Istaknuti geograf David Harvey govori o problemima ljevice, slabostima studentskog pokreta, revitalizaciji marksizma, ulozi mainstream medija u održavanju neoliberalizma i kritici borbe za ljudska prava unutar zakonodavnih okvira.

"Kapital nam je pribavio obilje sredstava kojima možemo prići zadatku antikapitalističkog prijelaza, a kapitalisti i njihovi priljepci će učiniti sve u svojoj moći da spriječe takav prijelaz bez obzira na to što je prioritet u ovim okolnostima. No zadatak prijelaza je na nama, a ne na plutokratima. Kako je Shakespeare jednom rekao: 'Nije krivica u zvijezdama, već u nama, ako smo prihvatili biti sluge'". Tim riječima profesor David Harvey, koji je u sklopu "Subversive Film Festivala" prošlog tjedna gostovao u Zagrebu, uvodi čitatelje u svoju posljednju knjigu "Enigma kapitala". Istaknuti profesor antropologije na sveučilištu u New Yorku jedan je od vodećih društvenih teoretičara koji svoju kritiku neoliberalizma procesuira kroz marksističku teoriju, a ujedno je i najcitiraniji akademski geograf na svijetu. Posebne simpatije zagrebačke publike zaradio je na račun nadogradnje Lefebvreove ideje "prava na grad", čiju proklamaciju smatra uporištem za izgradnju alternative kapitalizmu. U intervjuu za H-Alter, Harvey govori o problemima ljevice, slabostima studentskog pokreta, revitalizaciji marksizma, ulozi mainstream medija u održavanju neoliberalizma i kritici borbe za ljudska prava unutar zakonodavnih okvira.

Trenutno svjedočimo snažnoj financijskoj krizi, prosvjedima zbog mjera štednje diljem svijeta i emancipacijskim borbama u arapskim zemljama. Takav kontekst čini se kao idealan preduvjet za stvaranje alternative trenutnom političkom i ekonomskom sustavu. Da li je ljevica uspjeli iskoristiti aktualnu situaciju u svoju korist?

Smatram da je trenutno najveći problem na ljevici taj što ona unutar sebe sadrži previše alternativa

Smatram da je trenutno najveći problem na ljevici taj što ona unutar sebe sadrži previše alternativa. Na lokalnim razinama postoje različite slobodarske inicijative koje se kreću od malenih komuna pa sve do radničkih sindikata, no problem je u tome što one trenutno ne pronalaze zajednički nazivnik djelovanja na nacionalnim raznima koji bi potom mogao prerasti u internacionalni pokret. No usprkos tome, trenutno ipak postoji zajednički problem koji je uspio objediniti velik broj pokreta, a riječ je o klimatskim promjenama. Koalicija za klimatske promjene tako oko sebe okuplja ljude iz svih dijelova svijeta - autohtono stanovništvo, znanstvenike i aktiviste iz različitih organizacija. Otežavajuća je činjenica što su klimatske promjene samo jedna kap u čitavom moru ostalih problema koji se većinom tiču isključivo lokalnog stanovništva, a takva situacija poprilično otežava uspostavljanje ikakve globalne alternative. Da budem iskren, čini mi se kako ne postoji dovoljan broj ljudi koji bi se pozabavio tim problemom na političkom i intelektualnom nivou. Mislim da je što prije potrebno uspostaviti globalni kolektiv koji će započeti raditi na definiranju zajedničkog nazivnika djelovanja.

Vidite li pokretačku snagu u mladim ljudima, na primjer u studentskim pokretima?

Moj je dojam da se unutar europskog i američkog studentskog pokreta pojavio popriličan broj mladih ljudi koji su svjesni aktualne političke situacije, no da i dalje postoji ogroman broj studenata koji zapravo sve prepuštaju slučaju nadajući se kako će sve nevolje ovoga svijeta nestati same od sebe. Zabrinjavajuće je kako se zapravo velik broj njih nada da će se, u periodu dok su oni još uvijek na fakultetima, gospodarstvo oporaviti samo od sebe, i to samo ne bi li ih zajedno s diplomom dočekalo bogovsko radno mjesto koje sa sobom nosi basnosnovnu plaću. Zbog toga bih radije rekao da trenutno ne postoji masovni studenski pokret, već grupa aktivnih i politički osviještenih studenata koji promišljaju o mogućim alternativama neoliberalizmu.

