H-Alter
koska.jpgViktor Koska, asistent na Fakultetu političkih znanosti i autor studije o ratnim izbjeglicama: "Zabrinjavajuće je što nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču ne vidimo empatiju prema sudbinama tisuća ljudi koji su napustili svoje domove nakon 'Oluje'."

"U Hrvatskoj se na ovu populaciju i dalje gleda kao na potencijalne neprijatelje, a ne kao na ljude koji u su kontekstu konflikta pokušavali donijeti najbolje moguće odluke."

Viktor Koska znanstveni je novak i asistent na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu na kojem predaje kolegije "Politički sustav Hrvatske" i "Hrvatska politika: akteri i procesi". Trenutno dovršava doktorat na doktorskom studiju "Komparativna politika" s temom "Rekonceptualizacija integracije kroz izbjeglička iskustva: Slučaj hrvatskih Srba u Vojvodini". Magistrirao je na sveučilištu u Oxfordu u sklopu kojeg je istražio iskustva Srba koji su se vratili u područje Gline, a trenutno provodi istraživanje o izbjeglim Srbima koji su odlučili da se trajno nastane na području Novog Sada. Kako kaže, njegova primarna motivacija da se bavi tim pitanjima leži u činjenici da se slijedom pritisaka i sam 1993. našao u izbjegličkoj poziciji. "Moja obitelj se iz okolice Novog Sada preselila u Zagreb, pri čemu smo bili uvjereni da se sve ono zbog čega smo izbjegli ne događa pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj. Međutim, već prvi oglas u novinama o zamjeni imovine rezultirao je time da se na naš oglas javilo više stotina Srba koji su u hrvatskim urbanim područjima doživljavali identičnu situaciju", objašnjava Koska. U razgovoru za "H-Alter", Koska govori o položaju srpske manjine u Hrvatskoj, izbjegličkim iskustvima, aktualnim diskriminirajućim praksama i o najavi uvođenja tema iz Domovinskog rata u školski program.

U svojim radovima zakonodavni okvir koji je devedesetih bio na snazi u Hrvatskoj nazivate "ustavnim nacionalizmom". Na koje načine je on otežavao položaj srpske zajednice u Hrvatskoj?

Tijekom devedesetih godina, a posebice nakon vojno redarstvene operacije Oluja, čitavim nizom zakonskih akata i administrativnih praksi, pripadnici srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj su dovedeni u položaj koje su brojne međunarodne organizacije nazivale položajem građana drugog reda

U političkoj znanosti, koncept ustavnog nacionalizma se koristi u definiranju onih političkih zajednica koje svojim temeljnim konstitutivnim i zakonskim aktima dodjeljuju povlašten položaj pripadnicima većinske etnički definirane nacije u odnosu na ostale rezidente te političke zajednice. Ustavom iz 1990. Hrvatska se konstituirala kao nacionalna država hrvatskog naroda, te je i svojim drugim zakonskim aktima, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, odredila poseban položaj za pripadnike hrvatske etničke zajednice. Takvo isticanje titularnog etničkog naroda nacionalne države ne mora samo po sebi dovesti do nejednakog položaja drugih etničkih skupina na određenom teritoriju, već se on treba promatrati u kontekstu političkih okolnosti i stvarnih učinaka koje ove mjere postižu. Tijekom devedesetih godina, a posebice nakon vojno redarstvene operacije Oluja, čitavim nizom zakonskih akata i administrativnih praksi, od privremene suspenzije određenih odredbi Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica, preko Zakona o područjima od posebne državne skrbi i administrativnih procedura za stjecanje potvrde o hrvatskom državljanstvu, pripadnici srpske nacionalne zajednice u Hrvatskoj su dovedeni u položaj koje su brojne međunarodne organizacije nazivale položajem građana drugog reda. Tim mjerama je posebice bila pogođena populacija izbjeglih Srba, prisilno raseljenih nakon operacije Oluja, kojima je povratak bio uvelike otežan u trenutku kada je on za njih predstavljao najpoželjnije rješenje izbjegličkog pitanja.

