Umjesto meritokratskog sustava imamo spontanu ad hoc mrežu korupcije u kojoj podjednako sudjeluju učenici i njihovi roditelji, kumovi, prijatelji, stričevi, ujne, bake, nastavnici i ravnatelji, sveučilišni profesori, prosvjetni inspektori, ministarstva i ministri.

Tko se ne želi prikloniti moći, novcu, politici, vjeri, naciji, rasi, tome će se život u zbornici, školi i društvu pretvoriti u pakao. Tko se pak prilagodi, brže napreduje.

Nedaleko Beča austrijski su arheolozi, zahvaljujući novoj tehnologiji georadara, otkrili kompleks zgrada iz 2. stoljeća, na 11 tisuća četvornih metara, koje su služile kao škola za obučavanje i vježbanje gladijatora - svojevrsni studentski campus. Osim neizostavne prostrane otvorene arene s drvenim tribinama, gladijatori su imali na raspolaganju natkrivenu i grijanu sportsku dvoranu, svojevrsni gimnasium, te veliki bazen! Koje li raskoši i troška za suludu zabavu koja završava pokoljem zabavljača. Transcendentna pitanja tipa "što će biti sa mnom nakon smrti" nisu previše brinula buduće pokojnike jer su im u blizini istoga kompleksa uredili groblje, gdje će njihovi obožavatelji/fanovi potom hodočastiti te ih slaviti u vijeke vjekova.

Postojeći sustav ne omogućuje cijeloživotno učenje u društvu zasnovanome na znanju jer, s jedne strane, prvenstveno služi indoktrinaciji na ideologijskim osnovama, a s druge pak ekonomskim interesima izdavača i knjižara, turističkih agencija, sportskih društava i ostalih parazita

Ministarstvo znanosti, obrazovanja, i športa nedavno je obznanilo da u RH nema derutnih škola jer je ono investiralo nekoliko milijarda kuna u njihovu obnovu i održavanje (!?). Kao da je dotok novca krvca imunološkog sustava školskog organizma čiji protok omogućuje svim organima pravovremenu i primjerenu zaštitu. Međutim, s pročelja mnogih škola otpada žbuka, u nekima su učenicima nad glavom azbestni krovovi, u drugima oni prokišnjavaju, negdje se zimi i učenici i nastavnici smrzavaju (za razliku od gladijatora), dok se s druge strane mnoge, pa i obnovljene škole zatvaraju zbog nedostatka učenika. Mediji o svemu tome izvještavaju često, ponajviše sezonski početkom školske godine, kada se po školama prikazuju političari, ministri i "premijerka" s prigodnim darovima i opsjenarskim obećanjima radi ugođaja "svetkovine djetinjastih blagostanja". Zatim utihnu jer na red dolaze druge, urgentnije teme, koje bolje prodaju njihov proizvod i promoviranu robu njihovih sponzora.

Političkim je strankama obrazovanje uvijek bilo vrlo nisko na listi prioriteta jer se na njemu ne dobivaju izbori. Ono se u predizbornim programima (uključivši i tekuću kampanju) spominje tek uopćenim frazama koje pokazuju kako probleme školstva niti poznaju niti razumiju, ili ga pak tretiraju kao hardverski trošak (navođenjem plana popravljanja i izgradnje novih škola, dvorana, osuvremenjem opreme i sl.), a ne kao trajno sebeproizvodeću i samu iz sebe razvijajuću se strategijsku softversku investiciju. Stoga smo svjedočili nizu egzemplarnih ministara obrazovanja širokoga spektra znanja konzervacije prošlosti u vječnoj sadašnjosti, kao vječnom ponavljanju istoga - arheologa, bibliotekara, ljiljevokić, forenzičara, veterinara - uostalom "zna se" tko je zadužen za "stoku sitnoga zuba".