Trenutno ne postoji masovni studenski pokret, već grupa aktivnih i politički osviještenih studenata koji promišljaju o mogućim alternativama neoliberalizmu

Na svoju internetsku stranicu postavili ste tečaj čitanja prvog sveska Marxova Kapitala. Kakva je posjećenost stranice, vidite li porast zanimanja za marksizam?

Na sreću ili nesreću, s tečajem sam započeo u ljeto 2008. godine kada je financijska kriza bila u svojoj uzlaznoj putanji pa je, povezano s tim, broj posjetitelja od početka bio jako velik. Iako postoje povremeni usponi i padovi, moram se pohvaliti kako je broj posjeta i dalje poprilično stabilan, a trenutno je veći od jednog milijuna. No moje se lekcije reproduciraju i na nekim drugim portalima pa ne mogu sa sigurnošću reći tko ih sve koristi i u kakve svrhe. Možda je riječ o našim protivnicima (smijeh). Mišljenja sam kako trenutno postoji mnogo više interesa za marksizam nego li je to bio slučaj devedesetih godina kada su se gotovo svi zaklinjali u njegovu smrt.

Možete li objasniti ulogu mainstream medija u održavanju neoliberalizma?

Mainstream medijima vlada nekoliko konglomerata kao što je onaj Ruperta Murdocha i oni izvještavaju u korist trenutne političke i ekonomske situacije. Ono što ih karakterizira jest da su izrazito antisocijalistički i antikomunistički nastrojeni. Zbog njihove proneoliberalne uređivačke politike velik broj ljudi nije upoznat s činjenicom da se unutar Sjedinjenih Američkih Država održavaju prosvjedi takvog karaktera, a njihova selektivnost u izvještavanju ide toliko daleko da s tim nisu upoznati niti sami građani SAD-a. Na primjer, kada desni pokreti poput Tea party pokreta održe miting na kojem se jedva okupi 300 ljudi, to se odmah emitira na FOX Newsu, a kada je 35 000 ljudi dođe na SAD socijalni forum kako bi raspravljalo o socijalnoj pravdi i novim vidovima ekonomskog sustava, o tome se uopće ne izvještava. Slična stvar je i s recenzijama mojih knjiga. Naravno da niti jedna od njih nije objavljena u američkim mainstream medijima.

Zbog nejenjavanja financijske krize u Grčkoj ovih su se dana ponovno pojavile spekulacije kako bi ona uskoro mogla izaći iz eurozone. Smatrate li da bi takav ishod mogao ugroziti eurozonu, a samim time i Europsku uniju?

Mainstream medije karakterizira to da su izrazito antisocijalistički i antikomunistički nastrojeni

Postoje dva moguća scenarija. Prvi je da Grčka može sama odlučiti ili bude prisiljena da izađe iz Europske unije, što bi simbolički moglo ugroziti eurozonu. Ako se to i dogodi, ona će i dalje morati usklađivati svoje politike s onima iz Unije, čemu najbolje svjedoči primjer Norveške. Iako nije članica EU, Norveška usvaja njene standarde kako bi opstala na tržištu. Drugi, i po meni mnogo smisleniji scenarij je da Grčka napusti euro i prestane s otplatom svog duga jer će na taj način poslati jasnu poruku kako financijski kapital mora platiti cijenu za sve one nedaće koje su nam priredili  financijski kapitalisti. Cijelo vrijeme se ponavlja priča kako Grčka, ukoliko prestane s otplatom duga, više nećete vidjeti međunarodne ulagače, a to je apsolutna besmislica. Tome u prilog ide primjer Argentine koja je 2004. godine povukla taj potez, pa su se strani ulagači u roku od dvije godine ipak vratili u potrazi za isplativim tržištima u koja su ponovno mogli uložiti višak kapitala.

U vašem tekstu Pravo na grad zaključili ste kako urbanizacija igra glavnu ulogu u apsorpciji viška kapitala i čini to po cijenu sve jače kreativne destrukcije koja implicira oduzimanje urbanim masama prava na grad. Kako komentirate situaciju u periodu financijske krize u kojoj privilegirana klasa opravdava oduzimanje tog prava otvaranjem novih radnih mjesta?

