trump.jpgZašto se svijet, usprkos svim lažima od prije, u 2016. našao u post-činjeničnom razdoblju? Post-činjenično društvo nije novi fenomen, niti ga kao takvog treba predstaviti svaki put kada establishment doživi poraz. Ono je direktna posljedica težnje velikog broja ljudi da se odmakne od sustava kojeg smatra nepravednim, odnosno potreba za emancipacijom od osjećaja intelektualne podčinjenosti.

Prošla je 2016. godina za Europu i svijet označila vrlo značajnu društvenu prekretnicu. U tih 365 dana, dogodilo se mnogo toga što su rijetki mogli očekivati, a još rjeđi prognozirali, od čega bi najjednostavnije po važnosti bilo izdvojiti referendum o izlasku Velike Britanije iz EU, ili pobjedu Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima.Post-činjenično društvo nije novi fenomen, niti ga kao takvog treba predstaviti svaki put kada establishment doživi poraz. Ono je direktna posljedica težnje velikog broja ljudi da se odmakne od sustava kojeg smatra nepravednim, odnosno potreba za emancipacijom od osjećaja intelektualne podčinjenosti

Ova su dva događaja unijela odavno neviđeni nemir u političkom i javnom životu većeg djela svijeta, stvarajući kod mnogih osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti. Zaista, kakav će to svijet biti kada na čelu najjače svjetske države stane ekscentrični, da ne kažemo divlji, milijarder koji između ostalog ne vjeruje u klimatske promjene, voli atomsko oružje, ne voli ekonomski model Kine te u ženskom rodu vidi vjerojatno isključivo strojeve za seksualni užitak? Nema brige, saznat ćemo uskoro.

Međutim, dok su još uvijek rezultati tih glasovanja bili neslužbeni, veliki se broj stručnjaka, komentatora i analitičara uhvatio u koštac s jednim jednostavnim pitanje: zašto? Kako je bilo moguće da se ta dva scenarija odigraju, kad znamo da su gotovo svi masovni mediji žustro navijali protiv njih? Kako je došlo do toga da su mediji, a mnogi bi rekli i zdrav razum, pokleknuli i izgubili ne jednu, već čak dvije toliko važne bitke? Nije trebalo dugo čekati na odgovor: nalazimo se u post-činjeničnom društvu.

O čemu se radi? Naime, mnogi su zaključili kako su se mase zasitile upravo prije spomenutih masovnih medija, koji su kod mlađih generacija doživljavani kao propagande mašinerije "elita". Bez da konkretnije ulazimo u ovu problematiku, nemoguće je ne složit se s takvim razmišljanjem, dovoljno je samo pogledati stanje u HRT-u kako bi se bolje razumio takav model proizvodnje javnog mnijenja. Ali što onda? Kako parirati takvoj "propagandi"? Za mnoge je odgovor ležao u masovnom okretanju prema tzv. "alternativnim medijima".

Problem kod potonjih, međutim, jest taj što taj pojam sadržava u sebi toliko heterogenu skupinu izvora informacija da je vrlo teško razlučiti one kanale koji nude prave informacije, kakve-takve informacije, ili, blago rečeno, potpune izmišljotine. Pod alternativnim medijima mogu spadati svi oni informativni kanali koji su zbog raznoraznih razloga izgubili npr. potporu države, ne žele iz principa djelovati na javnim platformama, ali i oni izvori koji djeluju isključivo po političkoj naravi, ili još gore, po platnim nalozima. Također, nije ni potrebno naglašavati kako alternativni mediji mogu biti glas bilo koje političke struje, od krajnje ljevice do najekstremnije desnice.

Primjera radi, neposredno poslije Trumpove pobjede, postale su aktualne makedonske web stranice na engleskom jeziku koje su širile namjerne laži kako bi diskreditirale sve protivnike budućeg američkog predsjednika. Takvih je stranica na pretek te je zabrinjavajuća lakoća kojom su kod mnogih upravo takve stranice osvojile povjerenje i titulu vjerodostojnih izvora informacija. Motivi koji se kriju iza takvog procesa različiti su, ali ne možemo zanemariti činjenicu da su oni rezultat zasićenosti velikog broja ljudi s jednosmjernim i jednoznačnim informativnim prostorom, s jedinim problemom što se takva frustracija pretvorila u očajni pokušaj da se pronađe novi izvor informacija pod svaku cijenu, bez obzira na kvalitetu i sadržaj. I eto nas u post-činjeničnom društvu.

