Intervju sa Sandhyjom Suri, dobitnicom prve nagrade u kategoriji dokumentarnih filmova na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu: Živim u Londonu, koji je bijeli grad, ali u čitavu životu sam možda dva puta doživjela da me netko nazvao pogrdnim imenom zbog boje kože. Tako da sam imala miran proces integracije u Engleskoj. Ali ako isto pitanje postavite mladim muslimanima u određenim dijelovima Londona, oni će vam potvrditi da rasizam definitivno postoji.

Ovogodišnja kolica za najbolji dokumentarac ZFF-a dogurala su do indijske redateljice Sandhye Suri. Ova mlada redateljica, inače profesorica njemačkog i matematike, kroz film "I kao Indija" ispričala je priču svoje obitelji koja je prije više od 40 godina imigrirala u Englesku. Pateći za domom, otac je po dolasku kupio dvije 8-milimetarske kamere – jednu za sebe, drugu za dio obitelji koji je ostao u Indiji. Dokumentirao je svaki važni doživljaj, i tako je nekoliko desetljeća održavao vezu sa domovinom, a Sandhya je dobila ono o čemu sanja svaki režiser - arhivu snimaka tijekom četrdeset godina.

Sandhya Suri Sandhya Suri

Kako ste došli na ideju napraviti film od očevih materijala?

Svi režiseri koji se bave režiranjem dokumentaraca znaju da je od svega najvažniji razvoj kroz određeno vremensko razdoblje - ljudi snimaju film po 10, 15 godina. Ja sam znala da imam filmski materijal koji pokriva 40 godina života moje obitelji. Bez obzira što je riječ o mojoj obitelji, to je bio najbolji mogući dar koji sam kao redateljica mogla imati.

Je li bilo teško odlučiti se na takav potez - kako za vas tako i za obitelj – razotkriti obiteljsku privatnost publici širom svijeta?

Iako su mnoge snimke vrlo intimne, primjerice plakanje oca zbog smrti njegove majke, on je to potpuno prihvatio. I mislim da je bio jako zadovoljan kada je vidio konačni rezultat, kada je shvatio da su svi ti fragmenti koje je bilježio čitavog života stvorili jednu autentičnu sliku njegova životnog iskustva u imigraciji.

Kakvo je vaše iskustvo Indijke koja živi u Engleskoj? Jeste li ikada osjećali neprihvaćanje ili bilo kakav oblik diskriminacije?

Ne, ali to uveliko ovisi o tome tko si. Ne mogu reći da ne postoji. Živim u Londonu koji je bijeli grad, ali u čitavom životu možda sam dva puta doživjela da me je netko nazvao pogrdnim imenom zbog boje kože. Tako da sam imala miran proces integracije u Engleskoj. Ali ako npr. isto pitanje postavite mladim muslimanima u određenim dijelovima Londona oni će vam vjerojatno potvrditi da rasizam definitivno postoji.

I kao Indija I kao Indija

Živjeli ste i u Njemačkoj i Japanu. Kakvo je bilo to iskustvo?

Pošto sam studirala njemački otišla sam u Njemačku na godinu dana. Nakon fakulteta sam očajnički pokušavala zaraditi novac i negdje sam pronašla ponudu za posao učitelja u Japanu za prilično dobru plaću. Nakon dva tjedna dobila sam posao, otišla u jedno malo selo i ostala tamo godinu dana. Tada sam kupila kameru i počela dokumentirati događaje iz škole u kojoj sam podučavala. Putovanja jako idu u prilog snimanju dokumentaraca jer sve više zamjećujete stvari oko sebe, postajete sve veći i bolji promatrači.

Jeste li ikada razmišljali o povratku u Indiju?

Prije sam gajila romantične ideje o povratku. Moje sestre, koje su bile starije od mene, pri našem povratku u Indiju 1982., imale su puno više problema i puno kompleksniji odnos prema toj zemlji. Ja sam još uvijek previše romantična i nostalgična kada je riječ o Indiji. Pa opet, kako sada puno vremena provodim tamo snimajući, i ja sve više stječem drugačiju sliku. Jer sada ostajem malo dulje zbog snimanja i shvaćam polako koliko je teško - od birokracije, frustracija do svih ostalih okolnosti koje Indiju čine zemljom u kojoj je jako teško živjeti. Ali i dalju ju volim. Pitanje je samo bih li mogla živjeti tamo.

Kakve su to poteškoće vaše sestre imale pri povratku u Indiju?

To su bile neke banalne stvari. Npr. moja starija sestra koja je tada imala 18 godina, i nije uopće imala predodžbu što podrazumijeva riječ Indijka, vrlo se često vraćala iz škole sa dečkima kao što je to činila i u Engleskoj. Naša je porodica buno reagirala - rođaci su nam počeli prigovarati kako to nije u redu, kako ona time nanosi sramotu obitelji. Nju je to jako pogađalo, osjećala se neprihvaćeno, kao stranac.

Sandhya Suri Sandhya Suri

Jesu li vaši roditelji sada uistinu prevladali taj višegodišnji mit o povratku kući?

Moja majka je oduvijek bila vrlo pragmatična, naglašavala kako sve što ona želi jest živjeti gdje žive njeni unuci i kako ne želi provoditi vrijeme slušajući tužne indijske pjesme i čeznutljivo plakati. Moj otac je drugačiji. Iako i on sada razumije i prihvaća stanje koje je odabrao te mislim da se napokon polako zaljubljuje u Englesku.

Vaši budući planovi?

Snimam dokumentarac, ali ne o mojoj obitelji. Za ovaj film trebalo mi je sveukupno pet godina što je značilo isto toliko vremena mentalne patnje i stalnog boravka u blizini mojih roditelja. Razmišljam o tome da snimim igrani film. Iako sam oduvijek govorila kako želim bilježiti samo stvarnost, polako shvaćam da postoje ograničenja kod snimanja dokumentaraca. Shvaćam da sve to što želim mogu reći i kroz igrani film.

<
Vezane vijesti