To je najobičnija floskula koju privilegirana klasa jako često koristi. Investitori uvijek pretjeruju kada kažu da će njihovi poduhvati utjecati na smanjenje stope nezaposlenosti, što najbolje možete shvatiti ako usporedite njihova obećanja prije izgradnje s onim što se zaista događa po otvorenju tih objekata. Uostalom, otvaranje novih radnih mjesta ponekad znači i zatvaranje približno istog broja negdje drugdje. Valja se upitati i kakva će to točno radna mjesta biti otvorena, kakvi će biti radni uvjeti, kolike će biti plaće, da li će se radnicima uplaćivati doprinosi te da li će se radnicima omogućiti sindikalno udruživanje.

harvey.jpg harvey.jpg

 

Često ističete kako su gradovi sve češće skrojeni po mjeri kapitala umjesto po mjeri čovjeka te da bi sukladno s tim borba za grad ustvari trebala predstavljati borbu protiv kapitalizma. U posljednje vrijeme diljem svijeta održavali su se prosvjedi za pravo na grad u kojima su sudjelovali različiti profili ljudi - ekološki aktivisti, aktivisti za ljudska prava, članovi različitih nevladinih organizacija. Mislite li da su oni uistinu svjesni važnosti borbe protiv kapitalizma?

Neki jesu, neki nisu. Institucionalizirane nevladine organizacije teško mogu biti antikapitalističke budući da bi u toj situaciji morale nagrizati ruku koja ih financira. Mnoge od njih su ograničene u svom djelovanju zbog svoje institucionalne pozicije, ali istovremeno unutar njih postoji mnogo ljudi koji su svjesni tih ograničenja pa upravo zbog toga podupiru antikapitalističku borbu. No s druge strane, postoje i udruge koje su poprilično reakcionarne po pitanju proširenja vlasničkih prava. Iako osobno poznajem mnogo ljudi zaposlenih u nevladinim organizacijama koji koriste svoju poziciju kako bi što više poduprli borbu protiv kapitalizma, moj generalni stav je da je revolucija predvođena nevladinim organizacijama neizvediva.

No sličan problem postoji i kod marksista budući da dobar dio njih ne uviđa važnost problema urbanizacije i borbe za okolišna prava.

Već godinama tvrdim kako marksisti moraju vrlo ozbiljno uzeti u obzir te vidove borbe i početi ih percipirati kao dio klasne borbe, a ne kao nešto odvojeno od nje. Ali marksisti su ponekad vrlo konzervativni.

Možete li objasniti svoju kritiku borbe za ljudska prava unutar zakonodavnih okvira?

Iako osobno poznajem mnogo ljudi zaposlenih u nevladinim organizacijama koji koriste svoju poziciju kako bi što više poduprli borbu protiv kapitalizma, moj generalni stav je da je revolucija predvođena nevladinim organizacijama neizvediva

Moja kritika temelji se na stanovištu da borba za ljudska prava kreće od borbe za individualna, umjesto za kolektivna prava. Zbog toga ona nailazi na prepreke kada se dovede u pitanje ostvarivanje kulturnih prava i prava autohtonog stanovništva. Polazište te borbe većinom se temelji na Deklaraciji Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima, koja je suviše fokusirana na zaštitu individualnih i vlasničkih prava što je izrazito prokapitalistički. Uostalom, sama Deklaracija nastala je u režiji Sjedinjenih Američkih Država koje su je potom koristile kao motiv za ispunjavanje svojih imperijalističkih težnji. U posljednje vrijeme mnoge se organizacije koje se zalažu za kolektivna prava kategoriziraju kao ljudsko pravaške, i to samo kako bi se oduprle ograničenjima koja su im nametnuta zakonodavnim okvirima njihovih matičnih država. Primjerice, prostor za djelovanje radničkih sindikata vrlo je ograničen striktnim odrednicama iz Zakonom o radu, pa se dio sindikalnih organizacija iz taktičkih razloga naziva ljudsko pravaškima. Stoga univerzalna ljudska prava vidim kao taktičku poziciju koje mogu koristiti socijalističke organizacije, a ne kao nazivnik pod kojim bi se trebala voditi globalna revolucionarna transformacija.

<
Vezane vijesti