Sabor trebao hitno uskladiti postojeće školsko zakonodavstvo tako da se omogući smjenjivanje nedovoljno kvalificiranih, neodgovornih i korumpiranih ravnatelja

Mnogi pak intelektualci, gospodarstvenici i državnici, smatraju da za jedan narod - za njegov biologijski, etički, politički i duhovni opstanak - nema važnijega pitanja od uspostavljanja i razvijanja kvalitetnoga suvremenog obrazovnog sustava koji treba pripremiti učenike i studente za njihov budući život (osobni, društveni, radni). Na kraju takvog obrazovnog procesa uspješan učenik/student trebao bi znati ne napamet naučene lekcije, definicije, formule, molitve, godine i slična činjenična znanja, nego bi - polazeći od Sokratove misli "znam da ništa ne znam", a zahvaljujući bogatstvu metoda spoznaje koje je upoznao tijekom procesa školovanja i studiranja, izvježbanoj sposobnosti kritičkog mišljenja, skeptičkome gledištu te otvorenošću uma za nove spoznaje i alternativna rješenja - njegova osviještena znatiželja trebala moći prepoznati, analizirati, usporediti, odabrati i razriješiti ne samo znanstvene, tehnologijske i tehničke probleme, nego i osobne, psihologijske, pedagogijske, društvene, ekonomske, političke, kao i druge probleme i izazove XXI stoljeća. To su pretpostavke za cijeloživotno učenje u društvu zasnovanome na znanju. Postojeći sustav to ne omogućuje jer, s jedne strane, prvenstveno služi indoktrinaciji na ideologijskim (nacionalističkim, političkim i vjerskim) osnovama, a s druge pak ekonomskim interesima izdavača i knjižara, turističkih agencija, sportskih društava i ostalih parazita. Svi oni, pod okriljem samovolje ravnatelja, nemarnih školskih odbora, površnih i nesposobnih inspektora, a uz prešutni pristanak školskih zbornica, mogu ucjenjivati učenike i njihove roditelje, te im skupo naplaćivati navedenu robu i usluge.

Takav je sustav školske godine 2010/2011. "proizveo" 80 posto odličnih učenika u osmim razredima osnovnih škola, a sljedeće će ih godine vjerojatno biti još i više - jer postotak "odlikaša" iz godine u godinu raste - a ministri školstva/prosvjete/obrazovanja u posljednjih tridesetak godina ništa ne poduzimaju da spriječe tu uvredljivu karikaturu škole. Stoga bi Sabor trebao hitno uskladiti postojeće školsko zakonodavstvo tako da se omogući smjenjivanje nedovoljno kvalificiranih, neodgovornih i korumpiranih ravnatelja. Mandat ravnatelja trebalo bi ograničiti na samo jedan reizbor u istoj školi, nakon čega bi se mogli kandidirati za istu funkciju u drugim školama ili bi Ministarstvo najboljim ravnateljima moglo povjeriti upravljanje lošijim školama, gdje bi svojim znanjem i iskustvom mgoli pomoći u podizanju razine kvalitete njihove nastave. Ravnatelji su, po sadašnjim im ovlastima, glavna prepreka demokratizaciji odnosa u školstvu, a to je vjerojatno i bila namjera zakonodavca.

Ravnatelji su, po sadašnjim im ovlastima, glavna prepreka demokratizaciji odnosa u školstvu, a to je vjerojatno i bila namjera zakonodavca

Budući bi zakonodavac trebao izjednačiti ovlasti ravnatelja, stručnih vijeća i sindikalnog povjerenstva u pogledu kadrovske politike tj. zapošljavanja, napredovanja i nagrađivanja nastavnika. Indikativna je nebriga na području kadrovske politike u školstvu usporedimo li je sa slučajem samovoljnog zapošljavanja deset(!) djelatnika na naplatnim kućicama kod Vrgorca, kad je čak predsjednica Vlade intervenirala i poništila natječaj, kao da budućnost ovoga naroda ovisi o tome tko će naplaćivati drumarinu u HAC-u, dok se istodobno na stotine natječaja namijenjenih podobnim kadrovima u školstvu i na sveučilištima - o kojima budućnost istoga itekako ovisi - širom Lijepe Naše nitko ne osvrće. Jednom zaposlen, i najgori bi nastavnik mogao desetljećima uništavati generacije učenika svojom lijenošću, neznanjem i glupošću.