Sam termin postao je toliko aktualan u svim svjetskim medijima, od Hrvatske do Velike Britanije, da je prema oxfordskom rječniku riječ "post-truth" osvojila titulu riječi godine 2016. Takvo što vrlo je indikativno, jer se nikada u recentnoj povijesti nije toliko govorilo o tom problemu, a mogućnosti sasvim sigurno nije falilo (dovoljno je prisjetiti se Iračke invazije i njenih posljedica). Zašto onda baš sada? Zašto se svijet, usprkos svim lažima, obmana i zavjera koje su se do sada dogodile, baš u 2016. našao u post-činjeničnom razdoblju?Jer, zaista, zbog čega bi pobjeda Trumpa i Brexit označili početak post-činjeničnog društva, dok bi Hillary i Europska Unija trebale predstavljati "činjenično" društvo? Što je to, na koncu, "činjenično" društvo, kada znamo da su mediji, pogotovo od pojave interneta, možda i češće "ne-činjenični"?

Ironično, upravo zbog razloga koji je doveo do pobjede post-činjeničnih medija, Trumpa i Brexita. Naime, usprkos vjerojatno neviđenoj proliferaciji informativnih kanala kojima činjenice ne igraju preveliku ulogu pri širenju dezinformacija, često su u prošlosti upravo masovni mediji bili ti koji su nekritički, neargumentirano i neselektivno širili svakakve informacije, krojili sudbine i stvarali istine. Kao što rekosmo, mnogi su to prepoznali i nisu se s time mogli pomiriti, mnogima je trebao novi izvor novosti, novi pogled na svijet. U tom vakuumu, kao što često biva, čovjek će prihvatiti bilo što, samo da se odmakne od onoga što smatra nevaljanim, a ako pritom taj novi izvor još i potvrdi njegovo protu-mainstrem mišljenje, stvari postaju izrazito jednostavne i jasne.

Uistinu, ne slažemo li se s politikom Hillary Clinton, što bi nam moglo više goditi od neke web stranice gdje se raskrinkavaju sve njene najmračnije tajne? Ne volimo hrvatsku vlast? Što može biti bolje od stranica na kojima se otkrivaju ustaška, udbaška ili komunistička prošlost premijera i ministara? Ne volimo bradate divljake sa Istoka i Juga? Ništa nas neće usrećiti kao video snimak gdje ti divljaci siluju, tuku i uništavaju naše zajedničko civilizacijsko dobro. Potreba za potvrđivanjem našeg mišljenja temeljena je ljudska društvena potreba, ne želimo biti usamljeni, želimo znati da i drugi razmišljaju baš kao mi, zajedno se protivimo "eliti" i "sistemu". Upravo je to ključan faktor u razvoju post-činjeničnih medija, činjenica da se u borbi protiv sistema ne biraju sredstva, a kada toj borbi dodamo i vrlo teško ekonomsko i društveno stanje koje mase dodatno radikalizira, dolazimo do ozbiljnog problema.

U takvom kontekstu nema više jedne prihvaćene moralne istine, već ulazimo u postmoderni medijski relativizam, gdje svatko ima pravo, gdje se ništa ne preispituje jer je istina višeznačna u svakom njezinom obliku. Jednom kada to shvatimo, možemo zaključiti u čemu leži ironija post-činjeničnog društva. Mainstream masovni mediji, koji su od Europe do Sjeverne Amerike gotovo plebiscitarno bili protiv Brexita i Donalda Trumpa, iskoristili su upravo ta dva događaja kako bi se uhvatili u koštac s post-činjeničnim društvom, stvarajući taj novi termin i forsirajući ga u svaki kut javne rasprave. Odjednom, kada su se takva dva šoka dogodila protiv njihovih želja te djelomično upravo zbog njihovog pristupa, masovni su mediji prepoznali razvoj te nove društvene kuge. Rezultat?

Oni koji su zbog prije spomenutog informativnog zasićenja promijenili stranu, sada su samo dobili konačnu potvrdu da su bili u pravu, da svjetski moćnici kuju zavjeru protiv masa i da ih mediji u tome podržavaju. Jer, zaista, zbog čega bi pobjeda Trumpa i Brexit označili početak post-činjeničnog društva, dok bi Hillary i Europska Unija trebale predstavljati "činjenično" društvo? Što je to, na koncu, "činjenično" društvo, kada znamo da su mediji, pogotovo od pojave interneta, možda i češće "ne-činjenični"? Ovo su vrlo legitimna pitanja na koja nitko još nije dao konkretan odgovor, što kod mnogih "alternativaca" može s pravom probuditi osjećaj omalovažavanja te ih dodatno uvjeriti u ispravnost njihove borbe protiv sistema.

