Suzana Jašić, dugogodišnja aktivistkinja, jedna je od najprepoznatljivijih ličnosti hrvatske civilne scene profilirala se radeći u GONG-u. Uoči lokalnih izbora razgovarali smo s ovom zanimljivom i energičnom sugovornicom o aktualnoj problematici vezanoj uz izbore, ali i temama poput njene uloge u programskom vijeću, hrvatskom aktivizmu i njenom odlasku iz udruge u kojoj je aktivno radila više od deset godina.

Uloga GONG-a na ovogodišnjim izborima je više promatračka, a manje edukativna. Kako je do toga došlo i što to konkretno znači?

Naš je cilj na izborima uvijek isti - nadgledanje izbornog procesa i izvještavanje javnosti o njegovom tijeku, odnosno o tome da li se on provodi sukladno zakonskim propisima i demokratskim principima.

U prvih nekoliko godina svoje smo aktivnosti usmjeravali najviše na sam izborni dan, a potom sve više na tijek cjelokupnog izbornog procesa. U skladu s tim, ali i u skladu s promjenama u okolini, npr. određenim pomacima u nekim segmentima izbora, osnivanjem Državnog izbornog povjerenstva kao stalnog tijela te sve ograničenijim mogućnostima pronalaženja financijskih sredstava za svoj rad, nužno smo prilagođavali svoje aktivnosti.

Tako smo bili prisiljeni postepeno smanjivati broj promatrača na izborni dan od nekoliko tisuća na manje od tisuću, ali smo zato objavili priručnik za promatranje izbora za promatrače političkih stranaka, kandidata i drugih nevladinih udruga jer oni svi imaju pravo promatranja izbora.

Edukativna kampanja, toliko potrebna na ovim izborima, postala je stvar Državnog izbornog povjerenstva koje svi mi plaćamo i u godinama kad nema izbora, i koje ima mnogo veći proračun od nas.

Nakon toliko godina, zanima nas radi li Državno izborno povjerenstvo svoj posao i što je država i kako napravila da građane, stranke, kandidate i tijela za provedbu izbora educira i informira o izborima. I u slučaju da smo mogli pronaći sredstva za edukativnu kampanju, smatrali bismo da je došlo vrijeme da institucije počnu napokon raditi svoj posao za koji su plaćene i za koji svi mi izdvajamo sredstva iz poreza, što smo i najavili i prije raspisivanja izbora. Naš će izvještaj sadržavati ocjenu koliko su u tome uspjele. Naravno, kroz medije i kroz svoju web stranicu Stručni skup „Ususret lokalnim izborima" koji smo u siječnju organizirali u suradnji s Pravnim fakultetom, i koji je doveo do nekih promjena u zakonu, zapravo je trebalo organizirati Državno izborno povjerenstvodajemo svoj doprinos informiranju javnosti, a brojnim biračima i kandidatima koji su nam se obraćali, pružili smo pomoć. Dajemo sve od sebe da na što jeftiniji način odradimo što više, pa smo i kroz ostale vodiče i publikacije pokušali demistificirati i pojednostavniti izborni proces za sve vrste sudionika, a prije pola godine proveli smo 435 radionica za mlade birače.

Već ste javno kritizirali Državno izborno povjerenstvo da ne odrađuje dovoljno dobro posao. O čemu je točno riječ?

Ono je izvan sfere samog organiziranja i provođenja ovih izbora, napravilo jako malo - izdali su dvije brošure, i to je to.

Primjerice, stručni skup „Ususret lokalnim izborima" koji smo organizirali u suradnji s Pravnim fakultetom u siječnju i koji je doveo do nekih promjena u zakonu, zapravo je trebao organizirati DIP. Međutim, se stalno pravdaju kako im nešto nije u nadležnosti rada i da nije propisano zakonom.

No, važno je i nešto drugo: 2008. bila je godina bez izbora i voljeli bismo znati što je DIP radio tijekom te godine i što su sve napravili za unapređenje izbornog procesa u Republici Hrvatskoj. No, njihovo izvješće ne postoji, a kad smo ga zatražili odgovorili su nam da oni, sukladno Zakonu, nisu dužni objaviti godišnje izvješće.