Stoga bi, prema engleskom iskustvu, a na osnovu rezultata državne mature, trebalo objavljivati rang listu svih srednjih škola u RH te, iz godine u godinu, pratiti promjene ranga. Škole koje godinama ne omogućuju intelektualno i stručno napredovanje učenika u Engleskoj rasformiraju, jer su štetne i za učenike i za društvo - umjesto njih na istom se mjestu otvaraju nove škole, s novom upravom, ravnateljstvom i zbornicom. Tko bi se kod nas usudio to učiniti? Nitko - ni kukuriku pijetlovi, ni kukulele kokoši! Ali Margareth Thacher jest! U to su doba svi - nastavnici, njihovi sindikati, laburisti ali i drugi političari, kao i roditelji - bili protiv njenih intervencija u obrazovanje jer je u nj uvela postulate neoliberističke politike, što je između ostalog rezultiralo drastičnim padu kvalitete javnih škola i što je išlo u prilog jačanju profitnoga privatnog sektora u školstvu. Margaret Thatcher već je odavno smijenjena, no rangiranje škola nije promijenjeno ni dok su laburisti bili na vlasti, pa je taj sustav praćenja uspješnosti škola ostao do danas, i više ga nitko ne želi mijenjati: ravnateljima i nastavnicima stalo je da iz godine u godinu prate svoj napredak na toj ljestvici, učenicima i roditeljima dragocjena je informacija o kvaliteti pojedinih škola, a sveučilištima je objektivan kriterij vrednovanja znanja kandidata kod upisa. 

Škole koje godinama ne omogućuju intelektualno i stručno napredovanje učenika u Engleskoj rasformiraju, jer su štetne i za učenike i za društvo - umjesto njih na istom se mjestu otvaraju nove škole, s novom upravom, ravnateljstvom i zbornicom

MZOŠ bi trebao, čim postotak odličnih učenika u osnovnoj školi prelazi 8-10 posto (što je i u svjetskim razmjerima natprosječan rezultat) posumnjati u primjerenost ocjenjivanja te poduzeti odgovarajuće mjere, uvesti dodatno ispitivanje, te nakon toga smijeniti nastavnike kod kojih se uoče velike razlike u ocjenama, no isto tako smijeniti i ravnatelje koji to dopuštaju. Mala je vjerojatnost da se u nas takva mjera može uistinu i ostvariti, te bi stoga, kao alternativu, trebalo uvesti "malu maturu" koju već desetljećima polažu učenici u mnogim europskim zemljama, a nema nikakvih znanstveno utemeljenih razloga (pedagoških, psiholoških, socioloških) da se ona ne uvede i u nas.

Državna matura omogućila je da se jasno objelodane mnogi nedostaci školskoga sustava, ali se te spoznaje još ne koriste za njihovo ispravljanje. Primjerice, nakon pisanja eseja iz hrvatskoga jezika, problemi nastave i ispitivanja toga predmeta zorno su isplivali na površinu kada je stotinu učenika zadarskih gimnazija predalo esej napamet naučenoga sastavka gotovo identičnog sadržaja. I svi su prošli!? Kakvu poruku time dajemo učenicima/studentima? A tek primjer podobnog učenika iz dijaspore, koji nakon što mu je zabranjeno polaganje mature u Imotskom upisuje Pravni fakultet u Zagrebu, a da Državnu maturu uopće nije polagao? Kolika je vjerodostojnost stručnih radnih skupina u kojima ispitna pitanja sastavljaju i autori udžbenika (u čistom sukobu interesa!)? Unatoč ovim propustima dosadašnji rezultati državne mature pokazuju kako se objektivnim ocjenjivanjem broj odličnih učenika dramatično smanjio: na ljetnom roku 2011. godine odličnim je ocijenjeno iz geografije 1,53 posto kandidata, iz kemije 1,57 posto, iz sociologije 2 posto, iz  informatike 2,7 posto, iz psihologije 2,8 posto. Istodobno se broj negativno ocjenjenih kandidata povećao, u nekim je predmetima skočio do 40 posto (psihologija), dok ih je fizika imala 24 posto, kemija 21 posto, biologija 15 posto, filozofija 10 posto, matematika (viša) 9 posto.

