H-Alter
Fotografije: Tomislav Georgijev, EPA/HINA<br>Fotografije: Tomislav Georgijev, EPA/HINA
Makedonija: Izborni inžinjering sofisticiran je, prevelika državna administracija je skup ucjenjenih ljudi čije se glasanje pažljivo monitorira pa samo naivci mogu misliti da je dovoljno promatrače poslati samo na dan izbora. Znači, ni prijevremeni izbori ne nude nadu, ili bar mnogima tako izgleda.



Goran Bozicevic shared Anastas Vangeli's post.
May 5 at 10:09 pm HEAVILY ARMED SPECIAL FORCES SENT TO CRACK DOWN PROTESTS IN FRONT OF THE MACEDONIAN GOVERNMENT. ПОЛИЦИЈАТА ПОЧНУВА ДА МАВА БЕЗМИЛОСНО! ПАЗЕТЕ СЕ!

Tamo gdje vječno sunce sja, tamo je Makedonija!

Daleko je to sunce od nas, sudeći po neprepoznavanju značenja ovotjednih događanja u nekadašnjoj nam su-republici. "Ima tamo toliko protesta, da više ne znaš tko protiv čega protestira. Sve je to isto", kaže mi poznanik. Zvuči smisleno, jel" da ? Ima pravo čovjek.

Sad probajmo ovako: "Toliko je ljudi pobijeno u devedesetima da više ne znaš tko je pobijen na Ovčari. Sve je to isto." Kako ovo zvuči? Nije više smisleno? Boli? Onako baš, duboko, vrijeđa?

E pa tako nekako vrijeđaju lakonske opaske na račun protesta protiv brutalnosti policije, "Đurđevdanske revolucije" kako ju naziva moj drug Anastas Vangeli. Upoznali smo se na Mirovnoj Akademiji 2009. u Sarajevu. "On ti je jako poznati bloger," kaže mi Ana. Ne znam. Možda i jeste, plus aktivista, ne pamtim ga takvog. Pamtim da na ramenima ne nosi glavu. Ona je u torbi. A umjesto nje čas žilet, čas laser, izravni mega download 4G, fraktali. Pratim ga zato i čitam ovih dana.

Kao i Artana Sadikua. Ne znam nervira li više "prave" etničke Makedonce ili Albance. Razumijete? Čovjek ne samo da misli, da misli na kvadrat, misli na treću, nego i djeluje.

Kao i Xhabir Delala. Novinar. Ružno je reći ali mi se nameće riječ – rasni. Genetski. Predodređen. Tvrdoglav. Uporan. Istrajan.

Što im je zajedničko? Osim da su hiperosjetljivi na nepravdu, nasilje, laži moćnih i uticajnih, licemjerje, kič, pozu? Hm, treba li još?
Da se ne boje javno djelovati. Da im ne pada na pamet u kuloarima zavjere kovati, da dignute glave i isturenih grudi idu naprijed.
Shvaćam da možda upadam u zamku isticanja "lidera" nečega što je masovni pokret, spontan utoliko što je mnogima bilo teško probaviti da specijalac isprebija 22-godišnjaka do smrti, a ovih dana su čuli kako je državni vrh to sakrivao, dok su tisuće na ulicama svaki dan tražile istinu.
No ne pišem o liderima, pišem o ljudima koje poznajem, a koji su dio ovih, drugačijih, protesta.

Neobično mi je samome da tekst počinjem s trojicom muškaraca, tekst o protestima u današnjem Skopju. Skopju preplavljenom kipovima muškaraca s brčinama, mrkim pogledima, na konjima naravno, s pištoljima u ruci nerijetko. Osim Aleksandra, njemu je dosta mač, pištolj čeka partijsko odobrenje kako da se zadjene Velikom za pojas. Revizionizam? Stvarno to mislite, kraj tolikih novih baroknih fasada u centru grada koji je pred pola stoljeća skoro nestao. Baroknih!?