Tek se tijekom pristupnih pregovora koliko toliko osvijestila činjenica da su izbjegli Srbi prije svega i hrvatski državljani

Nakon mirne reintegracije istočne Slavonije, a posebice nakon 2000, dolazi do vidnih pomaka u pravnim rješenjima, barem što se tiče osnovnih pretpostavki povratka, poput reguliranja statusa, veće sigurnosti i povrata imovine, no te mjere su za većinu povratnika došle prekasno. Suvremene studije prisilnih migracija pokazuju da u izbjegličkom ciklusu postoji tranzicijsko razdoblje u kojem izbjeglice teže povratku domu, a za hrvatske Srbe dom se nesumnjivo nalazio u Hrvatskoj. Ukoliko ovo razdoblje potraje duže, one polako mijenjaju svoje životne strategije te se usmjeravaju ka prihvaćanju zemlje prihvata kao moguće točke trajnog nastanjenja. Ukoliko se stvarne mogućnosti za povratak dogode u trenutku kada je proces integracije u novu sredinu već poodmakao, tada je teško realno očekivati da bi se bivše izbjeglice odlučile na povratak.  

Poglavlje 23. predpristupnih pregovora s EU, a koje se ticalo i prava nacionalnih manjina, zatvoreno je unatoč mnogim neriješenim problemima. Smatrate li da će Vlada u skorijoj budućnosti pokrenuti postupke za ukidanje postojećih diskriminatornih praksi, kao što je ona o uvjetovanju sredstava za obnovu stalnim nastanjenjem u obnovljenom objektu? 

Na pitanje gdje pripadaju, najčešći odgovor je nigdje - ni Srbiji ni Hrvatskoj. Dok Srbija predstavlja odredište njihovog krajnjeg nastanjenja, uz Hrvatsku su vezane percepcije njihovog regionalnog identiteta i porijekla

Nažalost, bez izvanjskog faktora i pritiska koji je proizlazio iz pregovora Hrvatske s EU, u hrvatskom javnom diskursu bi se neka pitanja vezana uz izbjegle Srbe jako teško postavljala. Tek se tijekom pristupnih pregovora koliko toliko osvijestila činjenica da su izbjegli Srbi prije svega i hrvatski državljani. U tom kontekstu, brojna pitanja koja su bila ignorirana u proteklom razdoblju danas ipak postaju predmetom javne rasprave. Međutim, rješavanje preostalih otvorenih pitanja prije svega će ovisiti o kvaliteti dijaloga između Hrvatske i Srbije te uključivanju predstavnika srpske nacionalne manjine, samih izbjeglica i organizacija koje se na terenu bave problemom povratka i integracije u procese rješavanja istih. Pri tome je iznimno važno uvažavanje stvarnih životnih situacija do kojih dolazi tijekom implementacije određenih zakona, a koji se na prvi pogled ne čine diskriminirajućim za pripadnike srpske zajednice. Primjerice, uvjetovanje sredstava za obnovu stalnim nastanjenjem u obnovljenom objektu na prvi se pogled ne mora činiti spornim. Međutim, te odrednice ne uvažavaju činjenicu da su izbjeglice osobe koje su pravno i životno trajno vezane i uz Hrvatsku i uz Srbiju. Iako se veliki broj tih ljudi ne želi vratiti u Hrvatsku, njihova integracija u srpsko društvo uvelike ovisi o društvenim i materijalnim resursima stečenim u Hrvatskoj. Prema tome, rješenja koje vode k isključivom određenju završetka izbjegličkog ciklusa trajnim nastanjenjem u isključivo jednu državu, ne sagledavaju realno životni kontekst u kojem se prisilni imigranti najčešće nalaze.

Velik dio izbjeglica zadržao je hrvatsko državljanstvo i zatražio hrvatske dokumente, unatoč činjenici da se mnogi od njih nisu odlučili na povratak u Hrvatsku. Štoviše, mnogi od njih nisu predali ni zahtjev za obnovu imovine. Koji su najčešći razlozi da ipak zadrže državljanstvo i dokumente?

