Foto: Zagreb.hr<br>Foto: Zagreb.hr
Arhitekt Igor Ekštajn i Vanja Radovanović, voditelj projekta Mapiranje Trešnjevke govore o odnosu zagrebačkih vlasti prema Savi, potocima, fontanama, česmama i ljudskom pravu na slobodni pristup pitkoj vodi: Neki gradovi jednostavno su izrasli iz vode i s vodom srasli, drugi su se na vodu navikli i znaju je iskoristiti. Rijetko koji grad ima tako maćehinski odnos prema vodi kao Zagreb, posebice u društvima u kojima su vodene površine i obalni pojasevi javno dobro.

Dok se grade fontane za 50 milijuna kuna koliko bi otprilike iznosili osnovni troškovi produženja tramvajske mreže u Novom Zagrebu, Zagreb je istovremeno grad u kojem nestaju česme s besplatnom pitkom vodom čime se bitno narušava kvaliteta javnog prostora i zapravo radikalno degradira ostvareni civilizacijski standard. U skromnim uvjetima, programom "Voda i javni prostor" u 2016. godini projekt Ars Publicae Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) tematizira pitanje (ne)dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru Zagreba, vode kao elementa javnog prostora te općenito vode kao javnog dobra. U sklopu programa previđene su umjetničke intervencije, mali javni natječaj za novu tipsku zagrebačku česmu, pokretanje konkretnih incijativa prema javnoj gradskoj upravi u suradnji s volonterskom platformom 1POSTOZAGRAD, te urbanološka produkcija kojom se nastoje otvoriti neka od pitanja vezana uz stanje i perspektive grada. O vodi kao elementu javnog prostora Zagreba govore Igor Ekštajn, arhitekt i doktorand na Sveučilištu Harvard i Vanja Radovanović, voditelj projekta Mapiranje Trešnjevke i autor Nepoznatog Zagreba, jednog od najboljih blogova o gradu.    

Foto: Ars Publicae<br>
Foto: Ars Publicae

Dostupnost besplatne pitke vode u javnom prostoru središta Zagreba, ali i općenito je minimalna i nedostatna, a u znatnoj se mjeri čak i ukida. Kako gledate na taj problem i uopće pitanje dostupnosti besplatne pitke vode u javnom prostoru grada?

Igor Ekštajn: Pitka je voda javno dobro, i kao takva treba biti dostupna svim građanima. Pritom mislim i da građani trebaju povisiti svoja očekivanja. Jednostavno i metaforički rečeno, gdje god imamo asfaltirane prometnice i popločene nogostupe, no ne nužno samo tamo, trebamo imati i javno dostupnu besplatnu pitku vodu.

Vanja Radovanović: Nažalost, u javnosti je sve prisutnija tendencija shvaćanja pitke vode kao robe i to me gledište uvijek vrlo ljuti. Ne znam koja je motivacija zagrebačkih gradskih vlasti kod upornog prorjeđivanja mogućnosti pristupa besplatnoj pitkoj vodi na javnim mjestima u gradu: da li je to također motivirano nekim komercijalnim razlozima, odnosno interesima ugostiteljskih i trgovačkih krugova ili je možda jednostavno u pitanju slijepo ignoriranje potreba građana, no kako god bilo - rezultat je porazan. Putujući drugim zemljama, iz godinu u godinu primjećujem kako se pitanje dostupnosti pitke vode na javnim mjestima sve bolje i bolje rješava, bila to riječ o "Zapadu" u koji se tako volimo ugledati, zemlje kao što su Njemačka, Francuska, Austrija itd, a koje posve sigurno imaju razvijeno tržište i opet, usprkos tome, brinu za raspoloživost besplatne pitke vode građanima, ili se pak radi o "Istoku", zemljama poput Mađarske gdje je isti slučaj. Zaista je šteta što se kod nas na tome polju ne čini gotovo ništa, dapače stvari se kreću u suprotnom smjeru.

Od trenutka kad je postavljena 1995. godine - prilikom prve devastacije trga pod izlikom obnove - česma na južnom dijelu Cvjetnog trga nije prilagođena da se iz nje konzumira voda, a nikad nije ni radila kako je predviđeno. Kako ocjenjujete oblikovanje te rijetke česme u pješačkoj zoni i treba li je zamijeniti oblikovno praktičnijom i ljepšom česmom?