S druge strane, postoji jedan vrlo zanimljiv, i pomalo zabrinjavajući, povijesni pogled na pitanje post-činjeničnog društva. Naime, dugo prije razvoja interneta, svijet se također našao u razdoblju gdje su činjenice malo značile i gdje su mase bile zasićene mainstream političkim i javnim kanalima. Govorimo o '20. i '30. godinama prošloga stoljeća. Naravno, radi se o Europi u kojoj su svjetlo dana ugledali fašizam, nacizam i sovjetski komunizam. Iako je iz znanstvene perspektive nezahvalno, i u krajnju ruku nekorektno, povlačiti neke direktne paralele između sadašnjeg stanja i onog prije 90 godina, ipak postoje neke sličnosti koje su u tom periodu dovele totalitarizme na vlast.

Što se post-činjeničnog društva tiče, upravo su totalitarizmi bili politički modeli koji su post-činjenično društvo doveli gotovo do savršenstva, odnosno do one točke gdje su mase, prema riječima Hannah Arendt, živjele u "fiktivnom svijetu" kojeg su mitskim ne-činjeničnim pristupom stvorile vlasti. U takvim okolnostima, nadovezuje se talijanski povjesničar Emilio Gentile, život je postajao "spektakl" sačinjen od ponavljanja istih rituala koji su, mogli bismo dodati, bili daleko od realnosti. Očito jest, kako je glavna karakteristika tih društava bila nedostatak činjenica, odnosno potpuno i neupitno uvjerenje masa da je istina ona koja im se prezentira u totalitarnom društvu. Teško je reći, bez da se uđe u banalnost i pretjerano iskorištavanje riječi "fašizam", jesmo li stvarno na pragu povratka k takvom post-činjeničnom društvu, ali svakako valja biti vrlo pažljivi i voljni nešto naučiti iz naše prošlosti.Što se post-činjeničnog društva tiče, upravo su totalitarizmi bili politički modeli koji su post-činjenično društvo doveli gotovo do savršenstva, odnosno do one točke gdje su mase, prema riječima Hannah Arendt, živjele u "fiktivnom svijetu" kojeg su mitskim ne-činjeničnim pristupom stvorile vlasti

Osjećamo li se poput Platonovog čovjeka u pećini ili ne, ključno je razumjeti da post-činjenično društvo nije izum 2016. godine, ono je već postojalo u našoj prošlosti i na našu nesreću se sada snažnije vratilo. Također, treba jasno naglasiti kako se ne nalazimo u post-činjeničnom društvo zbog toga što su masovni mediji tako odlučili, već upravo zbog njihovog djelovanja i izvještavanja, što je dovelo do začaranog kruga u kojemu se društvo bez činjenica neprestano hrani i raste poput golema svaki put kada biva napadnuto od strane onih koji su ga stvorili.

Ovaj problem ne mogu riješiti najavljeni cenzori na društvenim medijima, niti programi koji će odlučivati što je istina a što nije, dapače, takvi će procesi samo dodatno ojačati poziciju post-činjenaša u njihovoj borbi protiv sistema i elite. Izlaz iz ovakve situacije nije jednostavan, a još i manje brz, jer zahtjeva jedan puno kompliciraniji pristup educiranju masa prilikom selekcije i kritičke analize informacija.

Post-činjenično društvo nije novi fenomen, niti ga kao takvog treba predstaviti svaki put kada establishment doživi poraz. Ono je direktna posljedica težnje velikog broja ljudi da se odmakne od sustava kojeg smatra nepravednim, odnosno potreba za emancipacijom od osjećaja intelektualne podčinjenosti.

Upravo je taj bijeg problem kojeg treba riješiti, ali sasvim sigurno ne pristupom marginalizacije i umanjivanja vrijednosti mišljenja onih koji su izabrali drugačiji put. Ne budemo li radili na tome, potencijal da post-činjenično društvo evolvira u jednu već viđenu lošiju varijantu, postat će više od puke mogućnosti

<
Vezane vijesti