Tijekom devedesetih, hrvatske politike su više promicale njihovo isključivanje nego integraciju u hrvatski pravni poredak, dok je slijedom ratnih događanja ova populacija etiketirana kao trajna prijetnja i neprijatelj hrvatske državnosti

Iako je stjecanje hrvatskih dokumenata jedna od pretpostavki koja izbjeglicama olakšava povratak i integraciju u Hrvatsku, za bivše izbjeglice, pa i one koji su se odlučili integrirati u države prihvata, hrvatski dokumenti imaju i druge funkcije i simboličke uloge. Tijekom razgovora s pripadnicima ove populacije, uočio sam da hrvatske dokumente vide kao dodatni element sigurnosti i mogućnosti većih izbora, kako za sebe, tako i za svoju djecu. Posebice se na taj način hrvatsko državljanstvo percipira u kontekstu skorog ulaska Hrvatske u EU. Međutim, opcija veće mobilnosti koja dolazi s EU dokumentima vidi se prije svega kao oblik nasljeđa i prednosti koje se prenose na sljedeće generacije, dok za izbjeglice koje su se integrirale u srpsko društvo ono i nema veliku funkcionalnu prednost u odnosu na srpsko državljanstvo. Brojni ispitanici su isticali važnost hrvatskih dokumenata u kontekstu vlastitog identiteta. Na pitanje gdje pripadaju, najčešći odgovor je nigdje - ni Srbiji ni Hrvatskoj. Dok Srbija predstavlja odredište njihovog krajnjeg nastanjenja, uz Hrvatsku su vezane percepcije njihovog regionalnog identiteta i porijekla. U tom kontekstu hrvatsko državljanstvo se pojavljuje u dvojakoj ulozi - kao simbolička veza sa zavičajem i razdobljem prije rata, kada nisu bili raseljena lica već punopravni građani, i kao protestni čin kojim se podsjeća da su Srbi u Hrvatskoj, za razliku od danas, živjeli u daleko većem broju.

Unatoč odredbi iz Ustavnog zakona, prema kojoj predstavnici manjina imaju prednosti pri zapošljavanju u javnom sektoru, u recentno vrijeme svjedoci smo sve češćem ignoriranju tok zakonskog okvira. U kojoj mjeri ta situacija budi apatiju među srpskom zajednicom?

U javnom diskursu često se na izbjegličku populaciju ili na pojedine manjinske grupe promatra kao na pasivne žrtve diskriminirajućih praksi i politika, dok se zanemaruje činjenica da se vrlo često upravo ova populacija uspijeva prilagoditi i najnepovoljnijim životnim situacijama. Tijekom istraživanja povratničkih iskustava manjinskih izbjeglica u gradu Glini 2006. i 2007. godine uočio sam da su ovi povratnici, suočeni s prvotnim diskriminirajućim praksama lokalne administracije tijekom devedesetih, razvili strategije integracije u lokalnu sredinu mimo javnih institucija. No negativna iskustva s državnim institucijama nisu nužno vodile do istih reakcija u svakodnevnim situacijama. Ako, primjerice, nemate izgrađen klub za mlade, a oni nemaju gdje izlaziti, mladi će početi međusobno surađivati na uspostavi takvih sadržaja. Spomenuta diskriminacija je rezultirala i time da povratnici hrvatsku državu nisu percipirali kao partnera. Vrlo često povratnici svoje primarne doživljaje institucija temelje na svojim prvim iskustvima s njima, a ako su ona negativna, institucije će se i u budućnosti izbjegavati, čak i kada se situacija promjeni na bolje. To je svakako aspekt na kojoj hrvatske vlasti trebaju još puno raditi, a veća predstavljenost pripadnika manjinske zajednice mobiliziranih iz lokalnog stanovništva sigurno bi doprinijela i promjeni percepcije javnih institucija u očima samih povratnika, te poslala pozitivniju i inkluzivniju poruku onima koji razmišljaju o povratku.

S druge strane, često se mogu čuti i pritužbe izbjeglica koje su odlučile ostati u Srbiji, na tamošnje institucije.

