H-Alter
Foto: HNKFoto: HNKOpus Angelina Preljocaja - pravo repertoarno osvježenje u zagrebačkom HNK.

Iako je Ballet Preljocaj osnovan još 1984. (isprva kao La Compagnie Preljocaj, preimenovan 1989. u Centre Chorégraphique National de Champigny-sur-Marne et du Val-de-Marne, da bi 1996. ponovo promijenio naziv, koji zadržava do danas), opus Angelina Preljocaja zagrebačkoj je publici do sada bio poznat samo u sklopu gostovanja, od kojih se na posljednjem, 2014., predstavio s baletom Les Nuits / Noći, inspiriranim knjigom Tisuću i jedna noć. Les Nuits, inače praizvedene 29. travnja 2013. u Aix-en-Provenceu, gostovale su u Zagrebu u sklopu velike europske turneje, što je ujedno i objašnjenje zašto se autor publici odlučio približiti djelom koje zapravo ne donosi ništa od onog esencijalnoga, karakterističnog i prepoznatljivog Preljocajevog – dakle onoga čemu može zahvaliti status jednog od najslavnijih živućih koreografa.

No pet godina kasnije, postavljanjem dvaju naslova s kojima je po prvi put sa zagrebačkim baletnim ansamblom ostvario suradnju, taj je propust u potpunosti nadoknadio. Riječ je o adaptaciji baleta Annonciation, praizvedenim 26. rujna 1995. u Lausannei, i La Stravaganza, praizvedenim 22. svibnja 1997. u New Yorku, dok je premijerna izvedba u Hrvatskom narodnom kazalištu bila 7. lipnja 2019.

Iz baleta Annonciation, Foto: HNK
Iz baleta Annonciation, Foto: HNK

Annonciation tematizira biblijsko navještenje, u skladu s kojim autor fokus stavlja na dva lika: Mariju (Asuka Maruo) i Anđela (Iva Vitić Gameiro). Uz pomoć atmosferičnih i sugestivnih skladbi Crystal Music Stéphanea Roya i Magnificat Antonija Vivaldija, te uz odsutnost drugih izražajnijih scenskih sredstava (minimalistički kostimi: Nathalie Sanson; gotovo prazna scena tamne pozadine: Angelin Preljocaj; zagasito osvjetljenje: Jacques Chatelet), Preljocaj uspijeva u onome najtežem, a to je da sa samo dvije izvođačice postiže maksimalnu fokusiranost gledatelja – kako zahvaljujući izvanrednoj koreografiji, tako i plesačicama koje ju jednako izvanredno prezentiraju.

Preljocajev je vokabular baziran na pliésima i gestama koje su katkad naglašenog početka, katkad svršetka, a katkad trajanja, baš kao što su i naizmjenično deskriptivne, apstraktne i simbolične; no uvijek su bremenite značenjem, za koje je i plesačicama i publici dano dovoljno vremena da ga osvijeste, odnosno prožive.

Vitić Gameiro i Maruo dva su sasvim različita tipa balerine, no sličnog osjećaja za pokret, a usto su bile i besprijekorno koncentrirane, muzički precizne i u zahtjevnim duetima posve sinkronizirane (izvedba: 15. lipnja). Jedini je nedostatak – s obzirom na suptilne primjese seksualnih komponenti – izostanak prave kemije među njima, a zbog koje se Preljocaj prilikom podjela trebao više ravnati prema senzibilitetu Vitić Gameiro, koja je apsolutno maestralna u jednoj od svojih dosad najboljih uloga: od početka do kraja jednako prisutna, fokusirana, precizna, izražajna i nadasve moćna.

Preljocajev je vokabular baziran na 'pliésima' i gestama.

