H-Alter
Jekaterina Osmolkina i Aleksander Sergejev u Romeu i Juliji (Foto: Hnk.hr)Jekaterina Osmolkina i Aleksander Sergejev u Romeu i Juliji (Foto: Hnk.hr)Kritika Baletnoga gala koncerta - gostovanja baletnih zvijezda iz Sankt Peterburga.

Grad Zagreb ove je jeseni dobio vrlo vrijedan i delikatan umjetnički poklon, ujedno i najljepši mogući simbolični uvod u skorašnje tradicionalno vrijeme darivanja. U sklopu, naime, kulturnog programa Sankt Peterburga u Zagrebu, kojim se nastoji intenzivirati prijateljstvo između ovih gradova što datira još od 1968., planiran je niz kulturnih događanja s ciljem dostojne priprave za svečanu proslavu 50. obljetnice prijateljstva 2018., a koji uključuju izložbe, koncerte i kazališne predstave.Nastupi većine plesača, a osobito Martinjuk i Škljarova, iskazali su ipak samo ono najbolje i najuzvišenije od čuvene tradicije ove plesne škole: ples svim srcem i dušom

Početak obnavljanja suradnje na razini kulturnih institucija Zagreba i Sankt Peterburga obilježila je u mnogih prva asocijacija na ovu svjetsku prijestolnicu kulture – klasični balet. Kolijevku vrhunskoga klasičnog baleta bilo je, dakako, najlogičnije, a i najveličanstvenije predstaviti upravo ovom umjetnošću pa je Baletni Gala koncert: gostovanje baletnih zvijezda iz Sankt Peterburga održan 17. i 18. listopada na pozornici zagrebačkoga HNK, uz podršku Veleposlanstva Ruske Federacije u Republici Hrvatskoj i Grada Zagreba.

Na gostovanju se predstavilo devet prvaka i solista Baleta (pojednostavnjeno rečeno, jer su inozemne hijerarhijske stepenice kadrovski osjetno brojnije od domaćih pa su utoliko i razrađene puno slojevitije) triju prominentnih sanktpeterburških teatara: Marijinskoga (nekadašnjega Kirova, kojega je Zagreb s cjelovitom baletnom predstavom posljednji put imao priliku ugostiti prije više od 30 godina), Mihajlovskoga i Leonida Jakobsona

Umjetnički voditelj ovoga posljednjeg, Andrian Fadejev, bio je ujedno i autor programa ovih dviju večeri. Podijelio ga je u dva dijela, od kojih se svaki sastojao od pet pas de deuxa (po četiri klasična i jednoga suvremenog) te Umirućeg labuda i Baleta 101. Većinu od njih aktualna zagrebačka publika duže vrijeme, ili pak uopće, nije imala priliku vidjeti.

Alla Bočarova i Andrej Sorokin u Trnoružici (Foto: FAH) Alla Bočarova i Andrej Sorokin u Trnoružici (Foto: FAH)

Alla Bočarova i Andrej Sorokin izveli su pas de deux iz Trnoružice i Giselle, otplesavši ih tehnički više nego suvereno, pri čemu je Sorokin osobito plijenio ekspresivnošću i sigurnim podrškama, a Bočarova vrlo preciznim, čvrstim i sigurnim radom nogu. Međutim, ruke su prečesto bile uglate, krute i u većini pozicija nepravilno postavljene, a način plesanja i izraz lica općenito usiljeni, zbog čega je konačni sublimni dojam ovih dvaju lirskih isječaka ipak izostao.

Jekaterina Osmolkina i Aleksandar Sergejev visoka su očekivanja od adagia iz Romea i Julije zato u potpunosti ispunili, i to ponajviše zahvaljujući Osmolkinoj, u čijoj bi sjeni tehnike, ekspresivnosti i karakterne proživljenosti ostali i mnogi scenski dominantniji plesači nego što je Sergejev. Njezina Julija krhke figure, lijepih linija i maksimalne plastičnosti (koja zahvaljujući nehinjenoj senzitivnosti ipak nije djelovala tek mehanički i rutinirano) bila je pravi primjer vrhunske tehnike, no koja je još uvijek samo žlijeb iz kojeg izvire ono što je doista u stanju dirnuti: Vrhunac večeri i posljednja točka programa: pas de deux iz Don Quijotea, u kojem se Škljarovu pridružila Martinjuk, i u kojem su oboje bili nevjerojatniistovremena sposobnost proživljavanja uloge čitavim svojim bićem (bez a priori preglumljenosti) i ostajanja u suptilnom, a ipak dovoljno opipljivom kontaktu s publikom.

Vrlo je solidna bila i u pas de deuxu iz Talismana, kao i partner joj Sergejev, međutim kao izrazito lirska, senzibilna i netjelesna balerina, u njemu nije mogla ostaviti podjednako upečatljiv dojam kao u prethodnom.