Kad smo se prije deset godina počeli zalagati da DIP postane stalno tijelo, smatrali smo da bi takvo tijelo trebalo unapređivati izborni proces analizama, javnim raspravama, preporukama zakonodavcu, kao što to rade izborna povjerenstva i u drugim zemljama. DIP je postao stalno tijelo, čime je digao cijenu svojega rada, što je i razumljivo, ali dodanu vrijednost od njih kao stalnog tijela još uvijek nismo dobili. Na koji je to problem DIP u protekle dvije godine ukazao, koja je to nova ideja koju su oni iznjedrili i koja je to nova aktivnost koju su oni odradili u odnosu na ono što su radili kad su bili ad hoc tijelo?

Što je s problemom „nepostojećih birača"? Taj se problem pojavi pred izbore kao medijska atrakcija, a da se nikad zapravo ne riješi.

Na izborima u Hrvatskoj glasa se sukladno prebivalištu, a pitanje je koliko prebivališta građana uistinu odgovaraju postojećem stanju. Kako u nekim mjestima postoji doista veliki broj birača koji zapravo ne žive tamo, a fiktivno prebivalište su prijavili samo kako bi ostvarili neko pravo za koje je nužno imati prebivalište u Hrvatskoj, postavlja se pitanje koliko su izbori u takvim mjestima demokratski. Ukoliko na izbor vlasti u lokalnoj zajednici utječu oni koji zapravo u tim mjestima ne žive, onda ne možemo govoriti o tome da je ispunjena osnovna funkcija izbora. Problem postaje još veći činjenicom da na lokalnim izborima i jedan glas može presuditi. Također, i raspisivanje i provođenje referenduma zbog fiktivnih birača postaje gotovo nemoguće.

Takvo stanje u popisima birača jedan je od izvora manipulacije voljom birača i utjecanja na rezultate izbora i u takvim okolnostima legitimno je sumnjati da iza toga stoji i prešutna politička odluka.

Slična stvar se događa i kod parlamentarnih i predsjedničkih izbora...

Druga razina problema su parlamentarni i predsjednički izbori gdje pravo glasa ima „dijaspora" jer je u popisima birača za birače bez prebivališta u Hrvatskoj stanje još gore. Poznat nam je problem „mrtvih" birača koji su dvojni državljani te kad netko od njih premine, zemlja u kojoj žive i čiji su također državljani, nema obavezu slanja obavijesti o tome Hrvatskoj. Vidjeli smo i dokazali da se i time manipuliralo.

Ali ti se problemi pojavljuju samo uoči izbora i zapravo poslije više nikog ne zanimaju?

Takvi problemi uglavnom su medijima zanimljivi oko izbora, a dvadeset dana nakon izbora nitko više neće pričati o tome. Primjerice, jako nam je teško medije Godina 2008. bila je bez izbora i voljeli bismo znati što je DIP tijekom te godine napravio za unapređenje izbornog procesa u Republici Hrvatskoj; no, njihovo izvješće ne postoji zainteresirati za informacije o tome kako je protekao izborni dan, nakon što on prođe, a neke je probleme moguće analizirati tek nakon uvida u izborni materijal.

O popisima birača, financiranju izbornih kampanja i drugim temama konstantno progovaramo, organiziramo okrugle stolove, dajemo preporuke, analiziramo zakone, lobiramo, surađujemo s medijima kad god netko pokaže interes, ali da bi nešto postalo tema, o tome se mora jako puno govoriti i konstatntno vršiti pritisak. Bez medija, to je nemoguće.

GONG je najavio da će intenzivnije pratiti izbore u onim dijelovima Hrvatske u kojima postoji veća neizvjesnost. Koji su to dijelovi?

Najprije da raščistimo: koliko ćemo imati promatrača, osim o financijama, ovisi i o tome koliko će nam se građana prijaviti. Interes građana za sudjelovanje u promatranju izbora jako je pao, ali s druge strane jako mnogo građana, stranaka, medija te samih jedinica lokalne samouprave, sve se više obraća GONG-u „naručujući" promatrače, odnosno javljajući kako bi bilo jako dobro da GONG pošalje što veći broj promatrača tu i tu jer se očekuju manipulacije. To je izvor naših frustracija, jer nam nije jasno kako oni to zamišljaju - da mi imamo neki podrum iz kojeg vadimo promatrače sukladno narudžbama s terena?

Na ovim lokalnim izborima postoje područja u kojima postoje veće tenzije i velika borba za osvajanje vlasti, i tu ćemo svakako nastojati povećati broj promatrača, posebice broj mobilnih timova.

Novi Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi te izboru gradonačelnika je nedorečen i još uvijek nedovršen.