Vanja Radovanović: To je samo jedan od mnogih primjera zanemarivanja pristupa besplatnoj pitkoj vodi u gradu. Trenutno rješenje je potpuno U Zagrebu Sava sa svojim naplavnim površinama i nasipima predstavlja široku liniju razdvajanja koja je premalo iskorištena i traži intervencijepromašeno, po mojem mišljenju ružno, nepraktično za upotrebu, i s obzirom da česma često i ne radi, čini se kao da ona i ne postoji. Smatram da je na toj gradskoj lokaciji praktična, oblikovno lijepa i u uklopljena česma nužnost.

Igor Ekštajn: Oblikovanje česme na Cvjetnom trgu ocjenjujem izrazito lošim. Iz te česme nije moguće piti, niti tako oblikovana uopće služi cvjećarima na pravi način. No, ona je samo segment tog nesretnog preoblikovanja Cvjetnog trga, koje je nažalost jednom iznimnom gradsko javnom prostoru dugoročno prebrisalo identitet. No i takva, loše oblikovana i nefunkcionalna, još je i skrivena, između nakaradnih kioska koji su paradoksalno postali trajni mobilijar koji zatrpava i nagrđuje trg te ometa normalne pješačke tokove.

Što mislite o ideji da se postojeći neugledni spomenik pridruživanju Hrvatske EU na Trgu Europe zamijeni suvremeno oblikovanom česmom s mogućnošću konzumacije vode?

Igor Ekštajn: Uvijek se pitam afirmira li taj spomenik ili kritizira događaj i trenutak koji obilježava. Možda bi mu se moglo naći mjesto u nekom drugom prostoru gdje bi mogao biti kritički sagledavan, npr. u novom prostoru Povijesnog muzeja. Ideju o česmi na Trgu Europe apsolutno podržavam. Što se tiče lokacija i mreže česmi, rekao bih da ih ne može biti previše, no da bi se razvitku gradske mreže česmi trebalo pristupiti promišljeno i planski, što je nažalost u Zagrebu rijetkost.

Vanja Radovanović: Podržavam tu ideju. Trg Europe sam po sebi nema nikakav "opipljivi" karakter, ako zanemarimo utjecaj "mikrovalke", kako građani nazivaju trgovačko-poslovni centar na njegovu rubu, koji zaista donosi ugođaj boravka u prodajnom centru kućanskih aparata pa bi dobro oblikovana česma prikladne veličine i izgleda posve sigurno dala novu kvalitetu tom prostoru. Zanimljiv je podatak da je u blizini tog trga Sve postojeće otvorene vodotoke treba zadržati, i pokušati obogatiti; suvremeni prinicipi uređenja krajolika uvelike su bazirani na iskorištvanju potencijala autohtonih urbanih staništa i pripadajuće flore i faunenekad prolazio potok Medveščak pa bi možda ta česma mogla na neki način i simbolički podsjećati na tu činjenicu.

Kako ocjenjujete tzv. Bandićeve fontane?

Vanja Radovanović: Ne volim megalomaniju i ne volim bezrazložno trošenje velike količine novca za osobnu promociju. Mislim da je to dovoljan komentar.

Nemam ništa protiv reprezentativnih fontana koje mogu biti prepoznatljiv motiv nekog trga ili parka, ali ovakvu izvedbu definitivno ne vidim kao nešto što oplemenjuje taj prostor, pogotovo znajući koliko je novca na njih potrošeno.

Igor Ekštajn: Nažalost, ocjenjujem ih kao neuspjele. Apsolutno cijenim, po mojem mišljenju kvalitetno projektirane fontane, kao i napore projektanata da ih pozicioniraju kao generatore razvitka centralne osi. No, smatram da je greška počinjena na političkom nivou odlukom gradskih vlasti da se fontane izvedu kao ograničena intervencija naspram mjerila, važnosti i značenja centralne osi. Mislim da u toj konstelaciji u kojoj su izgrađene, njihove oblikovne kvalitete i urbanističke ambicije ne mogu postiči željeni učinak. Tu je grešku bilo nemoguće ispraviti arhitektonskom intervencijom tog mjerila. Financijske prilike na stranu, mislim da je intervencija u tom prostoru, pa i prisutnost elementa vode, trebala biti veća i ambicioznija, u smislu natječaja koji je proveden još 1992. godine, što bi onda uključivalo i cjelovitije rješavanje poteza centralne osi sa svim infrastrukturnim, kulturnim i ostalim slojevima koje taj prostor treba nositi. Takav bi zahvat onda vjerojatno tražio neko povoljnije vrijeme i javni natječaj primjeren značenju tog prostora.

