Neuvjerljivog i dosadnog još ga se i može probaviti. No licemjerstvo - kad se patronizirajući obraća hrvatskim građanima koji prema njemu još uvijek ne shvaćaju da trebaju izaći na ulicu - baš i ne.

Najava ministra Miranda Mrsića o pripremi Zakona o poticanju zapošljavanja  prema kojem bi  mladi - najugroženija skupina među vojskom od skoro 340 tisuća nezaposlenih koliko ih je krajem ožujka evidentirano u Hrvatskoj - prvu godinu ili dvije volontirali na radnom mjestu,  uznemirila je mnoge komentatore i analitičare koji su ovaj potez prozvali povratkom u robovlasničko društvo.

Uz ovakve prigušivače radničkog i građanskog nezadovoljstva, grčki i španjolski scenariji generalnih štrajkova u Lijepoj našoj nisu ni na vidiku

Mrsić se tako pridružio nizu svojih socijaldemokratskih kolega iz Vlade posebno osjetljivih za lijeve ideje koji zazivaju daljnje privatizacije, poskupljenja i ukidanja radnih mjesta u javnoj upravi. Već odavno je jasno kako briga za radnika ovoj Vladi definitivno nije u prvom planu. Kao što nije ni Državnom odvjetništvu koje uzalud zazivaju radnice i radnici  tvornica Kamenskog, Brodosplita, Uzora, Montera...

A nije, izgleda, ni sindikatima, barem onima koji se nalaze u vrhu. Što se tiče najavljenog Zakona, uspjeli su isposlovati da  "nezaposleni kojima država ne osigura 1.600 kuna naknade neće biti brisani s burze ako odbiju 'stručno osposobljavanje'". Uz takve sindikate, nema straha za mlade.  Sigurnost mjesta na burzi im je zagarantirana.

Osim za mlade, sindikati su jako zainteresirani i za sudbinu dalmatinskih tvrtki, čiji se broj nezaposlenih povećava iz dana u dan, tako da Ozren Matijašević, predsjednik HUS-a, muku muči kako pomoći radnicima. Na pitanje o mogućem povezivanju i stvaranju radničke solidarnosti među zaposlenima u Dalmacijavinu i Brodosplitu odgovara: "Da smo pozvali 'škver' na prosvjed, istoga bi trena ja i kolege bili optuženi da onemogućavamo privatizaciju". A veći grijeh od toga, za jednog sindikalnog vođu,  uistinu je teško zamisliti. Opće je poznato kako je privatizacija svakom brodogradilištu donijela samo očuvanje radnih mjesta jer je kao niskoprofitna djelatnost itekako atraktivna moćnim financijskim ulagačima, a za  Dalmacijavino se privatni poduzetnici tuku da nastave s proizvodnjom. Njih uopće ne zanima atraktivno zemljište tvorničkog pogona.

I dok se sindikalni predstavnici upropaštenih tvrtki zalažu za radničko dioničarstvo, Matijašević i ekipa na vrhu sramežljivo organiziraju prosvjede za koje se nadaju da neće biti veliki odaziv, e da mogu optužiti radnike za pasivnost i letargiju ili, ako bude sreće, vremenske nepogode.  I ne dao Bog da netko iz drugog sindikata s kojim nisu organizirali prosvjede da izjavu za medije ili nešto slično. Jer konkurencija je i tu jaka, a međusobna netrpeljivost vlada kao među suparničkim strankama.

Dok se sindikalni predstavnici upropaštenih tvrtki zalažu za radničko dioničarstvo, Matijašević i ekipa na vrhu sramežljivo organiziraju prosvjede za koje se nadaju da im neće biti veliki odaziv, e da mogu optužiti radnike za pasivnost i letargiju

Uoči jučerašnjeg splitskog prosvjeda na novinarsko pitanje o nepostojanju suradnje među različitim sindikatima Zvonko Šegvić iz Nezavisnog sindikata optužio je novinare kako namjerno stvaraju razdore. No dobro uhljebljenim sindikalnim vođama nisu potrebni mediji da bi se posvađali kad od kolega osjete da se netko približava njihovoj interesnoj sferi. Dovoljno je prisjetiti se zbivanja u Brodosplitu. Ili Vilima Ribića, predsjednika Matice sindikata Hrvatske, i njegove nedavne hajke na inicijativu Akademska solidarnost iz koje je potekla nova konkurentska mu organizacija.

Sindikalce zapravo ni ne zabrinjava to što se jučer pojavilo manje od tisuću ljudi na prosvjedima. Jer kako Zvonko Šegvić kaže: "Više vrijedi jedan hrabar čovjek nego bataljun kukavica". Teško je shvatiti tko je taj hrabar, a tko kukavice među više od 46 tisuća radnika u Splitsko-dalmatinskoj županiji  koji nemaju posla. Sindikalci na prvoj liniji obrane?

Prije će biti da je obratno. Jer kredibilitet Ozrena Matijaševića koji poziva Dalmatince na prosvjed, a sam je kumovao uništenju i srozavanju jednog od najvećih simbola Splita - Slobodne Dalmacije kad je prijavio pa iznenada povukao prijavu protiv sumnjivih transakcija u režiji  Ninoslava Pavića, teško da može privući ikoga da mu se pridruži. Zato i ne čudi slab odaziv na splitskim Prokurativama. A vrlo neuvjerljivo zvuči kad za govornicom napada  urednika Jutarnjeg lista Mladena Plešea čijeg je gazdu "spasio". I dosadno dok zaziva velike prosvjede za 1. maj na Rivi. Obećavao je Matijašević blokade luke, velike prosvjede od kojih nikad ništa. Neuvjerljivog i dosadnog još ga se i može probaviti. No licemjerstvo -  kad se patronizirajući obraća hrvatskim građanima koji prema njemu još uvijek  ne shvaćaju da trebaju izaći na ulicu da bi opravdao neuspjeh od 45 minutnog prosvjeda -  baš i ne.

I iako je bilo kakvo romantiziranje hrvatskih radnika neumjesno, uz takvo vodstvo teško je baš njih iscrpljene i napaćene optužiti za pasivnost i nesolidarnost. Otkad ih je '91. Matijašević poveo na Banovinu da izbore svoju državu, mirno gledajući propast Jugoplastike, zacrtao je radnički put novije povijesti Dalmacije.

Uz ovakve prigušivače radničkog i građanskog nezadovoljstva, grčki i španjolski scenariji generalnih štrajkova u Lijepoj našoj nisu ni na vidiku. A radnička prava polako, ali sigurno na izdisaju.

<
Vezane vijesti