Čim postotak odličnih učenika u osnovnoj školi prelazi 8-10 posto (što je i u svjetskim razmjerima natprosječan rezultat) MZOŠ bi trebao posumnjati u primjerenost ocjenjivanja te poduzeti odgovarajuće mjere

Za osnovnu školu takvi su negativni rezultati nezamislivi, no upravo su oni odraz i pokazatelj dugogodišnje nebrige, nerada, neznanja, nesposobnosti, nepotizma i korupcije, kako u osnovnoj tako i u srednjoj školi. Umjesto meritokratskog sustava školstva imamo spontanu ad hoc mrežu korupcije u kojoj podjednako sudjeluju učenici i njihovi roditelji, kumovi, prijatelji, stričevi, ujne, bake, nastavnici i ravnatelji, sveučilišni profesori, prosvjetni inspektori, ministarstva i ministri. Tko se takvome sustavu ne želi prilagoditi  te prikloniti moći, novcu, politici, vjeri, naciji, rasi, tome će se život u zbornici, školi i društvu pretvoriti u pakao, bez obzira na kvalitetu i uspješnost rada s učenicima. Tko se pak prilagodi brže napreduje, biva hvaljen, nagrađen i darivan (nerijetko i zlatnim nakitom, ručnim satovima, umjetničkim slikama i sličnim) ili mu je usluga uzvraćena na drugi način, neovisno o stručnosti, kvaliteti rada i uspješnosti rada s učenicima. Poseban je problem rad s djecom kolega iz zbornice jer se od svakoga nastavnika očekuje da toj djeci pokloni posebnu pažnju (čitaj: ocjenu) jer prije ili poslije i vaše će dijete pohađati tu istu školu. Ukoliko djece nemate, možete očekivati niz anonimnih predstavki, pisama, e-mailova, telefonskih poziva, kakvu štetu na parkiranome vam automobilu, prijetnje, pa i fizičko nasilje. Zakonodavac bi i to trebao spriječiti, koliko radi zaštite rada nastavnika toliko i radi zaštite interesa djece.

Pored toga, u školama se posebno njeguju i ostala "naša" djeca, ona iz "društveno prihvatljivih obitelji" -isključivo bogatih i hrvatskih! - koja mogu ne samo nekažnjeno fizički i psihički zlostavljati nego i ubijati ostalu djecu. Dok su "tuđa" djeca - ona manjina bilo vjerskih ili nacionalnih, ona  politički nepodobnih ili siromašnih - prepuštena sebi, o njima se nitko posebno ne brine, ona nisu "važna". Muslimanima, pravoslavnim kršćanima, Židovima, ateistima i agnosticima u hrvatskim školama nitko nikada ne čestita ništa, dok se svi katolički blagdani primjereno obilježavaju, svetkuju, slave, uz (ponekad obvezatno) sudjelovanje učenika i nastavnika. Ostali su građani drugoga reda koji se toleriraju, tj. uglavnom ih ne tuku, ne moraju nositi specijalne bedževe, ne izbacuju se iz škola, nemaju posebni ulaz, ne postoje zabranjena mjesta na kojima ne smiju boraviti, ali ipak trpe emocionalno zlostavljanje jer s njima se ostali uglavnom ne druže, ni u školi ni izvan nje - trpe tako djelomičnu ili potpunu socijalnu isključenost. Literatura za lektiru u školskim je knjižnicama već odavno "pročišćena", knjige srpskih autora na ćirilici gotovo da ne postoje, marksistička literatura je netragom nestala - globalnoj apokalipsi neoliberalnog kapitalizma unatoč -  anarhističke nikada nije niti bilo, jednako kao ni ateističke.

