13.06 na više od 150 lokacija u Kanadi i širom svijeta ljudi će izaći na ulice da pokažu kako se u ova teška vremena treba solidalizirati i vratiti radost, zadovoljstvo i osmijeh na lica u borbi protiv sustava koji nas materijalno srozava iz dana u dan. Zagreb se pridružuje tome jer dijelimo istu sudbinu, a nadamo se da će se idući put pridružiti i drugi hrvatski gradovi.U Kanadi prosvjedi traju više od 100 dana, uhapšeno je preko 2500 prosvjednika:

Izvaci iz otvorenog pisma engleskim medijima iz Montreala:

Hvala vam, malo kasnite na zabavu i još uvijek većinom propuštate bitno, ali ste uspjeli u zadnjih par dana objaviti neke užasne članke o tome što se sada dešava u Quebecu. Dobro došli u naš pokret! Neki od vas čak su počeli spominjati da uhićeni ljudi nisu svi buntovnici i kriminalci. Neki od vas čak su priznali da se možda ograničava sloboda govora. Neki čak više ni ne objavljujete laži o podršci koju ima naša vlada. Čini se da se neki od vas bude.

Ono što nisam vidio da objavljujete je priča o radosti, zajedništvu, suradnji, solidarnosti. Možete pisati o našoj ljutnji, i da, mi jesmo ljuti. Mi smo ljuti na našu vladu, na policiju i na vas. Nitko od vas ne uspjeva prenijeti kakav je to osjećaj kada hodate ulicama Montreala upravo sada, što je, za barem mene, neodoljiv osjećaj radosti i zajedništva.

Vijesti pričaju o francusko-engleskim podjelama u Quebecu što je sada sasvim nevažno.Ono što je važno je da se u 20 sati izlazi se iz kuća s tavama i loncima, glazba počinje. To je magija, vide se osmjesi. Dolaze mladi i stari, djeca i studenti, parovi i umirovljenici, radnici.Bučni smo jer nas vlast želi utišati.

Dođem kući s prosvjeda sav euforičan. Prvu noć kad sam se vratio sjeo sam i briznuo u plač glasno kao čin otpora i oslobađanja napetosti koju sam nosio bojeći se naše Vlade, bojeći se uhićenja u strahu za budućnost. Sada svake noći razmjenjujem priče s prijateljima online što se dešavalo kod njih. Rođen sam i odrastao u Montrealu, volim svoj grad, uvijek sam svima govorio da je to najbolji grad na svijetu, al sad ga volim kao nikad prije. Mi puno koristimo riječ ljubav. Mi se osjećamo povezani. Osjećamo da ćemo pobjediti.

Zašto ne pišete o tome? Zašto ne pišete o tom nevjerovatnom osjećaju? Drugi primjer koji vam mogu dati je blog. Ja i nekoliko prijatelja počelo ga je pisati na engleskome kao način širenja informacija o tome šta se događa ovdje. U samo nekoliko sati, doslovno nekoliko sati, javljali su se ljudi da pomognu. Svaki dan ljudi dostavljaju prijevode anonimno, a da nemam pojma tko su oni, oni samo žele nešto učiniti. Oni dolaze sa svih strana, prevode ono što misle da je važno da se sazna u svijetu. Ovaj blog radi na solidarnosti i potpunoj ljudskoj dobroti. To je ono kako Quebec izgleda sada. Svake noći suzavac i interventna policija, ali istovremeno radost, smijeh, dobrota, zajedništvo i lijepa glazba. Naša srca pucaju. Mi smo toliko ponosni jedni na druge, na duh Quebeca i njegove ljude, našu sposobnost da se odupremo i naše sposobnosti da surađujemo. Zašto ne pišete o tome? Radost se ne prodaje kao nasilje. Suradnja se ne prodaje kao sukob. Možete imati svoj cinizam, naša revolucija je iskrena.

Jedan od bitnih razloga zašto nam je danas loše...

Političari !

Naš glas se danas čuje jedino na ulici,

što nas je više to smo glasniji,

što smo glasniji to smo jači,

što smo jači prije ćemo pobijediti.