Foto: www.dai-sai.hrFoto: www.dai-sai.hrKada se stvari postave kao umjetna dilema "baština ili razvoj", baština gotovo da je socijalna kategorija, stvar poreznih obveznika za kakvu glas ne dižu mecene i filantropi, dok razvoj ima biti domena društveno stratificiranih investitora.

Istog jutra kad je prva vijest bilo statističko izvješće o decimiranju hrvatske industrijske proizvodnje, prvi potpredsjednik Vlade je na okruglom stolu "Odnosi konzervatorskih zavoda i investitora" za lošu vijest izravno, među ostalima, optužio i konzervatore. Dodao je kako se konzervatori ponašaju kao nedodirljivi elitisti koji nisu u službi društvene koristi i koče razvoj. Adresirajući jednu laku metu, konzervatorske zavode (uzgred, oni se već dva desetljeća zovu odjelima), doima se kako bi stvarni naslov skupa prije mogao biti "baština ili razvoj". U tako postavljenoj dilemi baština gotovo da je socijalna kategorija, stvar poreznih obveznika za kakvu glas ne dižu mecene i filantropi, dok razvoj ima biti domena društveno stratificiranih investitora.

Vjerojatno se nije lako obraniti iz struke kakva se profesijom zapravo i ne može zvati, jer niti ne goji inicijativu za osnivanjem svoje profesionalne udruge. Stoga nema ni profesionalnog etičkog kodeksa. Komu odgovara konzervator: ponajprije poslodavcu kao i svaki drugi uposlenik, investitoru na čijem se gradilištu barata s baštinom, vlasnicima i stvarateljima određenih vidova baštine ili aktualnim standardima tog posla u omjeru svih spomenutih dionika? Utok profesionalne savjesti napose je osjetljivom temom jer je u tom poslu nadzor propisano činiti unutar iste službe na čija se rješenja žali. Zbog neartikuliranja vlastite profesije, čitava služba danas kolegijalno plaća račun toleriranim promptnim konzervatorskim elaboratima privatnih certificiranih tvrtki iz honoriranih pera istih autora koji bi ih inače imali pisati o državnoj plaći. Ako već liječinici i ini mogu privatno raditi u fušu nakon što im završi radno vrijeme u državnoj bolnici, zašto tako ne bi mogli i drugi? Stoga je i donekle razumljivo zašto se ovakvo poniženje trpi bez riječi.

Komu odgovara konzervator: ponajprije poslodavcu kao i svaki drugi uposlenik, investitoru na čijem se gradilištu barata s baštinom, vlasnicima i stvarateljima određenih vidova baštine ili aktualnim standardima tog posla u omjeru svih spomenutih dionika? 

S druge strane su riječi vladinog predstavnika zaduženog za razvoj čist skandal. To je anakronizam star pola stoljeća, po kojem je baština (čitaj: kultura) prepreka razvoju, u boljem slučaju zaostalost vrijedna ignoriranja ili tek povremeno prikladan manipulativni alat. U međuvremenu su obje sastavnice te jednadžbe osvježile svoje definicije, i to ne između ekspertnih sastanaka UNESCO već među rundama pregovora WTO. Služi li kultura razvoju ili razvoj kulturi povezalo se za shvaćanje baštine ne kao taksativnog skupa objekata već kao odnosa društva prema njihovim selekcijama u duhu vremena, kao i o razjašnjavanju razvoja kao negentrificiranog kapaciteta zajednice u čijim se kreativnim mrežama inoviraju održive prakse za tim veći učinak. U tom smislu baština kao proces i jest razvoj.

Zaštita prirodne baštine je u prvim nacionalnim parkovima institucionalizirana zbog tržišnih interesa željezničkih tvrtki koje su, dospjevši tračnicama pred područja osobitih prirodnih ljepota, profit zaželjele umnožiti prevozeći vikendima gradski srednji sloj do izletišta za piknik. Zaštita kulturne baštine je u isto doba s ove strane Atlantika ideološki medievizirana u politici identiteta istih industrijalaca koji su se pod zastavama nacionalnih država imali boriti za prepoznatljivost pod tržišnim suncem. Ondašnji industrijalac, dioničar željezare koja je proizvodila tračnice ili nekog od tisuća popratnih proizvoda i usluga, je u svojem naumu mogao računati da će mu vojska ciljane krajolike prethodno etnički očistiti od remetilačkih domorodaca. Danas njihove tradicije, kao i grabežljivce s vrha hranidbenog lanca, u te krajeve nanovo uvode jer je osiguravajućim tvrtkama i poreznim obveznicima postalo jasno kako su višestoljetna prakticiranja domorodnih kultura izlučila održiva postupanja s, primjerice, šumskim požarima. Nama su, pak, ostali investitori i developeri kakvi reindustrijalizaciju poistovjećuju s tvorničkim dimnjacima - recimo, termoelektrane na ugljen - diskvalificirajući oponente povikom o kočenju razvoja.

