ivanaperic_copy97010.jpgU tihoj i vrućoj ljetnoj noći slučajno otkrivam kratki nijemi film Alice Guy-Blaché iz 1912. godine – Falling Leaves. Priča je to o djevojčici čija starija sestra boluje od tuberkoloze, a doktor obznanjuje kako će "umrijeti kada lišće padne" tj. na jesen. Dolazi jesen, a djevojčica izlazi vani s koncem u rukama. Lišće vijori svuda ukolo, a ona ga diže s poda, provlači kroz konac i vješa natrag na stablo. Dirljiv je to i velik čin empatije i mašte, koji nam je sve dalji, kako odrastamo.

Ovo sam ljeto biciklom prešla Zagreb uzduž i poprijeko, izvrtila J Dillin Ruff Draft do nepovratne izlizanosti i u jednoj tihoj i vrućoj noći slučajno otkrila kratki nijemi film iz 1912. godine – Falling Leaves. Film je snimila Alice Guy-Blaché, čija priča, ispostavit će se, nije ništa manje fascinantna od ovog posebnog i izuzetno dirljivog kratkog filma.Nešto se mijenja kako odrastamo, u našem odnosu s maštom. Kao da vjerujemo da maštu treba prerasti, da je prerastanje mašte znak odrastanja. Od trenutka ubijanja mašte brojimo svoje godine zrelosti. Sada, govorimo si, počinje život. Kakav je to život, za koga, po čijim pravilima?

Krajem 19. stoljeća mlada Guy je radila kao tajnica Leona Gaumonta, uzdržavavši tako sebe i majku nakon smrti oca. Radila je u kompaniji Comptoir général de la photographie u Francuskoj, gdje je upoznala brojne pionire filma, poput Georgesa Demenÿa i braće Lumière. Prisustvovala je i legendarnoj projekciji Radnika koji napuštaju tvornicu Lumière.

Ideja da se film koristi samo u promocijske, dokumentarne i demonstracijske svrhe bila joj je dosadna, te je htjela unijeti naraciju i fikciju u novi medij. Mašta je bila važna za Guy-Blaché. Pitala je Gaumonta za dopuštenje da koristi studijsku opremu da snimi svoj prvi film, a on je dopustio – uz obećanje da posao tajnice neće ispaštati zbog toga.

Sve što se dogodilo nakon toga je značajna i malo poznata povijest pionirskih pothvata žena u svijetu filma. Od 1896. do 1906, godine Guy je tako napredovala i postala voditeljica produkcije i smatra se prvom filmašicom uopće zaslužnom za razvoj narativnog filma. Tih je godina malo tko u svijetu radio ono što je radila ona – 1906. godine je snimila The life of Christ, a produkcija je bila dotad neviđenih razmjera i uključivala 300 statista i statistica. Postala je i prva žena voditeljica vlastitog filmskog studija, kada je osnovala studio Solax.

Iako je 1912. godine bila trudna s drugim djetetom, osnovala je u tom periodu novi studio u SAD-u, u New Jerseyu, i nastavila odlaziti na posao i snimati filmove kontinuirano. Te je godine izišao i kratki nijemi film Falling Leaves. Nekoliko godina kasnije, razvela se i zadesile su je brojne Nije slučajno što je prošli tjedan u seriji zračnih napada na Gazu, Izrael bombardirao kulturni centar Al-Mishal, gdje je na jednom mjestu bilo kazalište, knjižnica, prostori za umjetničke radionice, ples i rekreaciju. Duboka bol i bijes građana Gaze posve je opravdana, a neki su poručili kako je gubitak ovog mjesta za njih gori od gubitka vlastitog doma ili bolniceekonomske nedaće, njen studio izgorio je u požaru, a kada se filmskoj karijeri pokušala vratiti 1922. godine, za nju više nije bilo mjesta.

Industrija je bila uznapredovala, vrtilo se sve više novca, a to je značilo sljedeće – ubuduće će mjesta biti primarno i gotovo isključivo za muškarce. Sve to nagnalo ju je da se s troje djece vrati u Francusku gdje je pokušala iznova pokrenuti karijeru, ali bezuspješno.

