prtscprtscSirizina pobjeda jedan je od najvećih izazova ere "Bez Alternative” do sad. Siriza je predstavljena kao "krajnja ljevica", dok su oni koje će ona zamijeniti vjerojatno "umjereni". Ovo nam pruža fascinantan uvid u to što zapadni mediji smatraju umjerenim: guranje više od polovine mladih u nezaposlenost, gotovo duplirano siromaštvo djece, ukidanje osnovne socijalne zaštite.

Otići iz zemlje kao što je Britanija, gde je politika izvor dubokog cinizma, u zemlju gde je ona izvor nade prilično je osvežavajuće. Ispred zgrade grčkog ministarstva finansija nalaze se čistačice koje su tu radile, dok nisu pre šesnaest meseci - poput toliko Grka - ostale bez posla. "Bile smo samo brojevi, ne ljudska bića", kaže mi jedna. Od tog dana kampuju napolju, bore se sa interventnom policijom, i postale su maskote borbe protiv mera štednje. Oko njihovog kampa polepljeni su plakati otpora: stisnuta pesnica u kuhinjskoj rukavici, čistač koji mete diskreditovanu, Neoliberalna hegemonija je - postepeno i nejednako - nagrižena. Još uvek je teško zamisliti svet bez nje. Ali više nije ni nemogućeprezrenu grčku političku elitu. "Nadamo se da ćemo povratiti naše živote, naše poslove", kažu mi. "Posle toliko godina, da budemo ponovo srećne".

Ali u ovome je stvar. Sredovečne žene iz radničke klase jedva da su imale bilo kakav politički glas u Grčkoj, ili u većini ostalih zapadnjačkih društava, kad smo već kod toga. Ali umesto da postanu žrtve, organizovale su se i zahtevale da se njihov glas čuje. Postoji ozbiljna slutnja da možda - samo možda - ljudi poput otpuštenih sredovečnih čistačica sada mogu postati novi gospodari.

Grčka je društvo koje se postepeno raspada zbog mera štednje koje nameće EU. Ispred jednog biračkog mesta pričam sa Georgiom, radnicom u bolničkoj klinici u kojoj rade volonteri koji leče siromašne. Za nezaposlene Grke koji nemaju pristup sistemu javne zdravstvene zaštite, ovakve klinike su konopac za spasavanje. Georgia ima jednu jasnu ambiciju - da nakon godinu-dve dana Sirizine vladavine njena klinika više neće biti potrebna, te će se zatvoriti. Sirizini glasači često zvuče kao da se nalaze u zoni katastrofe, a ne na izborima. Rešavanje humanitarne krize opisano je kao prvi prioritet nove vlade.

Ovo nije bila samo pobeda na izborima: ovo je istorijski preokret. Od kasnih osamdesetih, sovjetske totalitarne države-sateliti počele su da Šta zapadni mediji smatraju umerenim: guranje više od polovine mladih u nezaposlenost, gotovo duplirano siromaštvo dece, ukidanje osnovne socijalne zaštitepropadaju. Kraj hladnog rata pametno se završio krajnjom, apsolutnom pobedom ne samo kapitalizma, već njegove nerazblažene, gramzive varijante. "Kraj Istorije" - osećaj da je čak i najdemokratskiji levi projekat nekako ostao zakopan u ruševinama Berlinskog zida. Slobodan od bilo kakvog organizovanog ideološkog kontra-pokreta, kapitalizam je pušten da nagriza sva ograničenja koja su mu nametnuta: nacionalizaciju, progresivno oporezivanje, radnička prava, socijalnu zaštitu i regulisanje. Kulminacija ove oholosti je finansijski kolaps, kada je pobedonosni kapitalizam slobodnog tržišta počeo da se raspada. Ali levica nije postojala kao održiva masovna politička sila na Zapadu: njeni razbijeni ostaci mogli su da okupe par protestanata koji se žale na banke, ali nije mogla da ponudi nikakvu koherentnu alternativu.

Sirizina pobeda jedan je od najvećih izazova ere "Bez Alternative” do sad. Siriza je predstavljena kao "krajnja levica", dok su oni koje će ona zameniti verovatno "umereni". Ovo nam pruža fascinantan uvid u to šta zapadni mediji smatraju umerenim: guranje više od polovine mladih u nezaposlenost, gotovo duplirano siromaštvo dece, ukidanje osnovne socijalne zaštite. Politika očaja koju elite pokreću znači da takve nepravde posmatramo kao neizbežne, kao da ih je nemoguće prevazići. Ali ponovno pojavljivanje levice kao političke sile - koja nudi makar i mogućnost druSirizini glasači često zvuče kao da se nalaze u zoni katastrofe, a ne na izborima. Rešavanje humanitarne krize opisano je kao prvi prioritet nove vladegačijeg društva - predstavlja značajan udarac u lice ekonomskom poretku koji dominira već čitavu generaciju.

Nije čudno što je toliko levičara - iz Britanije, Španije, Francuske, Italije i iz cele Evrope - doputovalo u Atinu zbog ovoga. Za mnoge od njih, neoliberalni trijumfalizam je sve što su ikad znali. Odricanje od teško stečenih socijalnih prava i stalno rastuće dominacije tržišta su stvari koje su skoro pa uzimali zdravo za gotovo. Neki su izgledali gotovo omađijano kada se pobednik Aleksis Cipras popeo na binu, jer su navikli da gube.

Siriza neće stvoriti novo socijalističko društvo. Napravila je koaliciju sa desničarskom partijom; preti joj odlučan otpor lidera EU i moćnih interesa unutar same Grčke. Mučiće je tržište, i praviće kompromise na način koji će bez sumnje otuđiti mnoge koji joj pružaju podršku, i u Grčkoj i u inostranstvu.

Ipak, levica koja ne bi trebalo više da postoji se vratila. Neoliberalizam više nije bez snažnih neprijatelja. U Španiji, Podemos - koji se blisko poravnao sa Sirizom, uzburkao je tamošnju političku scenu, a slične sile mogu dobiti snagu i u drugim evropskim zemljama. Neoliberalna hegemonija je - postepeno i nejednako - nagrižena. Još uvek je teško zamisliti svet bez nje. Ali više nije ni nemoguće.


Članak je originalno objavljen u Guardianu (op. ur.).

Ključne riječi: grčka, neoliberalizam, Syriza
<
Vezane vijesti