Možete li izdvojiti neku po vama izuzetno uspješnu zagrebačku fontanu i ukratko obrazložiti zašto vam se sviđa?

Igor Ekštajn: Mislim da Zagreb zapravo nema neku izuzetno uspješnu fontanu. Strah od Save kao da se prenio i u strah od tako pripitomljene, urbanizirane vode, pa i one fontane koje su urbanistički, prostorno i oblikovno uspješne, često su zanemarene, ili izvan funkcije. Draga mi je fontana na Jezuitskom trgu, koja ne dolazi do izražaja zbog potpuno neprimjerenog prostornog rješenja jednog od zanimljivijih zagrebačkih trgova. Drag mi je i ribnjak na Krešimircu, koji je srećom nedavno obnovljen. Kao arhitektu i povjesničaru arhitekture fontana na Trgu žrtava fašizma zanimljiva mi je kao fenomen; izgrađena kao šadrvan, jedini je opstali dio ideoloških "adaptera" koji su, tijekom tzv. NDH, Meštrovićev paviljon nakratko bili pretvorili u džamiju. Zanimljivo mi je kako je taj, danas benigni dio urbanog krajolika, zapravo memento jednog tragičnog razdoblja zagrebačke i hrvatske povijesti.

Park Ribnjak (Foto. Tamara Brixy, Ars Publicae)<br> Park Ribnjak (Foto. Tamara Brixy, Ars Publicae)

Vanja Radovanović: Zagreb, nažalost, baš nije grad fontana tako da mi je teško izdvojiti neke posebno uspjele primjere. Uz zrinjevačke fontane "stare škole" koje se dobro uklapaju u okolni ambijent historicističkog parka, ali me isto tako ne oduševljavaju, zapravo mi se najviše sviđa fontana kod "Džamije" koja se dobro uklapa u okolinu, lijepa je, a od nje se pruža i jedan od najljepših gradskih pogleda. Mogao bih još izdvojiti i fontane na Trgu Burze oko kojih se svojedobno isto polemiziralo. I sam sam ih na početku doživljavao kao strano tijelo u tom prostoru, no s vremenom su našle mjesto u mom srcu tako da bi mi sad trg izgledao prazan i pust bez njih. Volim šum vode koji umiruje taj inače prometan prostor kao i mogućnost sjedenja na njihovu rubu.

Gdje još konkretno u gradu mislite da bi trebale postojati česme s besplatnom pitkom vodom?

Vanja Radovanović: Česme s besplatnom pitkom vodom vidim na svim frekventnim mjestima grada, od trga ispred Katedrale gdje bi bila i na usluzi turistima, ali i posjetiocima Dolca, potom Cvjetnog trga, Kvaternikovog trga, posebno parkova... zašto ne i negdje u blizini Trga maršala Tita ili pak na Trgu Burze. U Tkalčićevoj ulici i postoje ali su pod pritiskom ugostiteljskih objekata, nedostupne... Navodeći ove primjere prisjetio sam se posjeta Strassbourgu gdje se suvremene česme s pitkom vodom upravo i nalaze ispred Katedrale, na glavnome trgu, u svim Potoci i zelene površine uz njih imaju velike potencijale kao javne parkovne površine, za odmor i opuštanje, zatim kao prometne površine za pješačke i biciklističke prometne smjerove, te kao rekreacione površineparkovima... Isto tako, dobar su primjer austrijski gradovi gdje su su česmama s besplatnom pitkom vodom dobro opremljene sve magistralne biciklističke staze i rekreacioni sadržaji. Dakle, i savski nasip bi definitivno trebao imati nekoliko česmi, a toliko željeni projekt biciklističko-pješačko-memorijalne staze trasom "Samoborčeka" ne bi bio potpun bez adekvatnog pristupa besplatnoj pitkoj vodi.