Krajem 1940-ih, Guy-Blaché je napisala autobiografiju, a 1976. napokon je objavljena na francuskom. Deset godina kasnije, prevedena je na engleski jezik uz pomoć njene kćeri Simone i filmskog pisca Anthonyja Slidea. Bila je, kako kaže, zabrinuta zbog svoje odsutnosti iz povijesnih zapisa filmske industrije. Izrađivala je dugačke popise svojih filmova, surađivala s povjesničarima filma i prisjećala se svega u nadi da će moći preuzeti kreativno vlasništvo i – zapravo – dokazati da je uopće postojala. Sve to, prije nego lišće padne i čitav njen svijet zatre zaborav.

A kakav je divan svijet stvarala Guy-Blaché vidi se upravo u filmu Falling Leves. U trajanju od 12 minuta, svjedočimo priči djevojčice čija starija sestra je bolesna i umire od tuberkoloze. Doktor koji posjećuje obitelj zabrinutim roditeljima priopćava kako će djevojka "umrijeti kada lišće padne" tj. do kraja jeseni, a djevojčica, skrivena u kutu sube, čuje tu presudu.

Srp vremena nemilosrdno žanje sve pred sobom, i djevojčica jednog jutra iz sobe vidi da vani pada lišće. Promatramo je kako u bijeloj spavaćoj haljini izlazi vani s koncem u rukama. Lišće vijori svuda ukolo, a ona ga lagano diže s poda, provlači kroz konac i vješa ga natrag na stablo. Tu sam, centralnu scenu filma, odvrtila valjda dvadeset puta. Djevojčica vješa lišće natrag na stabla, dok ono munjevito vijori svugdje uokolo. To je valjda slika života, ukratko.Krajem 1940-ih, Guy-Blaché je napisala autobiografiju, a 1976. napokon je objavljena na francuskom. Deset godina kasnije, prevedena je na engleski jezik uz pomoć njene kćeri Simone i filmskog pisca Anthonyja Slidea. Bila je, kako kaže, zabrinuta zbog svoje odsutnosti iz povijesnih zapisa filmske industrije

Ali ono o čemu sam zapravo htjela pisati, vezano uz taj čin, jest važnost i povezanost mašte i suosjećanja, empatije. "Kao što su veliki znanstvenici govorili i kao što sva djeca znaju, pomoću mašte, prije svega, dostižemo percepciju, suosjećanje i nadu", piše Ursula K. Le Guin.

Čitajući Le Guin od djetinjstva, učila sam o, prije svega, dvije stvari - značaju riječi kindness, za koju ne mogu pronaći dovoljno obuhvatnu hrvatsku riječ - i značaju mašte u našim životima.

Često je pričala, a i provučeno je kroz sve njene knjige, koliko je, više od bilo čega, bitno suosjećati, biti nježan, organski topao, povezan s drugima. Le Guin je znala i da bez mašte ne možemo zamisliti druge i drugačije svjetove i nova jutra, niti ući u druge ljude i doživjeti ih, ni nadati se, ni stvarati, ni gledati i osjećati dalje i više.

Razmotrite sliku dječjeg očaja uslijed saznanja da će voljena osoba vjerojatno umrijeti. Dijete koje razumije da smrt znači oproštaj, ali ne i da se smrt ne može zaustaviti sa željom. Nismo li to svi učinili kao djeca? Izmišljali načine kako popraviti stvari, odbijali nemogućnost promjene i limite "ostvarivog"?