Ima puno više simbolike u tome što je u utorak jajima gađana nova 
fasada zgrade Vlade Republike Makedonije nego što to izgleda neupućenom.
 Gađanje je to novih Potemkinovih sela, sjajnih fasada koje poput <em>Alliena</em>
 stižu, ljudi osjećaju da ih nije nitko pitao, da sve to košta i trebati
 će platiti i održavati, a nema nikakve veze ni s tradicijom, ni s 21. 
stoljećem, ni sa standardom življenja većine u zemlji u kojoj prosječna 
plaća nije niti pola one u Hrvatskoj. Ima puno više simbolike u tome što je u utorak jajima gađana nova fasada zgrade Vlade Republike Makedonije nego što to izgleda neupućenom. Gađanje je to novih Potemkinovih sela, sjajnih fasada koje poput Alliena stižu, ljudi osjećaju da ih nije nitko pitao, da sve to košta i trebati će platiti i održavati, a nema nikakve veze ni s tradicijom, ni s 21. stoljećem, ni sa standardom življenja većine u zemlji u kojoj prosječna plaća nije niti pola one u Hrvatskoj.

Da, stvarno što ja to poručujem pričom o trojici muškaraca?

Možda podsvjesno pravim ravnotežu, jer po mnogima ovi protesti pripadaju zapravo – ženama.

Ne, nisu to ženski protesti. Nisu, hvala Bogu, niti muški. Oni su ljudski. Humani u najboljem smislu. Onom koji nije brutalnost. Nije bahatost. Nije oružje, oklopno vozilo, izvučeni pendrek.

Zato su žene na skopskim protestima važne, vidljive, ključne. Gradu treba vratiti dušu, zemlji treba vratiti vjeru u poštenu državu. Pred četiri godine ubijenoga Martina Neškoskoga ne može nitko vratiti, na žalost. No on je ovih dana živ, prisutniji više nego ikad na ulicama Skopja.
Nedugo nakon njegovog ubojstva 2011. Godine tjednima su uznemireni, ogorčeni, mladi i manje mladi makedonski građani svih etničkih i drugih identiteta, protestirali: NE policijskoj brutalnosti.

Ovaj tjedan se ta energija probudila. Ono što me osupnulo je osjećaj da je buđenje ovaj puta trajno. Proces je ireverzibilan. Nema nazad. Nitko ne voli nasilje, no Makedonci su tu tradicionalno korak ispred. Oni ama baš ne vole nasilje, ni oružja, ni ratove. Vole ples, dobru skaru, uživati u životu. Kraj takvog južnjačkog temperamenta, dara za umjetnost koji valjda jedino nemaju pripadnici stranih veleposlanstava i partijskih ćelija, prirodnog osjećaja za ritam i melos, kraj takvog bogatstva etničkih različitosti, kraj tako bogatog Povardarja – tko bi još nasilje od države trpio?

Rekao bih da je na djelu svakodnevna fešta, panađur, svetkovina na ulicama, kada bi to bar bilo točno. Djelom i jest jer se ovaj puta vidi nada, a južnija nam je republika duhom vitalna oduvijek bila. No situacija je teška, riskantna, ulozi nisu mali, vladajući ne znaju kako otići kada bi i htjeli, povjerenje u institucije je narušeno, sadašnja oporba je i sama predugo, prenesposobno bila na vlasti i kumovala je današnjem stanju. "Bombe", kako se nazivaju, vjerojatno autentične snimke prisluškivanih razgovora državnih dužnosnika, koliko razgoljuju jad i bijedu (i naših) politika, toliko su same dio problema. Izborni inžinjering sofisticiran je, prevelika državna administracija (nitko ne zna točan broj) je skup ucjenjenih ljudi čije se glasanje pažljivo monitorira pa samo naivci mogu misliti da je dovoljno promatrače poslati samo na dan izbora. Znači, ni prijevremeni izbori ne nude nadu, ili bar mnogima tako izgleda.

I što sada?

Odgovora ima mnogo, raznih, doći će spontano i pravovremeno kao što se u srijedu stvorio živi zid žena koje su od kamenja štitile svojim tijelima kordon specijalne policije.

Meni se sviđa onaj najjednostavniji. Tako očigledan: Kada institucije počnu raditi svoj posao. Neovisno, profesionalno, po zakonu, bez uplitanja vladajućih, rođaka, bez mita. Ne moraju odmah svi. Dosta je da krene prvi sudac, prvi tužitelj, da odbije poslušnost prvi policajac.

Uostalom to se već desilo.

<
Vezane vijesti