Igor Ekštajn: Kao poželjni standard, besplatna pitka voda trebala bi biti dostupna na trgovima, u pješačakoj zoni i obavezno u svim, osobito većim, javnim prakovima. Najveći zagrebački gradski park Dotrščina, koji je izrazito popularna rekreacijska zona, nema više pumpu jer je uklonjena. To treba ispraviti tamo i u drugim parkovima gdje su pumpe uklonjene bez razloga.

Jedina tipska česma koju je Zagreb ikad imao je tzv. Željezni Francek ili Viktorija, kako se zove taj model. Ta pumpa, međutim, nije prilagođena npr. starijim osobama jer traži znatno saginjanje i općenito ne odgovara suvremenoj ulozi javne česme. Treba li Zagrebu nova tipska česma/pumpa, oblikovana baš za Zagreb, i koja bi bila postavljena na raznim lokacijama po gradu?

3.zelezni_francek_2016_copy84826.jpg

Igor Ekštajn: Treba, a česmi ne može biti previše. Iako Franceka po Zagrebu sad već rijetko možete sresti, još uvijek postoji svojevrsna memorija nekadašnje mreže - a i vrlo konkretna podzemna mreža - i sjećanja, pa i navike, na kojima bi se mogao temeljiti novi gradski program česmi u javnom prostoru. Teško da Francek u današnjim uvjetima može biti koristan i poželjan. Ta je pumpa osmišljena i korištena u vremenima kad je počesto bila i jedini izvor vode za stanovništvo. Vjerojatno negdje na Trnju, nedaleko "Bandićevih" postoje primjerci Franceka koji se iz nužde još uvijek koriste. Sjećam se, kao dijete, odlazaka na "gradsku", kako smo je zvali, u mom kvartu. Hrvatska se, pa i Zagreb, često diči vodnim bogatstvom i najkvalitetnijom europskom vodom. Mislim da taj osjećaj može biti dobar impuls za razvitak mreže novih javnih česmi u Zagrebu. U promišljanje bi se mogao uključiti širok spektar dionika, od onih zainteresiranih za javno zdravstvo, preko povjesničara, dizajnera, arhitekata, turističke zajednice, udruga građana, biciklisitičkih ili drugih sportskih udruga, odnosno svih kojima bi iz različitih razloga postavljanje gradske mreže bilo interesantno. Potrebno je osmisliti kvalitetan koncept nove gradske pumpe, postaviti promišljeno mrežu lokacija i, najbolje javnim dizajnerskim natječajem, naći najkvalitetnije rješenje. Najbitnije je da nakon svega prvenstveno i najviše profitira javnost.

Vanja Radovanović: Iako su posljednje godine donijele novi val popularnosti Željeznih Franceka čemu je posve sigurno doprinijela originalna akcija umjetničkog kolektiva Pimp My Pump koju smatram velikim doprinosom suvremenom gradskom identitetu koji nimalo ne zaostaje za sličnim akcijama u svijetu, smatram da su nove česme nužnost. Pozdravljam sve inicijative koje mogu ponuditi neko suvremeno praktično i lijepo rješenje uz želju da se, tradicije radi, ponegdje ostave i stari Franceki.

Područje Zagreba između Medvednice i Save premreženo je potocima od kojih su neki još uvijek otvoreni u punoj trasi. Bilo je mnogo govora o uređenju zelenih koridora uz potoke, ali se to nikad nije dogodilo iako svi oni imaju uređene vodotoke, no nijedan nije oblikovan na način koji bi stvarao osobito atraktivan javni prostor prilagođen stvaranju boravišnih i ambijentalnih kvaliteta kroz bolji doživljaj vode u gradu. Koja su vaša razmišljanja?  