Riječ je o nizu propisa koji reguliraju rad i funkcioniranje lokalne samouprave, od kojih neki još nisu usklađeni s novim modelom funkcioniranja vlasti. Još se ne zna kako će funkcionirati odnos grado/načelnika s gradskim/općinskim vijećem jer ovlasti nisu do kraja definirane. Ne zna se ni kako će funkcionirati mogućnost opoziva na referendumu. Na žalost, za sve to trebat će se pričekati neko vrijeme i učiti iz (ne)funkcioniranja u praksi. Uvjerena sam da će se mnoge stvari zakonski promijeniti prije sljedećih lokalnih izbora.

Zakon o izboru gradonačelnika i načelnika je s jedne strane dobar jer se pretpostavlja da će ostvariti veći interes za izlazak na izbore, ali s druge strane daje velike ovlasti gradonačelnicima.

Pomisao da birači direktno utječu na to tko će biti načelnik, gradonačelnik i župan jest motivirajuća. No, ukoliko model do kraja nije razrađen, primjerice ukoliko kontrola njihovog rada te suradnja njih i vijeća nisu do kraja definirane, onda to Stanje u popisima birača jedan je od izvora manipulacije voljom birača i utjecanja na rezultate izbora; legitimno je sumnjati da iza toga stoji prešutna politička odluka postaje izvor mogućih problema i nestabilnosti, poput pojave lokalnih šerifa, samovolje te međusobnog opstruiranja rada. Pitanje je i kako će, odnosno hoće li mogućnost opoziva putem referenduma biti provediva u praksi. Na žalost, kad se kod nas mijenjaju zakoni, onda se to čini površno i nezaokruženo. Zato rijetko što funkcionira kako treba, a te iste zakone najčešće krše ili ne provode upravo oni koji su ih donijeli. Možda je u tome i bit... U nestabilnom i neizvjesnom zakonodavnom okruženju, moguće je sve i ništa. Navikli smo se na to, i to vlasti odgovara.

Sudjelujete u radu Programskog vijeća HRT-a u kojem predstavljate „manjinsko mišljenje". Vaši stavovi dolaze u medije onda kad date neke „atraktivne" izjave poput one o pozivu Ivi Sanaderu da dođe u prognozu. Kako doživljavate svoju ulogu?

Upravo takvom. Budući da sam svojim stavovima gotovo uvijek u manjini moj glas tamo ne znači mnogo, pa zato on mora biti dovoljno glasan da ga se čuje izvan Vijeća. Smatram da je informativni program izgubio objektivnost i nepristranost, nema pravog i sustavnog istraživačkog novinarstva, nema otkrivanja i praćenja afera: koju je to aferu HTV otkrio/otvorio u protekle dvije godine? Kaska se za događajima i stječe se dojam da se o nekim temama najradije ne bi govorilo, pa ako se već mora, to se radi na način da se nikoga ne uzbudi i ne uzruja. Informativni program, kao i svi ljudi koji ga sačinjavaju, moraju biti vjerodostojni, što trenutno nije sa svima slučaj.

S druge strane, postoje mnoge emisije javnog sadržaja koje su odlične i koje bi mogle imati mnogo veći utjecaj na gledatelje u smislu informiranja, edukacije, poticaja na razmišljanje i na solidarnost, ali se nalaze u manje gledljivim terminima rano popodne ili kasno navečer.

Nemam mnogo utjecaja na program i ponekad mi se čini da je bolje da neke emisije ne hvalim previše da im ne bi učinila „medvjeđu uslugu".

Demotivira li Vas takva pozicija?

Svakako. Pitam se čemu sve, ima li smisla tamo sjediti, a ponekad se osjećam loše sama sa sobom jer postajem dio nečega čemu, po svom karakteru i moralnim i društvenim vrijednostima, ne pripadam, niti bih željela pripadati.

No, dok sam tamo, a to je još manje od pola godine, bit ću glasna i kritična.

Kako općenito gledate na civilnu scenu u Hrvatskoj? U javnosti se percipira tek mali broj velikih udruga od kojih su sve smještene u Zagrebu.

S obzirom da je Zagreb glavni grad u kojem su smještene brojne institucije, a živi najveći broj stanovnika, logično je da ih tu ima najviše. Riječ je o zakonu velikih Interes građana za sudjelovanje u promatranju izbora jako je pao, ali s druge strane jako mnogo građana, stranaka, medija te samih jedinica lokalne samouprave, sve se više obraća GONG-u „naručujući" promatrače brojeva i manje sredine se, za razliku od velikih, često suočavaju s problemom stabilnog rada udruga.