Sam predsjednik Tuđman u svojim ih je govorima uspoređivao s "karcinomom na hrvatskom nacionalnom biću". U tom kontekstu, za većinski dio hrvatske javnosti njihov odlazak je logična posljedica njihovog odbijanja prihvaćanja hrvatske države, te se i na potencijalni povratak nije gledalo blagonaklono

Pitanje hrvatskih Srba izbjeglih devedesetih godina predstavlja posebno zanimljivo istraživačko pitanje. Tijekom devedesetih, hrvatske politike su više promicale njihovo isključivanje nego integraciju u hrvatski pravni poredak, dok je slijedom ratnih događanja ova populacija etiketirana kao trajna prijetnja i neprijatelj hrvatske državnosti. Tako ih je i sam predsjednik Tuđman u svojim govorima uspoređivao s "karcinomom na hrvatskom nacionalnom biću". U tom kontekstu, za većinski dio hrvatske javnosti njihov odlazak je logična posljedica njihovog odbijanja prihvaćanja hrvatske države, te se i na potencijalni povratak nije gledalo blagonaklono. S druge strane, srpske elite su svoje vojne akcije na prostorima susjednih republika legitimirale potrebom zaštite i skrbi za svoju nacionalnu braću izvan Srbije. Odlaskom iz Hrvatske, ova populacija je imala prigodu testirati skrb Srbije za svoje sunarodnjake. No, već tijekom dolaska u Srbiju, izbjeglice su se našle u teškom položaju - većina muškaraca je popisivana, hapšena i prepuštena paramilitarnim skupinama koje su ih nasilno mobilizirale i odvodile na ratišta u istočnoj Slavoniji i BiH. Nadalje, stjecanje srpskog državljanstva većim dijelom im je omogućeno tek nakon 2002, a za razliku od Hrvatske, koja je tijekom rata imala razvijen sustav pomoći hrvatskim prognanicima, većina mojih ispitanika ističe da je pomoć srpskih vlasti ovoj populaciji bila neadekvatna i simbolična. Drugim riječima, njihova integracija u srpsko društvo ovisila je primarno o individualnim kapacitetima i sposobnostima izbjeglica na prilagodbu izbjegličkim okolnostima. Danas, gotovo sedamnaest godina nakon Oluje, u srpskom društvu se uz ovu populaciju vezuju uglavnom negativni stereotipi koji ih definiraju kao prijetnju i uzrokom mnogih negativnih pojava u društvu, poput korupcije. Solidarnost s njihovim sudbinama se uglavnom pojavljuje sporadično u kontekstu posebnih okolnosti kao što je to bio slučaj tijekom izricanja oslobađajućih presuda generalima Gotovini i Markaču. Međutim, nakon što se mediji ispušu o toj temi, na snagu ponovno dolazi stari oblik interakcije u kojoj izbjeglice ponovno nisu definirane kao "naši", već kao prijetnja za radna mjesta.

Koliko je spomenuta presuda utjecala na dodatno umanjenje želje za njihovim povratkom u Hrvatsku?

Kada se razgovara o razlozima zašto su ovi ljudi uopće ostali na pobunjenim područjima tijekom rata, vrlo kompleksna tematika težine njihovih odluka o ostanku se svodi na simplificiranu crno-bijelu karakterizaciju likova

Moje istraživanje integracijskih iskustava hrvatskih Srba u Vojvodini započelo je dva mjeseca prije presude generalima. Sama činjenica da je nakon nje zbog revoltiranosti i razočaranja  situacijom određeni broj dogovorenih informanata odustao od intervjua, pokazuje kakav je utjecaj ona imala na izbjegličku populaciju. Za njih ova presuda znači da im se negira status žrtve, dok je nacionalna euforija u Hrvatskoj, koja je pratila oslobađanje generala, doživljena kao snažna poruka o njihovoj nepoželjnosti u toj zemlji. Neovisno o pitanju individualne odgovornosti generala, više je zabrinjavala odsutnost empatije prema sudbinama tisuća ljudi koji su napustili svoje domove nakon Oluje. Slijedom navedenog, i oni koji su o povratku razmišljali, sada iz temelja preispituju tu opciju jer nisu sigurni da bi povratak vodio osiguravanju najboljih mogućih sigurnosnih i životnih uvjeta, kako za njih, tako i za njihove potomke.

U hrvatskoj javnosti je još uvijek prisutan diskurs iz devedesetih da su oni zapravo dobrovoljno izbjegli u Srbiju.

