H-Alter
Foto: HNK Split (Facebook)<br>Foto: HNK Split (Facebook)
Kritika plesne predstave Confini Disumani Compagnie Equilibrio Dinamico na Splitskom ljetu

Prvu predstavu iz suvremenog dijela plesnog repertoara 65. Splitskog ljeta izvela je Compagnia Equilibrio Dinamico, talijanska trupa čiji je osnovni umjetnički smjer istraživanje i eksperimentiranje na polju suvremenog plesa. Od njezinog osnivanja 2011., otkada djeluje pod umjetničkim vodstvom Roberte Ferrara, vrlo se brzo nametnula na regionalnoj plesnoj sceni, sudjelujući u programima nacionalnih i međunarodnih festivala, te surađujući s koreografima kao što su Bert Uyttenhove, Matthias Kass, Clemént Bugnon, Jiří Pokorný, Marc Blazquez, Igor Kirov i drugi.Nehumane granice predstavile su se ne samo kao izuzetno snažno i dojmljivo djelo, nego i kao rijedak primjer predstave koja uspijeva više, jasnije i glasnije izreći na sceni nego kroz tekstualno uobličene refleksivne etape koje su joj prethodile

Na splitskom gostovanju, održanom 20. srpnja na Sustipanu, Trupa se predstavila s djelom Confini disumani (Nehumane granice) praizvedenim 2015., za kojeg je Ferrara inspiraciju pronašla u poemi Solo andata (U jednom pravcu) talijanskog pjesnika i književnika Errija de Luce, a u kojem jezikom modernog plesa, tehnički i stilski čistim te minuciozno istraženim pokretom, tematizira suvremenu globalnu izbjegličku dramu:

"Putovanje je to tijela i uma u kojem se ljudska brutalnost na sceni izmjenjuje sa snagom muškaraca i žena, ljudi koje nazivamo 'imigrantima' u njihovim bezuspješnim pokušajima da se prelaskom granice dokopaju života. Dramaturgija je u suglasju s intenzivnom, sinergičnom i katarzičnom koreografijom. Društveni je to protest protiv zlostavljanja i nehumanog tretmana ljudskog tijela. (…) Tijelo je nehumano kao što je nehuman i narod prisiljen da trpi takve katastrofe."

Koreografkinja suvremeni plesni vokabular čvrsto naslanja na (neo)klasični, vidljiv najčešće u penchésima, attittudesima en dedans, développésima, pas de chatsima i drugo, što kombinira s kretanjem koje je uglavnom Djelo koncepcijski nastoji što čvršće ostati u realističnoj zoni, stoga odjeća plesača nimalo ne sliči scenskojskokovito, trčeće ili klizeće, s mjestimičnim serijama raznolikih tipova padova.

Predstavu izvodi sedam plesača – Beatrice Netti, Nicola De Pascale, Serena Angelini, Tonia Laterza, Silvia Sisto, Camilla Romita i Salvatore Lecce – od kojih je jedno ili dvoje uglavnom suprotstavljeno ostalima. Na identičnu pak glazbenu podlogu kreću se sasvim različito; pojedinac je najčešće mahnitih, trzajnih i instinktivnih gesti, odnosno načina kretanja, dok su geste i kretanja grupe uglavnom spori, letargični i izvan melodijske linije.

Foto: HNK Split (Facebook)<br> Foto: HNK Split (Facebook)

Djelo koncepcijski nastoji što čvršće ostati u realističnoj zoni, stoga odjeća plesača nimalo ne sliči scenskoj, već je gotovo istovjetna svakodnevnoj, scenografiju pak čine jedino reflektori duž pozornice, a glazbeni su odabiri zahvalna plesna podloga, s tekstualnim dijelovima koji svojim religioznim, političkim, socijalnim i drugim motivima jasno, ali nenapadno odgovaraju (i) društveno angažiranoj ulozi komada. Na identičnu pak glazbenu podlogu kreću se sasvim različito; pojedinac je najčešće mahnitih, trzajnih i instinktivnih gesti, odnosno načina kretanja

Popratni tekst uz predstavu prilično je oskudan čak i osnovnim informacijama, pa tako ne sadrži ni imena kostimografa ni glazbenih brojeva, odnosno njihovih autora; navodi tek dizajnera rasvjete – Roberta Colabufa.

Slično je reduciran i u pogledu temeljitije izloženih idejnih, koncepcijskih i sadržajnih aspekata djela, međutim odlikujući se visokom kongruencijom teme, pristupa, strukture i izraza, Nehumane granice predstavile su se ne samo kao izuzetno snažno i dojmljivo djelo, nego i kao rijedak primjer predstave koja uspijeva više, jasnije i glasnije izreći na sceni nego kroz tekstualno uobličene refleksivne etape koje su joj prethodile.

Ključne riječi: izbjeglice, umjetnost, kultura, ples, balet
<
Vezane vijesti