Naposljetku, u filmu, u trenutku kada djevojčica vješa lišće na stablo, cestom prolazi čovjek koji je pita zašto to radi. Ona mu objašnjava i ispostavi se da je čovjek doktor koji eksperimentira s novim lijekovima za tuberkulozu. U konačnici, on uspijeva izliječiti njenu sestru.Nešto se mijenja kako odrastamo, u našem odnosu s maštom. Kao da vjerujemo da maštu treba prerasti, da je prerastanje mašte znak odrastanja

Iako, dakle, sestru nije spasio čin vraćanja lišća na stabla, spasio ju je onaj korak dalje, spremnost da se učini više i mašta djevojčice. Izišla je vani i pokušala napraviti nešto – s vjetrom u lice vraćati lišće na stabla. "Vježbanje mašte opasno je za one koji profitiraju od trenutnog poretka stvari jer ima moć da pokaže da trenutno stanje nije permanentno, nije univerzalno, nije nužno", piše u kolekciji eseja The wave in the mind:  Talks and Essays on the Writer, the Reader, and the Imagination Le Guin.

Foto: ytb-prtsc Foto: ytb-prtsc

Nešto se mijenja kako odrastamo, u našem odnosu s maštom. Kao da vjerujemo da maštu treba prerasti, da je prerastanje mašte znak odrastanja. Od trenutka ubijanja mašte brojimo svoje godine zrelosti. Sada, govorimo si, počinje život. Kakav je to život, za koga, po čijim pravilima? Ako išta, znak zrelosti i odrastanja trebala bi biti šira, promišljenija i odgovornija upotreba mašte.Ali ono o čemu sam zapravo htjela pisati, vezano uz taj čin, jest važnost i povezanost mašte i suosjećanja, empatije. "Kao što su veliki znanstvenici govorili i kao što sva djeca znaju, pomoću mašte, prije svega, dostižemo percepciju, suosjećanje i nadu", piše Ursula K. Le Guin

"Najgore je što je propaganda o ovom, navodno 'najboljem od svih svjetova', zaživjela u populaciji do te mjere da više nitko ne može ni zamisliti drugačiji svijet. U dobu tehnologije i sve veće dostupnosti svega, ljudi zapravo sve manje razumiju svijet i sve manje mogu pojmiti drukčiju stvarnost. Društvo spektakla, hipnoze i propagande potpuno je iscrpilo moć imaginacije", kaže Antonio Šiber.

Mašta je opasna za isprazna, robotizirana, pragmatična društva s nametnutim idejama ‘efikasnosti’ i ‘korisnosti’, jer je u takvim okruženjima okarakterizirana kao neproduktivna, spora. Znak je neozbiljnosti, suvišna. Ali upravo je u tome njena moć, njena živost i životvornost, njen potencijal za transformaciju, kako nas samih, tako i čitavog društva.

Nije slučajno što je prošli tjedan u seriji zračnih napada na Gazu, Izrael bombardirao kulturni centar Al-Mishal, gdje je na jednom mjestu bilo kazalište, knjižnica, prostori za umjetničke radionice, ples i rekreaciju. Duboka bol i bijes građana Gaze posve je opravdana, a neki su poručili kako je gubitak ovog mjesta za njih gori od gubitka vlastitog doma ili bolnice.Lišće vijori svuda ukolo, a ona ga lagano diže s poda, provlači kroz konac i vješa ga natrag na stablo. Tu sam, centralnu scenu filma, odvrtila valjda dvadeset puta. Djevojčica vješa lišće natrag na stabla, dok ono munjevito vijori svugdje uokolo. To je valjda slika života, ukratko

Bio je to jedini prostor u kojem su mogli stvarati druge svjetove, eksperimentirati s različitim scenarijima, zanositi se glazbom, preobražavati kroz likove u predstavama, izgubiti se i pronaći u nanosima boje na platnima, zaboravljati na nametnuti otkucaj sata i otkrivati vlastito vrijeme u plesu i igri. Bio je to prostor u kojem je mašta bila ohrabrena, dobrodošla.

Upravo se u takvim prostorima može roditi i rasti suosjećanje i empatija, a kada su oni nasilno oduzeti – ostaje samo životinjska redukcija i bol sa svim svojim najgorim transformacijama – bijesom, agresijom i nasiljem.

Svijet je danas kao bolesna sestra djevojčice u filmu Falling Leaves. A na nama je da odlučimo što ćemo učiniti prije nego lišće padne.

Foto: ytb-prtsc Foto: ytb-prtsc
<
Vezane vijesti