Svjetska karta komisija za istinu i pomirenje (izvor: Muzej sjećanja i ljudskih prava, Santiago, Čile)<br>Svjetska karta komisija za istinu i pomirenje (izvor: Muzej sjećanja i ljudskih prava, Santiago, Čile)
Oko pomirenja postoji konsenzus - premda ne oko njegove definicije.

Proučavam razne aktivnosti na pomirenju na Zapadnom Balkanu, ovih mjeseci. Zanimljivo baš. Pomirenje je jedan od onih pojmova oko kojega postoji konsenzus - da nema konsenzusa - oko definicije. Ne smeta.

Možda se može reći da postoji definicija – sastoji se od onoliko dijelova koliko ljudi je uključeno u nju.

Sviđa mi se pogled na pomirenje koji je vremenski. Suočavamo se s opterećujućom prošlosti, gradimo zdrave odnose u sadašnjosti, zajednički Pomirenje ne ide na silu, ne vjerujem da se može pogurati. Vjerujem u izgradnju okruženja u kojem će pomirenje biti mogućevizioniramo budućnost.

Definicija je najmanji problem oko pomirenja. O teškim stvarima govorimo. Pomirenje ne ide na silu, ne vjerujem da se može pogurati. Vjerujem u izgradnju okruženja u kojem će pomirenje biti moguće. Svojevremeno sam to opisao kao "kit u vrtu". Možemo ga probati gurati ali bez uspjeha, ne ide. Moramo drugačije pristupiti.

Dolijevanje vode (još bolje - mora) pomaže, vremenom će kit ponovo zaplivati i osloboditi se, živnuti. Dug proces, neizvjestan rezultat, no nema druge. Ili ima? Do potpunog pomirenja često nikada ne dođe. Ne znam što bi "potpuno" značilo ali znam da ljudi umiru, stvari odu u zaborav, okolnosti se mjenjaju.

Pomirenje je moćno. Jedna od najmoćnijih stvari na Svijetu. Da li zato jer uključuje ljubav? Ili zato što donosi ogromnu promjenu naizgled malim činom? Oprost je moćan također. Samo ako smo jaki možemo oprostiti. Točnije, činom opraštanja uviđamo da smo jaki. Da sami sebe dovoljno poštujemo, da se volimo. Da se ne bojimo otkazati od mržnje, pružiti ruku mrskom drugom. Opraštajući, ja ne slabim, jačam.

Oprost (još) nije pomirenje. Ali je mnogo. Jako mnogo. Nakon oprosta čuda su moguća. A isprika? Tako ju silno tražimo, zahtjevamo ju kao uvjet da oprostimo. Obavezni uvjet. Ne vidimo da je redoslijed obrnut. Oprost ne traži ispriku no olakšava ju, omogućuje. Iskrenu ispriku, žaljenje.

Oprost je aktivan, u njemu smo mi aktivni, imamo inicijativu, imamo moć. Čekanje isprike je pasivno. Odričemo se inicijative, ostavljamo ju drugoj Oprost je izlaz, spas za mene, nas. Oprost je nešto što se tiče samo mene, nimalo onog "mrskog drugog". Ja o njemu odlučujem, ne ti, niti on, samo ja strani. Koja možda ili vjerojatno, neće ništa napraviti. Ni danas, ni sutra, ni godinama. A mi čekamo. Dopuštamo da nas čekanje izjeda, da mržnja koliko god mala bila, tinja. Do neke slijedeće prilike.

Kažem da nas opraštanje čini jakim, a i dolazi iz naše snage. Pa zašto je onda tako teško oprostiti? Bojimo li se mi to svoje snage? Zar ne želimo biti moćni? Ne želimo. Da, mislim da se bojimo. Nije lako biti jak, ali stvarno jak. Ne može se biti moćan pa – ništa ne raditi. Moćni smo samo ako djelujemo. Prisjećam se riječi velikog Stevana Dedijera: "Kaže se da je znanje moć. To nije točno. Znanje nije ništa. Upotreba znanja je moć."

Ako smo moćni, djelujemo, unosimo promjenu, gradimo Svijet. To nosi odgovornost. Eto nas do pojma koji je neugodan, težak - odgovornost. Prihvatiti posljedice svoga (ne)djelovanja. Ne bježati, ignorirati, poricati. Suočiti se. Eh, lako je to reći.

Pomirenje dolazi nakon ružnih stvari, "teških rana" kako smo na Miramidanima 2009. govorili. Ono je osobna stvar ali i društvena, institucionalna. Pomirenje uklanja ili bar označava da su uzroci nasilja otklonjeni, posljedice sanirane, koliko mogu biti. Prošlost nas više ne opterećuje. Nije prijetnja. Neće nas sačekati iza ćoška negdje u budućnosti. Pomirenje je i proces i željeni cilj. Ono je teško, ne može se nametnuti, niti odglumiti. Neiskrene isprike nisu rijetke. Možemo ih ignorirati, gledati s gnušanjem, a možemo u njima vidjeti test, probu, izazov. Ako možemo prepoznati lažnu ispriku, znači da znamo kako izgleda prava. Nema fige u džepu. Niti kod oprosta nema fige u džepu. Ili jesam oprostio ili nisam. Ili se jesam ispričao ili nisam. Nema – malo, djelomično, uglavnom. Ako nije cjelina, nije ništa.

Muči me ipak, pitanje snage da oprostimo. Otkud ta snaga? Kako ju očekivati, naći, nakon strašnog gubitka, boli, poniženja, izdaje, razočarenja, Odustajanjem od oprosta, odustajemo od promjenetragedije? Nije li upravo naveden niz stvari koje nam snagu oduzimaju? Koje opisuju najteže udare na naš život, identitet, dostojanstvo?

Kako se oporaviti?

Dolazim do odgovora: naizgled apsurdno ali najučinkovitije je - oprostom. Oprost je izlaz, spas za mene, nas. Oprost je nešto što se tiče samo mene, nimalo onog "mrskog drugog". Ja o njemu odlučujem, ne ti, niti on, samo ja.

Jer, što je život? Kako znamo da je nešto živo ili neživo? Život je promjena, stalna interakcija s okolinom. Aktivna razmjena, prerada, stvaranje nove kvalitete.

Odustajanjem od oprosta, odustajemo od promjene. Ukopani smo i dalje se ukopavamo u svoju poziciju. Tvrdimo čak da smo ponosni na to. Nećemo se pomaknuti ni za pedalj. I ne moramo. No nemojmo tvrditi da je to život. Odustajanje od života, prije.

Tvrdim li ja to da su oprost, odgovornost, pomirenje, lagani za postići? Nimalo. Kao ni sreća, duhovno ispunjenje, ljubav. Ništa što stvarno vrijedi nije na dohvat ruke. Mora biti teško za postići, tako se potičemo da budemo jaki.

Moguće je jedino sunčeva svjetlost lako dostupna.

Zato i postoje noć, oblaci, magla da nas podsjete koliko nam ona znači.

<
Vezane vijesti