Građanske inicijative su česte, ali i kratkotrajne, a da bi se utjecalo na krupnije probleme nužan je stalan pritisak. U manjim sredinama često su jači i pritisci i strah od angažmana koji nije sportskog, zdravstvenog ili folklornog karaktera.

S druge strane, postoje vrlo uspješne i važne udruge izvan Zagreba - u Rijeci, Puli, Splitu, Osijeku...

Miješaju li se udruge ponekad u inicijative koje ne spadaju u područje njihovog djelovanja zbog medijske pozornosti?

Naravno, ali problemi transparentnosti, profesionalizma u radu, neovisnosti i sl., postoje u svim sektorima.

Ponekad se udruge, bez obzira na djelokrug svog rada, moraju javno oglasiti u pogledu nekog problema. Ako je riječ o ljudskim pravima, pravnoj državi, jednakosti, solidarnosti i sličnome, tada to nije problem samo nekih udruga, već svih nas.

Postoji li personalizacija udruga u smislu da se pojedine udruge percipiraju samo kroz njihove glasnogovornike, odnosno da ih ljudi prepoznaju samo kroz osobe?

Personalizacija nije nužno loša, pogotovo ako je riječ o moralnim, obrazovanim i artikuliraninm osobama. Ne želim suditi o tome tko je takav, a tko nije i je li to dobra ili loša strategija. Mi smo u GONG-u uvijek pokušavali svoje poruke slati kroz više osoba. Naravno, pri tome treba paziti da ipak postoji prepoznatljivost i da se zna tko može, i kad, medijski istupati.

Što mislite o strategijama kojima su se počele koristiti i naše udruge poput Zelene akcije, a koje idu ka atraktivizaciji problema poput Mutne vode? Iako takvi potezi donose medijsku pažnju, javnost ih često počinje shvaćati kao svrhu samima sebi?

Mislim da je to strategija koja je opravdana jer su uspjeli upozoriti, zainteresirati i mobilizirati javnost oko problema funkcioniranja Grada Zagreba. Na kraju su povećali svoj utjecaj i to je primjer za koji se nadam da će ga u budućnosti slijediti veći broj udruga - kreativne, simbolične i maštovite akcije, artikulirane poruke, upornost...

Kako ste vi postali aktivistkinjom?

Ja sam 1996. i 1997. godine bila aktivno uključena u studentski pokret koji je bio mali, ali je postojao, i to kroz Savez studenata Zagreba, Klub studenata Filozofskog Informativni program HTV-a izgubio je objektivnost i nepristranost, nema pravog i sustavnog istraživačkog novinarstva, nema otkrivanja i praćenja afera: koju je to aferu HTV otkrio/otvorio u protekle dvije godine? fakluteta i brojne udruge uključene u Koordinaciju studentskih udruga Zagreba s Filozofskog i drugih fakulteta. Bavili smo se sveučilištem, Studentskim centrom, Zakonom o studentskom zboru, ali i ljudskim pravima, slobodom medija, pravnom državom...

Koje ste konkretne akcije poduzimali?

Uspjeli smo srušiti Zakon o studentskom zboru na Ustavnom sudu, jednom smo ga i javno pokopali organiziranjem pogrebne povorke jer taj događaj nije trebalo prijaviti kao javno okupljanje, surađivali smo sa sindikatima, brojnim udrugama, organizirali političke tribine, peticije...

Tad smo mogli samo sanjati o podršci većeg broja studenata, bilo je to drukčije vrijeme.

Je li tada nastao GONG?

Početkom 97. godine postojala je inicijativa GONG koju je pokrenula Koordinacija organizacija za zaštitu i promociju ljudskih prava. Oni su pozvali i studente na jedan sastanak u Europskom domu, među kojima sam bila i ja. Tamo se razgovaralo o promatranju izbora. Nakon par mjeseci priključila sam se inicijativi GONG za predsjedničke izbore gdje smo pokušali promatrati izbore, ali nam je tadašnje Državno izborno povjerenstvo to zabranilo. Nakon toga, inicijativa GONG se ugasila. Dio nas smatrao je da je to šteta, i da GONG treba nastaviti, pa smo osnovali udrugu i najprije krenuli u pravnu bitku za pravo na promatranje izbora.

Zašto odlazite iz GONG-a?

Ne odlazim u punom smislu riječi. Nisam više predsjednica, ali ostala sam u Vijeću GONG-a. Uskoro odlazim iz dnevne operative, jer se vraćam u Istru, ali nastavljam surađivati s GONG-om. Postoji dobra ekipa i vjerujem u budući rad.

Koji su vam dugoročni planovi?

Vidjet ćemo.