katarina_monumenti_8d7.jpg

Govor o umjetnosti i kulturi u isti je mah uvijek bio govor o odgajanju društvenog ukusa za tržište kulture. Pamti li se Rembrandt kao poslodavac koji je upošljavao svoje kolege ili umjetnik popraćen svojom stilskom školom? Shakespeare je na kreativnom tržištu svojeg doba bio okretni poduzetnik, ipak u isti mah čuvajući za interpretatore kasnijih stoljeća maestralno oličenje stvaralačke tradicije Zapada. Njihove mecene stvar su arhivskih spisa, a danas su na njihovom mjestu porezni obveznici koji oko sebe žele vidjeti dobra kakva ih čine ponosnim žiteljima svojeg podneblja. Ako se u umjetnoj dilemi "baštine ili razvoja" favorizira prvo, znači li to da samo gladan građanin ujedno može biti i ponosan? Prije će biti da se crno-bijelom stilizacijom krilatice želi zastrti socijalizacija baštine i gentrifikacija benefita od postupaka kakvi se nazivaju razvojem. U stvarnosti, recimo, krajolika to znači da će investitor pobrati profite umnožene intenzivnom regulacijom a potom se još jednom nasladiti gradeći tematske parkove po dokumentaciji kako je krajolik izgledao prije. Bude li, naravno, na raspolaganju odgovarajuće konzervatorske dokumentacije.

Odgovoran investitor zna da je doseg takvih surogatskih bezličnosti uzak. Kratkoročni profit može ugroziti tim veća i dugotrajnija trženja, a sraslosti s podnebljima i sredinama su postale prestižnim konzumentskim markicama. Nasuprot programatskom developerstvu, najtočniji ljudi na svijetu nisu iznikli iz radne etike protestantizma (po kolonijalnim zasadima Zapada) ili reguliranosti konfucijanstva (iz političkih hegemonija Istoka) već iz domorodnih kultura poput krajeva s terasastim rižinim poljima na brdima filipinskih Kordiljera u kojima je propuštanje vode niz ustave među susjedima stvar egzistencijalne punktualnosti. Španjolska Madeira je posuta zvonicima namijenjenima takvoj krajobraznoj etikeciji. Iz takvih krajeva dolaze ljudi koji ne kasne na sastanke. Te su lokalne prakse s raznih strana svijeta kroz tisućljetna kultiviranja oblikovale krumpir, kukuruz, vinovu lozu, maslinu i stotine drugih resursa s pripadnim krajolicima, arhitekturama, rukotvorstvima, konjukturama i industrijalizacijama. Za pridržana prava nad njihovim novitetima danas se bore najprobitačniji investitori današnjice, ugovarajući napretke zajednica čija kreativna rješenja primjenljiva za globalno tržište ne mogu sami iznaći u laboratorijima.

Konzervatorska uprava u svojoj središnjici mora ustaliti pouzdan ekonomistički i pravnički servis dislociranim odjelima, čiji se kapacitet treba vidjeti u odvagnutim mjerama zaštite i planu upravljanja iz rješenja upisa u Registar kulturnih dobara. 

Želi li u takvom svijetu podstaknuti kompetitivnost društvene proizvodnje, državnoj službi valja stati iza svojih stručnjaka umjesto da ih nominalno fragmentizirane (te terenske "zavode") prepušta kasapiti kako se kojem utjecajnom graditelju i regulatoru društvene moći to svidi. Konzervatorska uprava u svojoj središnjici mora ustaliti pouzdan ekonomistički i pravnički servis dislociranim odjelima, čiji se kapacitet treba vidjeti u odvagnutim mjerama zaštite i planu upravljanja iz rješenja upisa u Registar kulturnih dobara. To nije samo potreba svijesti o baštini i kulturi, to je interes biznisa kakav računa na umnažanje profita kulturnih resursa lokalnih zajednica.

Na koncu, prebirući po konotacijama dileme "kultura radi razvoja ili razvoj radi kulture", investitorima i poduzetnicima bi u općoj žalopojki antipoduzetničke klime moglo biti poticajno razmisliti na kakva bi polazišta danas mogli računati da u svoje vrijeme nisu makar prešutno priznavali kulturu potplaćivanja i klijentelizma kao uopće validan radni okvir. Koliko se moglo čuti s okruglog stola, glas kompetitivnog korporativnog građanstva tu tek trebamo dočekati.


Autor je etnolog iz Šibenika.

Ključne riječi: kulturna baština, konzervatori
<
Vezane vijesti