Vanja Radovanović: Osobno me izuzetno smeta što se kod uređenja potoka i njihovih okoliša ne razmišlja gotovo ni o jednoj mogućoj funkciji tih Hrvatska se, pa i Zagreb, često diči vodnim bogatstvom i najkvalitetnijom europskom vodom. Mislim da taj osjećaj može biti dobar impuls za razvitak mreže novih javnih česmi u Zagrebu"plavo-zelenih linija" grada. Potoci i zelene površine uz njih imaju velike potencijale kao javne parkovne površine, za odmor i opuštanje, zatim kao prometne površine za pješačke i biciklističke prometne smjerove, te kao rekreacione površine, gdje se mogu urediti npr. dječja igrališta, skate i bike parkovi, pa čak, ovisno o raspoloživoj površini, i gradski vrtovi. Mogu navesti nekoliko primjera postojećeg posve nezadovoljavajućeg stanja: Potok Vrapčak pruža gotovo idealnu poveznicu između sjeverozapadnog dijela grada (Vrapče, Malešnica, Gajnice) i juga (Jarun, Novi Zagreb) koja omogućuje izgradnju fenomenalne magistralne biciklističke staze koja bi mogla građane provesti s kraja na kraj grada bez gotovo ikakvog kontakta sa motornim prometom. Nažalost, velik dio trase je preuzak za biciklistički promet, npr. dio od Vrapčanske putine do naselja Špansko, a neke prometnice kao što je Zagrebačka cesta predstavljaju pravu barijeru. Potok Kustošak je u dijelu od Zagrebačke ceste do Baštijanove postao ugodno šetalište, međutim dio uz Sokolsku ulicu, pa zatim uz Golikovu nikako nisu prikladni za upotrebu biciklom. Staze uz potok Črnomerec na cijelom njegovom južnom toku, od Zagorske ulice pa do ušća u Vrapčak, su također preuske, čak toliko uske da je i mimoilaženje pješaka ponekad problem. Dio šetališta uz potok Bliznec je lijepo uređen i to od Gornjeg Bukovca do Maksimirske ceste i možda je najbolji primjer ugodnog pejzažnog doživljaja uz neki zagrebački potok, no, također nije prikladan za vožnju biciklom zbog granitnih kocki. Gornji dio toka, od retencije Jazbina do Gornjeg Bukovca, te donji dio, od Maksimirske ceste do Ulice grada Vukovara, pružaju velike potencijale za izgradnju još jedne važne biciklističke poveznice sjevera i juga grada. I potoci Dubrave također pružaju velike mogućnosti za izgradnju rekreativnih sadržaja i trenutno su posve neiskorišteni. Sjetimo se da je uz potok Trnavu nekad vodila i Pionirska željeznica, podatak koji može pomoći kod definiranja i identiteta tog smjera. Svi ti potoci bi mogli postati ne samo važni smjerovi za ne-motorni Kao poželjni standard, besplatna pitka voda trebala bi biti dostupna na trgovima, u pješačakoj zoni i obavezno u svim, osobito većim, javnim prakovimapromet već i mjesta na kojima bi se ljudi mogli doći ugodno opustiti, poigrati sa djecom, pročitati novine, odnosno biti uređeni javni prostori.

Igor Ekštajn: Sve postojeće otvorene vodotoke treba zadržati, i pokušati obogatiti; suvremeni prinicipi uređenja krajolika uvelike su bazirani na iskorištvanju potencijala autohtonih urbanih staništa i pripadajuće flore i faune. Ta specifična "gradska divljina" mogla bi biti poticaj uređenju danas zapuštenih vodotoka. Zanima me što će biti s potokom Črnomerec kad se i ako ostvari planirana gradska avenija na potezu današnjeg Fallerovog šetališta između Ljubljanice i okretišta Črnomerec. Mislim da kanaliziranje ne može biti rješenje. Također, postoje neki vodotoci koji su kanalizirani, a čije bi ponovno otvaranje bilo zanimljivo i poželjno.

Uz jezera Savice nalazi se zadnji preostali rukavac Save u izvornom koritu kakvo je bilo prije regulacije. Vidite li mogućnost nekakve smislenije aktivacije tog prostora?

Vanja Radovanović: Taj je prostor moguće puno bolje uključiti u gradski život, prije svega tako da ga se učini pristupačnijim (recimo, omogućavanjem biciklističkog pristupa po sjevernom savskom nasipu koji je na tome djelu zarastao i neugodan je za vožnju, uređenjem pristupa sa sjevera, označavanjem putokazima, opremanjem klupama i preglednim kartama itd.

Igor Ekštajn: Vidim to kao dio zagrebačkog vodenog lanca od Rakitja, Jaruna, preko savskih obala i Bundeka. Ali prvenstveno ga vidim kao is Česme s besplatnom pitkom vodom vidim na svim frekventnim mjestima grada, od trga ispred Katedrale gdje bi bila i na usluzi turistima, ali i posjetiocima Dolca, potom Cvjetnog trga, Kvaternikovog trga, posebno parkova ...točni pandan ali i suprotnost Jarunu - ne kao žicom i rampom ograđeni rekreacijski centar, nego kao pravo gradsko jezero, dakako i s kupališnom funkcijom. Možda nešto po uzoru na berlinske Grunewaldseen. Mogućnosti su razne, a kvalitetna stručna rasprava i javni natječaj put k uređenja tog prostora. Pritom je važno voditi računa da ornitološki rezervat Savica ostane netaknut, a sve što tamo treba dodati je pokoja klupa.

