Zbog želje da zadrže svoje radno mjesto, radnici sve manje prijavljuju nezakonite oblike zapošljavanja. Iako je stvaran broj ljudi zaposlenih na crno nepoznanica, postoje indicije da se u sivoj zoni gospodarstva nalazi sve više visokoobrazovanih mladih kojima su uskraćena socijalna prava.

"Javna je tajna da domaće graditeljske tvrtka znaju angažirati strane, neprijavljene radnike i to većinom iz susjedne Bosne i Hercegovine. Jedna takva tvrtka angažirala je nekoliko radnika iz Republike Srpske, obećala im brda i doline, a sve što su dobili nakon nekoliko mjeseci jest buđenje u četiri ujutro uz povike: 'Stiže policija, a vi niste prijavljeni! Evo svakom po omotnica, raziđite se što prije!' Radnici su pobjegli na kolodvor, otvorili omotnice, a u njima su umjesto mjesečne plaće pronašli tek par stotina kuna, točno onoliko koliko im je potrebno za kartu do doma", tim riječima Tomislav Kiš iz Novog sindikata opisuje slučaj nezakonitog rada kojeg je njegov sindikat prijavio državnim tijelima. Iako je poslodavac u ovom slučaju završio u zatvoru, ovo je tek rijedak primjer uspješnog kažnjavanja onih koji izigravanjem zakonskih okvira pridonose jačanju sive ekonomije, ali i brojnosti nevidljivih, nezakonito zaposlenih radnika.

na_crno.jpg na_crno.jpg

Tonka: "Nas četvero neprijavljenih plaću nismo dobili već tri mjeseca"

Generalno, nezakonito zaposlenim radnicima smatraju se oni radnici koji kod poslodavca rade na obavljanju posla za koji se, s obzirom na narav i vrstu rada, prema Zakonu o radu zasniva radni odnos. Drugim riječima, poslodavac s njima nije sklopio pisani ugovor o radu, odnosno nije ih prijavio na obvezno mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a u slučaju angažiranja stranih radnika, prekršene su i odredbe iz Zakona o strancima. Prema podacima Državnog inspektorata, u prvih deset mjeseci 2012. godine otkriveno je 1 473 takvih radnika, od čega 321 stranac. Kako je u razgovoru za H-Alter objasnila Ana Milićević Pezelj, izvršna tajnica za organizaciju, obrazovanje i kampanje Saveza samostalnih sindikata Hrvatske, uz prikrivanje stalnog radnog odnosa, neisplatu minimalne plaće i prekovremenog rada, rad noću, nedjeljom, blagdanom te povremenu isplatu dijela plaće na ruke, najčešći slučaj prijave rada na crno je upravo spomenuti rad bez ugovora. "Na taj oblik rada radnici pristaju u nadi da će ih poslodavac naknadno prijaviti, i isplatiti im plaću i sva davanja. Nakon nekoliko mjeseci takvog rada, dolaze do spoznaje da im se ne uplaćuju doprinosi, a mnogima se ne isplaćuje niti plaća", objašnjava Milićević Pezelj te dodaje da je najviše ilegalnih radnika zabilježeno u ugostiteljstvu, trgovini i građevinarstvu, iako se različiti oblici rada na crno mogu naći u svim djelatnostima.

"Poslodavci tijekom financijske krize na razne načine oštećuju radnike, a ovo je sam jedan od mogućih oblika. Stvaran broj radnika bez ugovora nikad nije poznat, budući da takvi slučajevi većinom ostaju na pričama koje je teško dokazati. Često se događa da radnik koji se požali na svoj radni odnos kasnije tu priču više ne želi ponoviti, jer se boji za svoje kakvo-takvo radno mjesto, a svjestan je da se i sam nalazi u prekršaju. Rada na crno je uvijek bilo i teško ga je iskorijeniti budući da je on u nekim slučajevima sladak za obadvije strane. Ne smijemo zaboraviti da se dio radnika u svoje slobodno vrijeme također bavi ilegalnim aktivnostima kao što je rad u 'fušu' ", objašnjava Tomislav Kiš.

Ekonomski institut procjenjuje raširenost sive ekonomije u Hrvatskoj na 16 posto njezina BDP-a, što je uz Bugarsku i Rumunjsku čini jednom od europskih "meka" za rad na crno među novim članicama Europske unije