La Stravaganza je koreografski podjednako dojmljivo djelo, prepoznatljivog autorskog rukopisa – kojeg su dodatno istaknuli živopisni kostimi Hervéa Pierrea, upečatljiva scena Maye Scheizer i ambijentalno osvjetljenje Marka Stanleya – no u cjelini je nešto slabije od prethodnog, s obzirom da autor u namjeri da prikaže "priču o prošlosti koja se vraća poput bumeranga", te ljude "koji se podižu iz prašine i donose budućnost", nesigurnije vlada velikom i relativno apstraktnom temom, većim brojem plesača i većim oslanjanjem na značenjsku funkciju izraza.

Koreografiju na glazbu ulomaka iz Vivaldijevog koncerta br. 8, RV 249 (Dixit Dominus i Laudate pueri Dominum), Source of Uncertainty Evelyn Ficarra, Naïves Sergea Moranda, Éclats de Voix Roberta Normandeaua i Les Objets Obscurs Åkea Parmeruda, nose dvije grupe plesača, čiji su zadaci snažnijega pripovjednoga karaktera nego kod plesača iz prethodne cjeline, ali i manje uspjeloga, odnosno kompaktnoga s obzirom na idejnu intenciju. No, karakter i brzina njihovih dionica naglo se i relativno često mijenjaju, što je u specifičnoj mješavini balanchineovskog stila i Preljocajeve estetike pokreta precizno zamišljeno, i od strane ansambla disciplinirano izvedeno.

U koreografiji nema sola, kao što ni u podjelama nema mjesta samo za vrh hijerarhijske ljestvice. Naprotiv, Natalia Kosovac, Asuka Maruo, Miruna Miciu, Guilherme Gameiro Alves, Adam Harris i Bálint Rauscher kao prva skupina plesača, te Ozana Mirković, Valentina Štrok, Atina Tanović, Oleksandr Koriakovskyi, Andrea Schifano i Takuya Sumitomo kao druga skupina plesača, na svim su razinama plesačke piramide – no samo statusno, ne i izvedbeno.

Iz La Stravaganze, Foto: HNK
Iz La Stravaganze, Foto: HNK

Između općenito tehnički izvrsnog i ujednačenog ansambla svojevrsnu je izvođačku premoć na muškoj strani, kao i toliko puta do sada, iskazao Sumitomo, kako tehničkom supremacijom, tako i njemu svojstvenim, jedinstvenim vladanjem prostorom.

Između ženskih se pak članica, također kao i toliko puta do sada, isticala Kosovac, ali ne Sumitominim adutima, već karakterističnim viškom temperamenta i mimikom koja je suviše odudarala od ostalih, čime je (i) tog puta prekoračila dopuštenu granicu jake osobnosti, ostavljajući jedino dojam da nije u potpunosti dio grupe. To je tim više dolazilo do izražaja što joj se na suprotnoj strani nalazila Miciu, kao balerina s drugoga kraja izražajnog spektra; pa iako su u zajedničkim dionicama muzički bile besprijekorno usklađene, zbog bitno različitih temperamenata, dinamike geste i uopće načina kretanja, najvećim su dijelom ostavljale dojam kao da izvode sasvim različitu koreografiju.

Iako je jedna od Preljocajevih karakteristika i ta da voli plesače različitih fizikusa, stilova i škola, u ovom se komadu ta osobina pokazala kontraproduktivnom, barem što se tiče ženskog dijela prve skupine plesača, s obzirom da su njihovi suviše različiti senzibiliteti i izvođački pristupi, unatoč potpunoj sinkroniziranosti, ostavljali dojam izvjesne heterogenosti, tim upadljiviji što su im koreografski zadaci većim dijelom identični. Utoliko je šteta što u drugoj cjelini koreograf nije predvidio mjesto za Vitić Gameiro, kojoj uz Maruo njegov stil uvjerljivo najbolje leži.

Mada je u kvalitativnom smislu mala prevaga na strani prvog, oba su komada donijela pravo repertoarno osvježenje, koje je nakon propuštene šanse s Opasnim vezama tim dragocjenije, i koje je nakon dužeg vremena i plesačima i publici pružilo priliku kako za slojevitije uživanje, tako i za proširenje horizonata.

Ključne riječi: balet
<
Vezane vijesti