Premda Ustav RH u članku 39. izričito tvrdi: "Zabranjeno je i kažnjivo svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti.", nitko od mjerodavnih institucija, ni sindikati, ni političke stranke, ni Sabor RH, ni Ustavni sud RH, pa ni predsjednik RH Ivo Josipović, u svemu tome ne vidi najprimitivniju diskriminaciju protivnu duhu i slovu Ustava Republike Hrvatske te 1. članku Opće deklaracije o pravima čovjeka OUN-a, koji glasi: "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.". U Republici Hrvatskoj to se negira prešutnom primjenom rasnih zakona (putem zloglasne Domovnice) uz redovito pranje mozga vrijednosnim preparatima "endehazije" tla, krvi i vjere kroz nastavu povijesti (putem mitomanije vjekovno potlačene nacije-žrtve zbog neimanja samostalne države), hrvatskoga jezika (putem mita o čistoći jezika) i vjeronauka (razvijanjem slijepe poslušnosti autoritetu i hijerarhiji Crkve, podjelom na pravovjerne dobre-poštene-žrtve-naše i krivovjerne loše-nepoštene-krvnike-tuđe, sve do javnog sadističkog iživljavanja na maloj djeci stigmatiziranjem onih koji ga nisu izabrali). Cilj takvog obrazovanja je simbioza (u Frommovom smislu) pojedinca - apstraktnom identifikacijom - s kolektivitetom, odnosno gubitak osobnog identiteta i odgovornosti, razvijanjem ovisnosti od drugog (Crkve, nacije, partije), što je obilježje puzajućega fašizma. Takvim se ubitačnim cocktailom Goebbelsove recepture ponavljanih laži "duhovno" drogiraju moderni gladijatori, na principu uvjetovanog refleksa, kako bi svagda bili spremni ubijati za dom, za naciju, za državu, za rasu, za Boga. Nije bitno koliko takvih potencijalnih smrtonosnih fanatika postanu i djelatni, jer i jedan jedini može prouzročiti katastrofalne tragedije (takav je i ozloglašeni primjer iz civilizirane i prebogate Norveške, kršćanskog fundamentalista, nacionalista i rasista Andersa Behringa Breivika, takvi su i primjeri tisuća anonimnih siromašnih bombaša samoubojica, očajnika indoktriniranih islamskim fundamentalizmom.

Poseban je problem rad s djecom kolega iz zbornice jer se od svakoga nastavnika očekuje da toj djeci pokloni posebnu pažnju (čitaj: ocjenu) jer prije ili poslije i vaše će dijete pohađati tu istu školu

Na stadionima širom Hrvatske već godinama deseci tisuća mladića, rođenih, odgojenih i obrazovanih u Republici Hrvatskoj uglas skandiraju "ubi-ubi-Srbina" i "za dom spremni", nose obilježja ustaške NDH tvorevine, nacističke svastike. Tu sliku salonski malograđanski intelektualci, jednako kao ni vlast, ne vide i ne čuju, dok ne stigne neko inozemno upozorenje.

Nije stoga čudno da u RH, nakon dvadeset godina takvog sustavnog programa rasističkog prepariranja mozga, 40 posto maturanata (prema istraživanju GONG-a) smatra da Hrvati trebaju imati veća prava od pripadnika nacionalnih manjina, ili da ih 25 posto izražava stavove "nepoželjne za demokraciju". Iako Ustav RH i Deklaracija Hrvatskog sabora zahtijevaju od svih građana RH afirmaciju antifašističkih vrijednosti, ljudskih prava, jednakosti i demokracije kao osnovnih vrijednosti suvremenog svijeta, ministri Republike koji su položili zakletvu da će štititi Ustav dezavuiraju ga i napadaju, a isto čine biskupi, sveučilišni profesori, novinari, političari. Sve to u ime neke samo njima znane fantazmagorične Države Hrvatske (ne Republike!) zasnovane na rasnim zakonima, bogobojažljivoj patrijarhalnoj obitelji, isključenoj i izoliranoj od geografskih susjeda i, po mogućnosti, od cijelog suvremenog demokratskog svijeta. Države totalitarne, ustrojene poput logora, čiji su povijesni ideali Jasenovac i Gradiška stara... Ideal svakoga nacionalizma je mumificirati naciju, jezik, kulturu, običaje i vrednote prema hipostaziranim modelima i uzorima iz bliže i dalje mitomanske prošlosti (od stoljeća sedmog, preko Križnog puta, do Oluje), a time joj (naciji) oduzeti budućnost, zamračiti povijesnu perspektivu, uništiti egzistenciju. Jedini od hrvatskih nacionalista koji je to u jednome trenutku shvatio bio je Vlado Gotovac. Jedan narod, da bi opstao u dinamičkoj (sve brže promjenljivoj) i dijalektičkoj društveno-povijesnoj zbiljnosti, mora razvijati povijesno, a ne metafizičko ni religijsko mišljenje.