Budući da se zbog aktualne krize trenutno na burzi rada nalazi više od 130 000 mladih, od kojih čak 60 posto nema niti jedan dan radnog staža u struci, nije rijetkost da sve više njih, posebice onih visokoobrazovanih, završava u zoni sive ekonomije. Jedna od njih je dvadesetpetogodišnja Tonka, magistrica edukacije hrvatskog jezika i književnosti iz Rijeke, čiji pravi identitet iz razumljivih razloga nećemo odati. "Nakon završenog diplomskog studija kroatistike, ostvarila sam svoju prijavu na burzu rada, što je i bio uvjet za prijavljivanje na natječaje za stručno osposobljavanje bez uspostave radnog odnosa, odnosno rada za 1 600 kuna na mjesec. Najprije me razočaralo pravilo da osoba prije prijave na takav natječaj mora biti u statusu nezaposlene osobe najmanje tri mjeseca. U međuvremenu su to promijenili na mjesec dana čekanja. Sada kada se imam pravo prijavljivati na natječaje za 'stručno osposobljavanje', saznajem da je većina tih natječaja objavljena pro forma. Dakle, već imaju nekoga tko radi na tom mjestu ili imaju nekoga u planu. A svaka prijava košta od 50 do 200 kn, ovisno o tome koje papire traže ovjerene, pa mi je postao velik rizik da se uopće prijavljujem", žali se Tonka, koja je nakon svega odlučila nastaviti raditi kao konobarica u kafiću u kojem je njena kolegica s fakulteta radila prije nje. "Trebali su konobara, a kako sam nakon završetka srednje škole također konobarila na crno, odmah su me primili." Mlada magistrica je u početku, dok je još uvijek imala studentska prava, radila na studentski ugovor, no nakon gubitka tih prava, situacija se nije mnogo promijenila. "Od šestero radnika, dvoje ih je zaposleno, a nas četvero načelno radimo na studentski ugovor. No rijetko tko pita za ugovor i preko njega jako rijetko dobijemo plaću, eventualno mali dio, a sve ostalo ide na ruke. Načelno, prekovremeni, rad nedjeljom i blagdanom nam se plaćaju, ali nas četvero neprijavljenih plaću nismo dobili već tri mjeseca", objašnjava Tonka.

Uz zakidanje radničkih prava, kao što su zdravstvena zaštita, mirovinsko osiguranje te mogućnost uskraćivanja redovnih primanja, posljedice rada na crno utječu i na gospodarstvo. Zbog takvih postupanja znatan dio gospodarskih aktivnosti nije uračunat u ukupno gospodarstvo, zbog čega se neki važni ekonomski pokazatelji poput BDP-a čine manjima nego što jesu. Ekonomski institut procjenjuje raširenost sive ekonomije u Hrvatskoj na 16 posto njezina BDP-a, što je uz Bugarsku i Rumunjsku čini jednom od europskih "meka" za rad na crno među novim članicama Europske unije. Ne bi li utjecao na povećanje razine svijesti o negativnim posljedicama neprijavljenog rada, SSSH je 2005. godine pokrenuo projekt Stop radu na crno pri čemu su se aktivnosti provodile u suradnji s lokalnim upravama. "Od 2005. do 2008. godine SSSH je potpisao sporazume s trinaest gradova, a predstavnici sindikata tom su prilikom na tribinama informirali prisutne o oblicima neprijavljenog rada i o svim njegovim negativnim aspektima. No, najveća slabost uočena u kampanji su promjene u vlasti lokalne razine, pa je često bilo potrebno počinjati ispočetka", kaže Ana Milićević Pezelj. SSSH je do 2010. godine također imao otvoren besplatni telefon na kojem su građani mogli anonimno prijaviti rad na crno. "SSSH je nakon obrade podataka ovakve slučajeve prijavljivao Državnom inspektoratu. No telefon je na kraju zatvoren, prvenstveno zbog organizacijskih i financijskih razloga. Zanimljivo je da nijedne dnevne novine nisu htjele objaviti ovaj besplatni telefon SSSH u svojoj rubrici 'dežurni telefoni'", objašnjava  izvršna tajnica SSSH-a.


Ana Miličević Pezelj (foto: Žarko Bašić, PIXELL)

pezelj.jpg pezelj.jpg

Nakon anonimne prijave, na teren stupaju inspektori rada, a prema važećem Zakonu o Državnom inspektoratu, inspektori su ovlašteni poslodavcu zabraniti rad na 30 dana te ih kazniti novčanom kaznom u iznosu od 30 tisuća do 120 000 kuna po svakom radniku koji nije prijavljen na zdravstveno i mirovinsko osiguranje. Iz Državnog inspektorata su nam potvrdili kako se trenutno radi na izmjenama i dopunama spomenutog zakona, ali i drugih zakonskih propisa kroz koje će se poboljšati postojeća rješenja za nadzor nezakonitog zapošljavanja. Ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić u više je navrata najavljivao kako je jedna od njegovih misija upravo uspostavljanje mjera kojima će se radu na crno stati na kraj, a prva od njih je već donesena odredba o zabrani isplate plaća bez uplate doprinosa. "Postojeći zakonski okvir je relativno dobar, no problemi nastaju u njegovoj provedbi. Prije se doprinosi nisu uplaćivali mjesecima, čak godinama, a da to nitko nije znao budući da radnik vidi samo mjesečnu neto plaću na računu. Ministrova mjera također se može izigrati na način da poslodavac uplati doprinose za minimalac, istu toliku plaću, a ostatak na ruke radniku. O tome, nažalost, svi šute, pa čak i radnici", objašnjava Tomislav Kiš i Novog sindikata.

