način na koji visoki državni dužnosnici govore neistine i konstantno manipuliraju informacijama oko NATO saveza je nedopustiv. To je jako opasna strategija. Što se tiče uključenosti javnosti, i tu se dešavaju čudne stvari: jako se malo čuje glas javnosti, većinom su to političari i vijesti o naglom porastu potpore, s time da uopće ne znamo stoji li glas javnosti stvarno iza toga. I dalje vlada šutnja.
Tko snosi odgovornost što je procedura ulaska, popraćena otvorenim javnim diskusijama, argumentacijom, te pravom na izbor i raspisivanjem referenduma, postala utopija?
S jedne su strane to organizacije civilnog društva. To je taj fenomen kod nas, da na civilnoj sceni gotovo da i nema organizacija koje se bave demilitarizacijom, vojskom; može nas se nabrojati na prste jedne ruke. Tu nezainteresiranost za teme vezane uz vojsku stvarno ne znam objasniti. Na civilnoj sceni uopće ne postoji infrastruktura koja bi se time mogla baviti. S druge strane pasivnost oko tema vezanih uz pitanja sigurnosti proizlazi od znanstvene zajednice, neovisnih intelektualaca. Instituta i projekata oko pitanja sigurnosti gotovo da i nema, osim eventualno Instituta za međunarodne odnose, a oni su nažalost zauzeli ovu provladinu ZA poziciju. I konačno odgovornost je i na samim ljudima, opravdanje je valjda ono da svatko ima svoje brige te mu je od razmišljanja o savezu veći prioritet dobiti posao i otplatiti kredite.
Zašto se civilno društvo nije organiziralo i odgovorilo takvoj manipulativnoj kampanji? Kako je uopće moguće da udruge među čijim vodećim vrijednostima stoji mirovna politika i demilitarizacija ne traže alternative vojnim savezima? Što je sa Platformom za izgradnju mira?

Platforma je krenula 2005. kao jedan policy dokument i oko toga je postojao veliki entuzijazam koji je s vremenom splasnuo. Zagovarati izgradnju mira u Hrvatskoj na političkom nivou je dosta teško, kao i uopće taj diskurs - mir, sigurnost. Iako ga treba doraditi, ovaj je dokument dovoljno suvisao za početak jedne rasprave o alternativi NATO savezu. Organizacije koje danas čine mrežu za izgradnju mira zainteresirane su da se Platforma predstavi javnosti, iako su same jako podkapacitirane - svi imaju svoje projekte, treba pisati izvještaje i tko će se onda u svemu tome baviti NATO-om? Zato je CMS preuzeo odgovornost da Platformu barem pokušamo predstaviti javnosti.

portretbosanac.jpg
103_no.jpg


Ima li civilno društvo u nas uopće snage danas da utječe ili se suprotstavi ovako bitnim državnim odlukama?

Civilna scena danas ima snage utjecati na pojedine zakone u što smo se uvjerili. Što se procesa priključenja NATO-u tiče, ako bi scena bila dobro organizirana, ako bi bilo više kapaciteta, mogla bi. Ali trenutno kapaciteti na sceni nisu tako visoki da bi mogli zaustaviti jedan ovakav ogroman državotvorni projekt. Ali svakako mislim da ga možemo usporiti, sputati, tj. inzistirati da proces ne teče na ovakav način. Može ga se korigirati.
Na nedavnoj raspravi istaknuo si da će CMS tražiti odgodu ulaska. Da li je ona moguća?

Jest. Ako dođe do referenduma, ja ga i dalje vidim kao jedan od mogućih mehanizama odgode. Vjerujem da će građani kazniti ovaj bezobrazan i netransparentan način priključenja savezu i da bi glasali NE NATO-u, ne zbog vrijednosnog sustava saveza, već zbog načina na koji Hrvatska ide ka priključenju. I tu je naša šansa - da preko referenduma na neko vrijeme odgodimo priključenje.

Iako se spominjala, peticija za referendum nije se dogodila. Ima li još uvijek dovoljno vremena i postoji li još uvijek kao opcija?
Za peticiju nije prekasno. Problem je sa peticijom što treba skupiti četiristo tisuća potpisa na nivou čitave Hrvatske u roku petnaest dana. Zakon o referendumu tu je mogućnost nažalost tako ograničio. To je logistički dosta zahtjevno. Ako bi do peticije došlo, nužno je napraviti jako veliki broj pripremnih radnji. Ta je opcija još uvijek otvorena i za nju ima vremena. Pozivnica dolazi u ožujku ili travnju iduće godine, a sa peticijom nema potrebe ići prije pozivnice. Naravno, ukoliko vlast i dalje ostane na ovom stavu ignoriranja referenduma. Iako je SDP već u više navrata naglasio da će oni svakako biti za raspisivanje referenduma. Moguće je da peticija onda neće biti ni potrebna, ukoliko se referendum odobri od strane bilo koje vlasti poslije izbora.