anders-behring-breivik__deb.jpg anders-behring-breivik__deb.jpg

Većina učenika koji završavaju školovanje po takvome nesuvremenom, etički problematičnom i pseudoznanstvenom sustavu nisu osposobljena za bilo kakav ozbiljan studij, bilo zbog neprimjerenog sadržaja predmeta, bilo zbog metoda predavanja i učenja, bilo zbog načina ispitivanja. Sveučilišni su profesori ustanovili da je više od polovice na razne fakultete upisanih studenata funkcionalno nepismena. Iz vlastitoga tridesetogodišnjeg iskustva rada u nastavi znam da većina učenika doslovno(!) ne zna prepoznati subjekt rečenice, dakle nije u stanju razumjeti njen smisao, a kamoli pročitati neku "zahtjevniju" knjigu, iako u gimnaziji "odslušaju" oko 550 sati nastave hrvatskoga jezika. Dojam jednoga profesora potvrđuju ovogodišnji rezultati eseja iz hrvatskoga jezika na kojima je samo stotinjak kandidata  od preko 35 tisuća pristupnika (dakle 0,3 posto!) postiglo 100 posto bodova. Prema PISA testu iz 2009. godine samo je 3,2 posto naših učenika bilo sposobno razumjeti i kritički procijeniti pročitani tekst te izvesti zaključke sukladne pročitanom sadržaju, a iz matematike su nam najbolji gimnazijalci slabiji od prosječnog kineskog učenika. Zar ni ti podaci nikoga ne zabrinjavaju?

Od pedesetak tisuća djece (prosječno) u svakoj generaciji, manje od jedne desetine osposobljeno je za cijeloživotno učenje ili samostalno zapošljavanje  - ta manjina snalazi se i nalazi svoje mjesto na globalnome tržištu rada dok ostali prije ili poslije završavaju na burzi (ne)rada. Hrvatska je jedna od posljednjih zemalja u svijetu prema postotku BDP-a odvojenog za obrazovanje i znanost, pa ne treba čuditi što je omjer zaposlenih u odnosu na radno sposobno stanovništvo oko dvije petine, dok taj omjer u nekim nordijskim zemljama dosiže četiri petine.

navijaci__e96.jpg navijaci__e96.jpg

Nije čudno da u RH, nakon dvadeset godina sustavnog programa rasističkog prepariranja mozga, 40 posto maturanata (prema istraživanju GONG-a) smatra da Hrvati trebaju imati veća prava od pripadnika nacionalnih manjina, ili da ih 25 posto izražava stavove "nepoželjne za demokraciju"

