Tomislav Feller<br>Tomislav Feller
Plesač i koreograf Tomislav Feller: Za kreiranje i razvitak plesa, kao i bilo koje druge umjetnosti, potrebni su dobri uvjeti za rad, a ako konstantno nema novca za plesnu umjetnost, i produkcija će naravno biti siromašnija, sporije se razvijati te tangirati manje publike. Tomu ne ide u prilog ni činjenica da je proračun za kulturu u Hrvatskoj sveden na jedan od najnižih u Europi.

Plesač i koreograf Tomislav Feller diplomirao je na amsterdamskoj School for New Dance Development (SNDO). Uz autorske projekte, ostvario je i niz međunarodnih suradnji u Europi, SAD-u i Kanadi, a povod ovom razgovoru je duracijski perfomans od 22 sata nedavno izveden u Ljubljani.

Možete li reći nešto o performansu u kojem ste sudjelovali kao jedan od izvođača, a koji je nedavno izveden u Ljubljani?

Radi se o eksperimentu, tzv. Dreamlab koji je pokrenula slovenska koreografkinja Mala Kline, a u sklopu kojega je u galerijskom prostoru izveden performans naslovljen Dream hostel CII. Počelo je navečer i završilo otprilike u isto vrijeme idući dan, ukupno 22 sata. Dreamlab je pokrenut prošle godine s idejom istraživanja snova kroz izvedbenu praksu. Projekt se događa u određenim vremenskim intervalima, a bavi se utjecajem snova na kolektivno. Ovaj je duracijski eksperiment, održan u Ljubljani, osmišljen da bi se svim zainteresiranim, ali i hrabrim - budući da se radi o neprekidnom dijeljenju malog zajedničkog prostora kroz jedan dan - polaznicima prenijela metoda interpretiranja snova koji su se sanjali tijekom performansa na temelju nekih drevnih učenja.

Vaša zadnja autorska predstava u Hrvatskoj izvedena je na Ganz novom festivalu u Zagrebu i u suradnji s koregrafkinjom i plesačicom Robertom Milevoj. Na koji način pristupate autorskoj suradnji i koliko to utječe na završni oblik predstave?

Neovisno o pristupu i praksi rada, svaki proces je prilično nepredvidiv, naročito kada se stvaralačka suradnja radikalno reducira na tijelo u praznom prostoru. Roberta i ja krenuli smo razvijati predstavu još prije nego što smo ušli u studio i počeli plesati, a neizvjesnost ishoda predstave možda dobro ilustrira podatak da je na kraju od npr. svih zamišljenih predmeta s nama ostala samo velika rola aluminijske folije te greške i slučajnosti, što nam se čini i najčarobnijim momentima u predstavi.

Tomislav Feller i Roberta Milevoj (Foto: Damir Žižić)<br> Tomislav Feller i Roberta Milevoj (Foto: Damir Žižić)

Surađivali ste i s Matijom Ferlinom, jednim od međunarodno najpriznatijih hrvatskih suvremenih plesača i koreografa. Kakvo je bilo to iskustvo?

Osobno sam veliki Matijin fan pa sam utoliko bio još sretniji kada me pozvao da kao plesač sudjelujem u kreiranju predstave "Istovremeno drugi". Uz nas, u projektu su sudjelovale i Roberta Milevoj, kanadske plesačice Claudija Fancelo i Liz Kinoshita te Jasna Žmak, koja potpisuje tekst i dramaturgiju. Radeći na predstavi zajedno smo proveli nekoliko tjedana u kampu u Istri, u divljini, a potom smo još mjesec dana intenzivno radili u Savičenti. Predstava je imala premijeru u Istarskom narodnom kazalištu, a otad i niz međunarodnih izvedbi, od kojih je zadnja bila u Leuvenu, Belgija.

Nedavno ste studijski boravili i u SAD-u. Možete li reći nešto o tom boravku, uvjetima rada i projektu koje ste tamo razvijali?

SAD sam posjetio zahvaljujući stipendiji New York Live Arts centra i Suitcase Foundationa. Bila je to plesna rezidencija koja se održala u New Yorku, San Franciscu i finalno u Los Angelesu, gdje sam proveo i najviše vremena. Surađivao sam s plesačicom Milkom Djordjevich, a projekt nam se bavio nekim kulturnim dodirnim točkama Amerike i Balkana. Osmislili smo niz radionica, koje su uz edukativni pristup nudile i eksperimentalno performativno iskustvo.

Za kreiranje i razvitak plesa, kao i bilo koje druge umjetnosti, potrebni su dobri uvjeti za rad, a ako konstantno nema novca za plesnu umjetnost, i produkcija će naravno biti siromašnija, sporije se razvijati te tangirati manje publike

Diplomirali ste suvremeni ples u Amsterdamu, između ostaloga i zato što studij plesa u Hrvatskoj donedavno nije ni postojao. Kako gledate na činjenicu da studij plesa, koji se najavljuje u Zagrebu, ipak još uvijek nije započeo s radom na odgovarajući način?

U Amsterdam sam otišao studirati ples isključivo zbog plesne akademije School for New Dance Development (SNDO), koja je tada nudila eksperimentalniji pristup plesno-stvaralačkom procesu. Da je plesna škola u Zagrebu već tada postojala, vjerojatno bih i u tom slučaju otišao u Amsterdam. Tada me zanimala vještina plesne improvizacije i razvitak vlastitog stvaralačkog vokabulara. Bio sam svjestan da za mene nisu škole koje drilaju plesne tehnike u klasičnom smislu i zato sam odabrao SNDO.

Koliko znam, za studij plesa u Zagrebu je audicija za novu generaciju otkazana zbog problema s prostorom. To je žalosna činjenica jer mi se čini da je u Zagrebu interes za studij plesa prilično velik, a u gradu istovremeno u javnom vlasništvu postoji čitav niz prostora koji bi tomu mogli poslužiti.

Foto: Nellie de Boer<br> Foto: Nellie de Boer

Koje biste probleme plesne scene u Zagrebu i Hrvatskoj izdvojili?

Umjesto problema prvo bih istaknuo kako me veseli činjenica da se danas u Zagrebu može naći dosta zanimljivih festivala fokusiranih na izvedbene umjetnosti, a koji nude raznolike predstave, pa i one koje izlaze iz klasičnog okvira. Isto tako, ti festivali su uglavnom i odlično posjećeni, što pokazuje da publika takve sadržaje želi vidjeti.

Ono što vidim kao problem jest činjenica da kod nas publike generalno nedostaje na plesnim predstavama koje su izvan festivalskih okvira, što je vezano uz problem podrške projektima, koji se najčešće odvijaju praktički u gerilskim uvjetima, bez medijske podrške i s minimalnim brojem izvedbi. Za kreiranje i razvitak plesa, kao i bilo koje druge umjetnosti, potrebni su dobri uvjeti za rad, a ako konstantno nema novca za plesnu umjetnost, i produkcija će naravno biti siromašnija, sporije se razvijati te tangirati manje publike. Tomu ne ide u prilog ni činjenica da je proračun za kulturu u Hrvatskoj sveden na jedan od najnižih u Europi.

Na čemu sad radite?

Trenutno još uvijek radim s koreografkinjom Malom Kline na projektu Dreamlab u Zagrebu. U planu je i novi performans u Beču, Zürichu i Baselu sa švicarskim umjetnikom Manuelom Scheiwillerom, s kojim surađujem od 2011. na projektu Contemporary Cruising. Zajedno smo pokrenuli i istoimeni performance-art online magazin - http://www.contemporarycruising.com/.

<
Vezane vijesti