Iz Ministarstva poručuju kako će nastaviti s povlačenjem poteza koji će uvelike otežati rad na crno, odnosno omogućiti da se rad lakše, brže i jednostavnije regulira. "U skladu s tim, u planu je skraćivanje vremena za prijavu novih zaposlenika. U planu zakonodavnih aktivnosti je i izrada zakona kojim ćemo urediti povremeno i privremeno zapošljavanje tako da će, s jedne strane, osobe koje rade takve poslove moći regulirati svoja prava, a s druge strane, država će naplatiti doprinose". No, Stipe Ćurković iz Centra za radničke studije upozorava da je činjenica da se mnogi aspekti koji su dosad isključivo bili vezani uz rad na crno reformama uvode u "normalne" oblike zapošljavanja i tako legaliziraju, ono što bi nas doista trebalo zabrinuti. "U mjeri u kojoj su te reforme dio procesa eurointegracije, u vodu pada teza o rasprostranjenosti rada na crno kao simptomu ili posljedici specifično lokalnih anomalija. Činjenica da se putem tih reformi, po europskom uzoru i uz europski blagoslov, oblici radnog odnosa i uvjeta rada, koji su dosad bili isključivo vezani uz rad na crno zazivaju kao 'modernizacijski' ideal i zakonski normaliziraju, ključni je problem na koji ćemo morati znati formulirati politički odgovor. U protivnom će se svakom obliku rada, i onima koji od njega žive, pisati crno", zaključio je Ćurković.


Stipe Ćurković, Centar za radničke studije: Rad na crno briše povijest socijalnih borbi

stipe-curkovic.jpg stipe-curkovic.jpg

Rasprave o radu na crno u našem kontekstu imaju tendenciju završiti u recikliranju klišeja. Od teze o širokoj rasprostranjenosti rada na crno, dakle "normalizacije" nečega što ima status protuzakonite "anomalije", vrlo brzo se dospijeva do zaključka o anomalijama lokalnih prilika, podjednako "balkanskih" i post-socijalističkih. "Uređeni" svijet se onda zaziva kao normativni ideal i rješenje problema, i to u obliku približavanja europskim standardima i dublje integracije u pravila igre koja iz toga slijede. No, time se analitički i politički eliminiraju ključna pitanja i prije nego što su postavljena. A upravo problem rada na crno i njegova relativna rasprostranjenost nam mogu puno toga reći o ekonomskoj i društvenoj stvarnosti u kojoj živimo.

U uvjetima sve jače izloženosti pritiscima inozemne konkurencije, lokalni kapital često može konkurirati samo prenošenjem tog pritiska na nadnice. Pribjegavanje radu na crno predstavlja samo točku krajnjeg logičkog razvoja te tendencije

Prije svega, treba reći da rad na crno s gledišta kapitala znači aranžman u kojemu ne otpadaju samo porezna davanja državi, nego i socijalna davanja i velik dio obaveza prema radnicima. Ako to stavimo u historijsku perspektivu, to znači de facto povratak na uvjete poslovanja prije uspostave socijalne države i institucionalnog režima koji regulira odnos rada i kapitala u po rad povoljnijem obliku nego što je to bio slučaj prije uspostave socijalne države i s njom usko vezanim zakonima o radu i poreznim sustavima. U radu na crno u tendenciji imamo odnos rada i kapitala koji briše cijelu povijest i relativna postignuća socijalnih borbi devetnaestog i dvadesetog stoljeća i ponovno uspostavlja uvjete na koje je cijela ta povijest bila emfatična reakcija! Činjenica da se takvi oblici rada šire upravo u uvjetima uznapredovalih euro integracija ima svoje strukturne razloge. U uvjetima sve jače izloženosti pritiscima inozemne konkurencije, lokalni kapital u obrani svog udjela na tržištu i profita, često može konkurirati samo prenošenjem tog pritiska na nadnice. Pribjegavanje radu na crno u tom kontekstu predstavlja samo točku krajnjeg logičkog razvoja te tendencije. 

S gledišta postojećeg sustava regulacija, rad na crno dakako i dalje predstavlja protuzakonitu "anomaliju". No, isključivi fokus na taj aspekt problema zanemaruje činjenicu da ista tendencija sve snažnije djeluje i na sam sustav regulacije "normalnih" oblika radnog odnosa.  Medijska i politička zazivanja "reformi" tržišta rada u smjeru njegove veće "fleksibilizacije" i beskrajne mantre o nužnosti stvaranja povoljnije "poduzetničke klime", ciljaju upravo na opoziv cijelog niza historijski izbornih ustupaka kapitala radu i širim interesima društvene reprodukcije. Novi oblici prekarnih radnih odnosa, promoviranje neplaćenog "volonterskog" rada, smanjenje poreza na profite, socijalnih davanja i cijeli niz drugih "reformi", na koncu ne znače ništa drugo nego uspostavu odnosa između kapitala i rada koji će kapitalu osigurati mnoge prednosti poslovanje koje je dosad mogao naći samo pribjegavanjem radu na crno, uz manji ili veći rizik sankcija koje to podrazumijeva.

Ključne riječi: radnička prava
<
Vezane vijesti