Ta priča je posebice pojačana recentnim haaškim odlukama koje su u Hrvatskoj protumačene kao ukidanje hrvatske odgovornosti za njihov odlazak. Odlazak se često promatra kao čin njihove slobodne volje do kojeg je došlo slijedom odbijanja prihvaćanja hrvatskih vlasti, ili iz straha od odmazde za zločine koji su počinjeni nad Hrvatima za vrijeme rata. Općenito, kada se razgovara o razlozima zašto su ovi ljudi uopće ostali na pobunjenim područjima tijekom rata, vrlo kompleksna tematika težine njihovih odluka o ostanku se svodi na simplificiranu crno-bijelu karakterizaciju likova. Čini mi se da u dijelu hrvatske javnosti ne postoji volja da ove pojedince sagleda van etničke kategorije, primarno kao ljude koji su u iznimno teškim političko-društvenim okolnostima trebali donositi velike odluke kod kojih je za svaku odabranu opciju ishod bio iznimno nesiguran i vrlo vjerojatno loš, za što god da se odlučili.

Istraživanja pokazuju da je veliki broj hrvatskih građana srpske nacionalnosti slijedom pritisaka počeo napuštati Hrvatsku znatno prije ratnih zbivanja, i posebice prije operacije Oluja. Danas imamo presude hrvatskih sudova za zločine počinjene na Pakračkoj Poljani, u Kerestincu i Lori, a ne treba sumnjati da su se slijedom glasina o navedenim zločinima iz sigurnosnih razloga i drugi Srbi iz urbanih područja Hrvatske odlučivali za odlazak. Isto tako, u Hrvatskoj postoji diskurs da su Srbi neposredno prije Oluje dobili upute o odlasku s jasno osmišljenim planom naseljavanja u određena mjesta Srbije. Ako je takvog plana i bilo, onda se on odvijao mimo dogovora sa samim stanovnicima tih područja. Većina mojih sugovornika je vjerovala da je odlazak kratkotrajan te da će se brzo vratiti svojim kućama, što se nije dogodilo. Međutim, u Hrvatskoj se na ovu populaciju i dalje gleda kao na potencijalne neprijatelje, a ne kao ljude koji u kontekstu konflikta pokušavaju donijeti najbolje moguće odluke.

Trenutno svjedočimo rasplamsavanju nacionalističkih strasti i zbog odluke Vlade da provede zakonsku odredbu o uvođenju dvojezičnosti u Vukovaru.

Zabrinjava činjenica da dio hrvatskih medija uvođenje ćirilice vidi isključivo kao provokaciju srpske manjine prema većinskom hrvatskom stanovništvu i koristi je kao izgovor za obnovu diskursa koji hrvatske Srbe prikazuje jednodimenzionalno, isključivo u kontekstu ratnih zločina

Zabrinjavajuća je već sama činjenica da je provođenje Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, u situaciji kada su se za provođenje određenih odredbi ostvarili zakonom predviđeni uvjeti, izazvala toliko kontroverzi. Neovisno o raspravi o tomu je li ćirilica povijesno hrvatsko pismo, je li ono autentično pismo srpske zajednice u Hrvatskoj te treba li se s implementacijom dvojezičnih znakova još pričekati u kontekstu drugih, većih ekonomskih problema koje Vukovar ima, zabrinjava činjenica da dio hrvatskih medija uvođenje ćirilice vidi isključivo kao provokaciju srpske manjine prema većinskom hrvatskom stanovništvu i koristi je kao izgovor za obnovu diskursa koji hrvatske Srbe prikazuje jednodimenzionalno, isključivo u kontekstu ratnih zločina koje su neki pripadnici srpske nacionalne zajednice učinili protiv pripadnika većinskog naroda. Promocija takvog diskursa puno je ozbiljnija od pitanja same ćirilice, jer šalje poruku i onim pripadnicima srpske nacionalne manjine kojima pitanje pisma i nije toliko važno, da je pozicija Srba u Hrvatskoj primarno određena kolektivnom i isključivom krivnjom za događanja u devedesetima. Kao takav on sigurno ne doprinosi uspostavi ravnopravnosti pripadnika ove zajednice u hrvatskom društvu, kao ni percepciji povratka kao poželjnoj opciji među izbjeglim Srbima koji o toj opciji još razmišljaju.  

Ministar branitelja nedavno je najavio i uvođenje tema o Domovinskom ratu u školske programe, pri čemu je naglasak stavljen na posjet mjestima na kojima su stradale većinom žrtve hrvatske nacionalnosti. U kolikoj mjeri bi tako konstruiran program bio kontraproduktivan?