Možete li izdvojiti neki primjer na mikro i makro razini uspješnoga odnosa grada i rijeke, jezera ili mora?

Igor Ekštajn: Neki gradovi jednostavno su izrasli iz vode i s vodom srasli, drugi su se na vodu navikli i znaju je iskoristiti. Rijetko koji grad ima tako maćehinski odnos prema vodi kao što je to slučaj u Zagrebu, posebice u društvima u kojima su vodene površine i obalni pojasevi javno dobro. Jedan od uspješnih projekata vraćanja vodi je u Seulu, u kojem je jedna od glavnih gradski autocesta "ukinuta", kako bi se otkrio i uredio potok Cheonggyecheon, povijesno glavni gradski vodotok, koji je svojedobno ispod nje kanaliziran. Šest automobilskih traka zamijenjeno je šest kilometara dugom šetnicom uz ponovo otkriveni vodotok.

Barbican Center, London<br> Barbican Center, London

Vanja Radovanović: Odličan primjer odnosa grada i jezera/mora vidim na primjeru Stockholma kod kojega se grad i vodene površine većinom skladno prožimaju, a grad većinu tih "kontaktnih površina" koristi za javne potrebe i to kao šetališta, kupališta, pješačke i biciklističke staze i parkove. Što se tiče rijeka, zagrebački je problem što je Sava relativno velika rijeka vrlo varirajućeg vodostaja i neadekvatnog oblikovanja pa ne omogućuje tako prisan kontakt s gradom kao što ima npr. Ljubljana gdje Ljubljanica skladno vijuga kroz grad ne razdvajajući ga već mu dodajući nove kvalitete. Veće rijeke, primjerice Dunav u Beču ili Budimpešti, nužno pomalo razdvajaju grad, ali i pružaju mogućnost boljeg pogleda na gradske četvrti uz rijeku, a često i brodski transport i npr. razgledavanje iz brodova. U slučaju Zagreba rijeka Sava sa svojim naplavnim površinama i nasipima predstavlja široku liniju razdvajanja koja je premalo iskorištena i traži intervencije. S druge strane, u Zagrebu postoji mogućnost lijepog uključivanja i najmanjih vodotokova, čak i onih koji su izgradnjom grada potisnuti u podzemlje. Jedan od uspješnih takvih primjera je u U javnosti je sve prisutnija tendencija shvaćanja pitke vode kao robeAachenu gdje je jedan dio potočića Johannisbach "izvučen" na vidjelo te teče uz nekoliko gardskih ulica markirajući time tok povijesnog potoka.

Voda je uopće poželjni element javnog prostora gradova. Koja su vaša razmišljanja o tome?

Vanja Radovanović: Voda gradu može donijeti živost, svojim žuborenjem ili prštanjem, ali i smirenje, kada mirno teče. Ona uvijek donosi svježinu, ponekad može prigušiti zvukove, buku grada. Sve su to izrazito povoljna djelovanja na život grada i podržavam veće prisustvo vode u gradovima, napose u Zagrebu u kojem joj nije davana potrebna pažnja. Veća prisutnost vode u gradu doprinosi raznovrsnosti i uopće boljoj kvaliteti života – stoga, podržavam inicijative koje idu u tome smjeru.

Igor Ekštajn: Voda je poželjni element javnog gradskog prostora tamo gdje je ima; neki gradovi nemaju sreće, pa možda u njima i nije potrebno uvijek forsirati prisutnost vode kao urbanog elementa da bi se ispunila nekakva generička očekivanja o tome kakve doživljaje suvremenu urbani prostor treba pružiti. No u Zagrebu, gdje god "zagrebete" malo ispod zemlje dobijete jezero: grad koji je vodom toliko bogat nema opravdanja da to bogatsto ne iskoristi na dobrobit svojih građana.

Ključne riječi: urbanizam, Grad Zagreb, voda
<
Vezane vijesti