nato22_6.jpg

Od samih početaka tzv. kampanje uvjeravaju nas da je NATO gotova stvar i da alternative nema. Postoji li uopće alternativa i je li ona realno uopće moguća i primjenjiva za Hrvatsku?
Odgovor ćemo znati onog trenutka kada počnemo razmišljati o alternativama i kada će ih netko početi raditi. Sa znanstvene pozicije, ne vjerujem u a priori stav nemoguća je alternativa; treba vidjeti je li ona moguća i početi razvijati modele. Model koji ćemo putem Platforme promovirati povećava sigurnost Hrvatske tako da se ne koriste vojne metodologije. Jer prijetnje našoj nacionalnoj sigurnosti su: korupcija u pravosuđu, problemi suočavanja s prošlošću, relativno visoka stopa nezaposlenosti, nefunkcioniranje pravosuđa... Ako bi novac namijenjen za priključenje više usmjerili ka rješavanju tih ugroza na taj bi se način digla nacionalna sigurnost. Što se međunarodne razine tiče, predlažemo model vođenja mirovnih politika - da se od političara traži, koliko god to hipijevski zvučalo, da se metode pregovora sa drugim zemljama kreću na puno konstruktivniji način, da se ne pristaje na kompromise i patronatski odnos koji često susrećemo u procesu EU. Primjer za to je Srbija – suludi argumenti da se trebamo bojati radikala u Srbiji i da zbog toga trebamo ići u NATO. To je pogrešan argument za ulazak jer se radikali i njihova politika u Srbiji mogu ublažiti političkim metodama koje nisu nužno priklanjanje vojnom savezu nego npr. otići na razgovore u Beograd, možda otvoriti fond pomoći društvu u Srbiji gdje će Hrvatska možda biti donator prema Srbiji. Dakle postoje drugi mehanizmi koji nisu nužno vojni. To se uopće ne razvija i te vrste mirovnih politika apsolutno su nevidljive, a mi predlažemo da se sigurnost zemlje i njena pozicija u međunarodnoj zajednici kroz takve inicijative podiže i poboljšava. Pored toga naša je prednost iskustvo rata, i govoreći u marketinškim terminima, Hrvatska može brendirati kao zemlja koja ima ratnu povijest koja joj više ne treba, i može ići kroz brend izgradnje mira, više se aktivirati u UN, vidjeti kako to radi Kanada koja ima zanimljive politike izgradnje mira iako je član NATO saveza, ali i tražiti neke alternativne modele i na taj način dizati sigurnost Hrvatske.
Od stava da ne želimo ući u savez u samo nekoliko mjeseci počelo se razmišljati kako odgoditi ulazak, ili kako čim bezbolnije ući u savez. U kojem trenutku se desio taj preokret, da je civilno društvo na moralno-etičkom nivou uopće pristalo na ovaj vojni savez?

O tome nikada niti nije bilo kvalitetne rasprave. Jedini dokument koji Hrvatsku veže za ulazak je Strategija o nacionalnoj sigurnosti iz 2002. Kada se taj dokument donosio, nije bilo rasprave, već se išlo po inerciji. Isto tako 2002. dogodila se promjena vlasti, počelo se puno raditi na domaćem zakonodavstvu, i ovo je jednostavno promaknulo. Međunarodna politika koja NATO je, ostala je dosta tiha. I što se EU tiče, bez obzira što većina jest za učlanjenje, opet tu nedostaje dosta kritičkog diskursa. Što sve opet govori o dosta slaboj poziciji civilnog društva u Hrvatskoj.
Koji su vam daljnji planovi vezani za NATO? Kako mislite aktivirati javnost?

Do kraja mjeseca predstaviti ćemo Platformu i tražiti komunikaciju sa svim političkim strankama, monitorirati komunikacijsku strategiju te javno reagirati na sve laži koje dolaze od Vlade. Postoji ideja za pokretanje internet portala, ali treba vidjeti hoćemo li dobiti sredstva za takav projekt.


Više:

U NATO BEZ ISPALJENOG METKA

MINISTARSTVO ISTINE ZA NATO Neću NATO! Al' hoću akciju... GUSKE U MAGLI - II, ili: KAKO NAS LAŽIMA GURAJU U NATO Civilno društvo i NATO: MLAČNO, MRAČNIJE, NAJMRAČNIJE... RUSI U ZEMLJI NATO-SUMMITA MORA LI VLAST RASPISATI REFERENDUM ZA ULAZAK U NATO? HRVATSKA IDE U NATO - A KAMO IDU HRVATSKI MIROVNJACI?