No ostavila ga je zato ponovo u svojemu posljednjem nastupu (kao jedini/a sudionik/ca koji/a se predstavio/la tri puta): u čuvenom Labudu Saint-Saënsa. Zbog nešto slabije pažnje posvećene donjem dijelu tijela, Osmolkina nije bila na razini, primjerice, Lopatkine ili Zakharove u ovoj roli, no također za njima nije ni puno zaostajala. Ponajprije zahvaljujući perfektno koordiniranima, mekanima i više nego dojmljivim rukama, koje su uz primjerenu mimiku, fragilne pokrete vrata i drhtavost leđa, svojim lepetom uspjele stvoriti nepatvoreno potresni završni prizor.

Valerija Martinjuk je, nadalje – prije nastupa u posljednjoj točki Gale – dobila priliku predstaviti se sa Sergejom Krilovim u pas de deuxu iz Silfide, no unatoč dovoljno prozračnim kretnjama i elegantnim linijama ruku, razmjerno sigurnim balansima, kao i decentnoj prpošnosti, ipak je ostavila dojam kako ta uloga ne odgovara njezinom temperamentu, niti joj predstavlja osobito zadovoljstvo. U ovoj bi roli do puno većeg izražaja došla balerina izduženije figure (osobito dužih ruku) i scenski uvjerljivijega sangvinično-melankoličnog temperamenta. Stoga je u prvi plan izbio vrlo dobar Krilov, izvrsnog rada stopala i preciznih malih skokova, dok je Martinjuk ulogu iz svojeg facha dočekala u posljednjem nastupu večeri.

Anželina Voroncova i Ivan Zajcev otplesali su najprije pas de deux iz Gusara, u kojem su oboje bili izvanredni, podjednako dorasli tehničkim, koliko i ekspresivnim izazovima ovog dueta. Zajcev je izniman plesač, samouvjerenoga scenskoga garda i njemu odgovarajućga plesačkog magnetizma, zahvaljujući kojima su cjelokupna izvedba, a osobito nevjerojatni skokovi dobili grandioznu auru. Voroncova mu je također u svemu bila dorasla partnerica, sposobna nametnuti se prštavom energijom i izraženom osobnošću, kao odličnim podijem za brojne tehničke bravure što ih pretpostavlja ovaj broj, osobito sigurne i precizne fouettée.

Oboje su bili izvrsni i u duetu modernog baleta Without Words, kojega je na inspirativnu Schubertovu glazbu također nadahnuto koreografirao Nacho Duato. Nije toliko česta pojava da odličnima klasičnim plesačima u podjednakoj mjeri legne i moderni plesni izričaj, no ovdje je to u potpunosti bio slučaj. Voroncova i Zajcev brzo su se i perfektno uspjeli transformirati u upravo idealne protagoniste ovoga, prvome po svemu kontrarnoga plesnog pretinca, transponiravši potom u njegov majestetični ugođaj bez problema i zadivljenu publiku.

Vladimir Škljarov u Baletu 101 (Foto: Plesnascena.hr) Vladimir Škljarov u Baletu 101 (Foto: Plesnascena.hr)

No pravi vrhunac večeri obilježio je nastup jednoga od najboljih svjetskih plesača današnjice – Vladimira Škljarova. Maestralno je odradio svoj prvi nastup, i drugi suvremeni plesni broj, Balet 101, u ingenioznoj koreografiji Erica Gauthiera – zahtjevnoj mentalno koliko i tjelesno – koja putem gradacije 101 baletnoga koraka i pozicije, odnosno uobičajenih dijelova klasa, donosi skup efektnih, inteligentnih i duhovitih referenci na plesačku svakodnevicu, poznate role, a u konačnici i sâm život klasičnoga baletnog plesača.Nije toliko česta pojava da odličnima klasičnim plesačima u podjednakoj mjeri legne i moderni plesni izričaj, no ovdje je to u potpunosti bio slučaj

U izvođačkom smislu bio je to tek uvod u apsolutni vrhunac večeri i posljednju točku programa: pas de deux iz Don Quijotea, u kojem se Škljarovu pridružila Martinjuk, i u kojem su oboje bili nevjerojatni: karizmatični, markantni, prpošni, glumstveni, u istinskom kontaktu međusobno i s publikom. Dakako, besprijekorni i u svima tehničkim segmentima: Škljarov se (između ostaloga) iskazao skokovima kakvi na ovoj pozornici nisu godinama viđeni, a Martinjuk (također između ostaloga) zadivljujućim balansima i savršenim fouettéima.

Summa summarum, iako bi se poneki prigovor možda mogao uputiti programskoj koncepciji, broju izvođača i/ili kriterijima njihovog odabira, bio je ovo ipak nakon dugo vremena  u Zagrebu baletni doživljaj za pamćenje. Iza stilom i dosezima raznolikih plesnih prezentacija mogle su se jasno nazrijeti neke osobitosti ove čuvene baletne škole – od nepogrešive muzikalnosti i tehničkog perfekcionizma njezinih polaznika do katkada zatomljenih osobnosti, kao posljedice dugogodišnjeg forsiranja (gotovo) isključivo tehničkih aspekata izvedbe – no nastupi većine plesača, a osobito Martinjuk i Škljarova, iskazali su ipak samo ono najbolje i najuzvišenije od spomenute tradicije: ples svim srcem i dušom.

Ključne riječi: zagreb, Rusija, umjetnost, balet, HNK
<
Vezane vijesti