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u Europi u kojoj učenici plaćaju prijevoz do škole po tržišnim cijenama, a minimalan broj učenika i studenata ima stipendiju ili mjesto u učeničkom odnosno studentskome domu. Zbog takve nebrige prema djeci iz potrebitih obitelji, Hrvatska ne samo da se unaprijed odriče intelektualnog, moralnog i radnog potencijala dvije petine stanovništva, nego su ta djeca podvrgnuta ismijavanju, vrijeđanju i zlostavljanju vršnjaka u sveopćoj ciničnoj društvenoj ravnodušnosti  (javnim mnijenjem upravlja nekoliko stotina tajkuna i njihovih sluga) kao i zanemarivanju i kažnjavanju od strane nastavnika-pedagoga(?) jer nisu u stanju plaćati dodatne školske aktivnosti besplatnoga školstva. U našim se školama ne uči kako je jedan od najvećih znanstvenika, Isaac Newton, sin nepismenog oca, porijeklom sa sela, mogao studirati zahvaljujući tome što je pristao biti slugom ostalim (bogatim) studentima, te je svakog jutra praznio njihove "miomirisne" noćne posude. Koja bi hrvatska majka danas pristala joj  sin studira pod takvim uvjetima? Čak i ako bi pristala, ipak joj sin, o kćeri bolje da i ne govorimo, ne bi mogao studirati jer takvih mogućnosti (jednako kao ni noćnih posuda) više nema. Republika Hrvatska nema  sustav stipendiranja koji bi se zasnivao na strogim kriterijima (socijalnim, za talentirane učenike i studente, za deficitarna zanimanja, i tome slično), no istodobno se uvijek nađu milijarde kuna za osuvremenjivanje trkaćih motornih ergela dužnosnika na svim razinama, od načelnika općina, gradonačelnika i njihovih skutonoša, od ministranata do ministara. Stoga predlažem budućemu  hrvatskome Saboru da - na zgražanje mnogih - uvede učeničke i studentske stipendije kao ustavnu kategoriju, tako da se u svim proračunima (od lokalne i regionalne samouprave, grada Zagreba, pa do onoga državnoga) mora izdvojiti 1 posto proračuna za tu namjenu. Time bi Sabor RH pokazao stvarnu brigu o budućnosti naše djece i našega naroda; općine, gradovi i županije popravili bi kvalifikacionu strukturu stanovništva i postale privlačnije investicijama visoke tehnologije, a Hrvatska bi u doglednoj budućnosti mogla uistinu postati društvom znanja. Nitko se ne bi trebao odreći školovanja i studiranja zato što potječe iz siromašne obitelji, a Hrvatska bi se jednog dana, možda ipak mogla ponositi i svojim Newtonom.

Hoće li Sabor Republike Hrvatske imati dovoljno znanja i političke volje da prilagodi školske programe i školsko zakonodavstvo potrebama ubrzane znanstveno-informatičko-tehnološke revolucije 21. stoljeća ili će učenici i dalje bludjeti srednjovjekovnim religijskim, pseudopovijesnim mitološkim i rasističko-fašističkim bespućima, kako bi stasali u posljednje nacionalne gladijatore? Tada će neki novi klinci, u nekoj budućoj Wikipediji, istraživati ne kako su nastali nego kako su nestali Hrvati.


, autor ovoga priloga, počeo je raditi kao profesor filozofije 1979. godine u Rijeci. Nastavnički rad nastavio je u zagrebačkoj XV gimnaziji, od 1984. godine kao profesor filozofije, a od 1995. i kao profesor teorije spoznaje. Od 1985. bio je mentor studentima filozofije za metodiku nastave filozofije. Umirovljen je u rujnu 2011. Bio je član Upravnog odbora Hrvatskog filozofskog društva, te Državnog povjerenstva i voditelj natjecanja iz filozofije od 2000. do 2010. godine. Voditelj je stručnog aktiva nastavnika filozofije grada Zagreba od njegova osnutka 2010.  godine, kao i voditelj Stručne radne skupine Državne mature 2007. - 2010. za filozofiju. Član je Hrvatskog politološkog društva. K tome, član je i Upravnog odbora Protagore, Udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta. Autor je knjige Hrvatska politička pedagogija. Objavljivao je članke u Studentskom listu, Zarezu, Panorami, Školskim novostima, Danasu, Marksističkom obrazovanju, Vjesniku, Novom listu, Feral Tribuneu, Metodičkim ogledima, Filozofskim istraživanjima, te na internetskim portalima Forum TOK-a i Ateizam (op. ur.)

luksic.jpg
Ključne riječi: obrazovanje, obrazovni sustav, školstvo
<
Vezane vijesti