Domovinski rat predstavlja jedan od najvažnijih povijesnih događaja u izgradnji hrvatske države i kao takav sigurno treba biti poučavan u školama. Po tome Hrvatska sigurno ne odudara od drugih europskih zemalja koje u svom kurikulumu ovakvim pitanjima posvećuju posebnu pozornost. Ono što je problem s najavama ministra Matića je činjenica da se planiraju posjeti isključivo mjestima stradavanja većinskog naroda. Osobno smatram da posjet mjestima stradavanja poput Ovčare i Škabrnje može biti korisno u obrazovnom procesu, ali moramo vidjeti koja se poruka šalje ukoliko se u kurikulumu posjećuju mjesta stradavanja hrvatskog naroda od strane srpskih vojnih vlasti, a s druge strane se zanemaruju mjesta na kojima su stradali neki drugi hrvatski državljani od strane nekih drugih agenata i vojski. Ako taj program pored Ovčare ne poprati, primjerice, posjet Kerestincu ili Lori, onda je krajnje upitna svrha ovog programa: želi li se njime poslati poruka o visokoj cijeni slobode i izgradnji samostalne države otvorene za sve njezine građane, upozoriti na ratna stradavanja civila te dati pijetet žrtvama rata, uz opomenu da je svaki rat loš, ili se želi institucionalno promicati priča o dijelu hrvatskih državljana kao trajnih neprijatelja hrvatske države, pri čemu se stradavanja manjinskog naroda ne doživljavaju kao jednako važna za buduću stabilnost hrvatskih institucija? Kao što sam prije spomenuo, takva poruka opet ne doprinosi ravnopravnoj integraciji svih hrvatskih građana u hrvatsko društvo. 

koska2.jpg koska2.jpg

Koliko je pogoršanju situacije svih ovih godina doprinio spomenuti medijski diskurs?

Moramo vidjeti koja se poruka šalje ukoliko se u kurikulumu posjećuju mjesta stradavanja hrvatskog naroda od strane srpskih vojnih vlasti, a s druge strane se zanemaruju mjesta na kojima su stradali neki drugi hrvatski državljani od strane nekih drugih agenata i vojski

U Hrvatskoj je zadnjih dvadeset godina dominantni trend predstavljanja srpske nacionalne zajednice u kontekstu paramilitarnih trupa koje su počinile strašne zločine nad pripadnicima većinskog naroda, raketiranja hrvatskih gradova od strane JNA, te isključivu odgovornost za rat u Hrvatskoj. Od predstavnika ove zajednice uvijek se očekuje jasna isprika kako bi ih se možda prihvatilo kao legitimnog sugovornika u temama o događanjima iz devedesetih, neovisno o tomu da li su i sami bili žrtve rata. Sigurno je da bi medijski diskurs koji bi prikazivao ravnopravnost žrtava, i koji bi isticao komponentu stradavanja ljudskih bića prije njihove etničke klasifikacije doprinio većem razumijevanju među stradalnicima rata. No zadnjih dvadeset godina takvih primjera u javnom medijskom prostoru gotovo da i nema. Veći dio javnosti neće se složiti s ovom tvrdnjom, pa vam u prilog ove teze mogu navesti prikazivanje dokumentarnog filma Oluja nad Krajinom u jednoj od emisija Latinice. Problem je u tome što se većina građana Hrvatske sjeća okvirnog dana kada je ta emisija prikazana, što zapravo ukazuje da je riječ o iznimnom odudaranju od sveopćeg mainstreama izvještavanja o događanjima iz devedesetih. S druge strane, prikazivanje stradanja hrvatskih žrtava su toliko učestale da samo potvrđuju dominantnu percepciju javnosti o Hrvatima kao isključivim žrtvama rata, što s druge strane postiže efekt pojačavanja percepcije kolektivne odgovornosti svih Srba za ta stradanja. Vjerujem da bi denacionalizirani pristup izvještavanja o ratnim žrtvama sigurno doprinio kvalitetnijem dijalogu i boljoj integraciji svih građana u hrvatsko društvo.

<
Vezane vijesti