agbu.org.jpgAko postoji ijedan razlog zašto treba ustrajati na prepoznavanju zločina nad Armencima, to je zato što je previše puta u ljudskoj povijesti genocid bio temelj za uspostavu nove države. On nikada nije unutrašnja stvar režima, nego je zločin pred čovječanstvom, njegova dekadencija i njegov pad. Poricanje genocida dio je istog zločina, njegova ekstenzija.

Genocid nad Armencima prvi je genocid 20. stoljeća za koji se nerijetko smatra da je zbog svoje sistematične prirode postavio okvir za sve buduće genocide. U proteklih sto godina tek su dvadeset dvije države priznale ovaj genocid kao zločin pred čovječanstvom. Nakana pravnog procesuiranja izvršitelja inicijalno je postojala, ali kombinacijom realpolitičkih kalkulacija i geostrateških interesa napuštena je i zaboravljena. Sto godina nakon izvršenja genocid dalje oblikuje političku i društvenu zbilju: Armenci se i dalje rađaju kao njegove žrtve. Oni nisu samo protjerani iz povijesne domovine na koju su im uništena sjećanja i kultura, nego su im zbog ekonomskih i političkih posljedica genocida trajno narušeni uvjeti Genocid nikada nije unutrašnja stvar režima, nego je zločin pred čovječanstvom, njegova dekadencija i njegov pad. Poricanje genocida dio je istog zločina, njegova ekstenzija državnosti. Međunarodno priznavanje genocida ne bi pružilo samo moralnu satisfakciju, nego bi otvorilo i mogućnost normalizacije bilateralnih odnosa Armenije i Turske, kao i stabilizaciju regije Zakavkazja. Iako je nasilje većih razmjera prožimalo povijest i ranije, postoji specifičan razlog zbog kojeg se 20. stoljeće naziva stoljećem genocida, a genocid nad Armencima prvim modernim genocidom. Upotreba nasilja u njemu nije samo postala učestalija i smrtonosnija, nego i politička. Radi se o perverziji demokratske ideje, izopačenju aspiracije za demokraciju u aspiraciju za nacionalnu državu. Politička misao ranog 20. stoljeća pojam naroda demos približila je koncepciji etničke skupine koja dijeli kulturu i nasljeđe, ethnosu.

Genocid nad Armencima eskalacija je šireg procesa etničkog nasilja nad armenskom manjinom u jeku transformacije multietničkog carstva u nacionalnu državu. U posljednjoj trećini 19. stoljeća armensko pitanje postalo je sastavnim dijelom istočnog pitanja, problema učestalih sukoba između turskog elementa i manjina unutar Carstva. Iako su manjine u Osmanskom Carstvu miletskim sustavom dugo vremena uživale religijsku toleranciju i lokalnu autonomiju, bio je to imperijalni oblik konsocijalizma, tolerantan ali neegalitaran, i kao takav nedorastao izazovima 20. stoljeća. Turci su prvi put u Carstvu činili većinu stanovništva (80%), a Armenci su ostali posljednja manjina, ujedno i kršćanska.

Abdul Hamid II<br>
Abdul Hamid II

Genocid nad Armencima bio je pripremljen periodom opsežnog i kontinuiranog etničkog nasilja s vrhuncem u Hamidijskim masakrima 1894.-1896. pod vodstvom Abdul Hamida II, Crvenog Sultana. Pretpostavke o broju stradalih kreću se od 80 000 do 300 000. Povod nasilju bio je gušenje pobune protiv dvostrukog oporezivanja, a samo nasilje bilo je feudalnog, predmodernog tipa. Masakri imaju predgenocidni karakter zato što su otvorili proces opsežnih masakra u kojem su Armenci postali sigurnosni ispušni ventil režima, koji je sultan otvarao i zatvarao po potrebi kako bi pojačao stupanj potpore i pristanka. Činjenica da nije bilo pokušaja sprečavanja i odvraćanja od ubilačkih napada kao ni predviđene kazne za taj čin etablirala je praksu ubijanja i stvorila naklonost da se konflikti s nemuslimanskim stanovništvom riješe nasiljem[1]. Hamidijski masakri ukazali su na nepostojanje više apelacijske adrese armenske manjine i potvrdili kapacitete carstva za vršenje masovnih zločina kao i izbjegavanja njegovih posljedica. Za potpun genocid nedostajao je kontekst koji je stvorila mladoturska vlast svjesno uvevši Tursku u Prvi svjetski rat.

Geopolitičko povlačenje carstva, kriza sustava i opće nezadovoljstvo početka 20. Stoljeća doveli su do zahtjeva za reformama zapadnog oblika. U zapadnjačkoj terminologiji reformisti su bili poznatiji pod nazivom Mladoturci. Njihova politička artikulacija bio je Ured za jedinstvo i napredak i u njemu je bila sadržana ideološka moć.

Rotahaber.com
Rotahaber.com

Mladoturska radikalna ideologija je smatrala da je društvo sastavljeno od ljudi koji govore isti jezik, imaju isto obrazovanje i ujedinjeno vezama religije, morala i estetskih ideala. Mladoturska revolucija bila je ograničena i nije uključivala mase i klasni sukob, a djelovali su kao ilegalna organizacija u borbi frakcije protiv vojnih i političkih elita. Njihov ustanak instalirao je vlast tri trijumvira, Ismala Envera, Mehmeda Talata i Ahmeda Džemala, koji su napustili demokratske ideale i idealizam te doveli zemlju do ustanaka, reinkarnacije osmanskih metoda, politički legitimiranog nasilja i radikalizacije države.

Povezanost genocida nad Armencima i Prvog svjetskog rata neupitna je i neizbježna. Dana 24. travnja 1915. britanske snage iskrcale su se na Galipolju i zaprijetile Osmanskom carstvu vojnom katastrofom. Isti dan izdana je naredba o uhićenju nekoliko stotina armenskih uglednika, intelektualaca i vođa koji su privedeni i ubijeni u klasičnom činu elitocida. Svjetski rat nije stvorio genocid, ali je stvorio vojni, politički i kulturni prostor u kojem je on bio ostvariv. Krajem ljeta 1915. u Anatoliji su protjerani u ubijeni gotovo svi Armenci. Od ukupnog broja (1,2 – 1,5 mil) 300 000 ih je izbjeglo u Rusiju, a ostalima se gubi trag u deportacijskom i logorskom ciklusu[2] 1917. i 1918. godine. Ubijanja su zahvatila i ruske Armence Turska nacija uspostavljena je na genocidu, a mit o naciji se održava na njegovu poricanju na područjima zaposjednutim u ratu što implicira pokušaj da se genocid s anatolskog lokaliteta proširi na armensku populaciju uopće. Implementacija genocida obuhvaćala je dvije faze: fazu prisilnih deportacija od svibnja do rujna 1915. i fazu premještanja preživjelih u koncentracijske logore na sjeveru Sirije i Mezopotamije. Nasilje nad Armencima zaoštravalo se stupnjevito. Prvotno se tražio kompromis s armenskom stranom i zagovarala ideja konstitutivne monarhije, što je napušteno radikaliziranjem odnosa kao direktnom posljedicom Prvog svjetskog rata koji je Armence odredio kao neprijatelja. Tada se potencijalno neprijateljsku armensku populaciju fizički premješta s pozornice rata, što se u početku ratnih sukoba odnosilo samo na pojas zahvaćen ratnim zbivanjima. Vojni neuspjesi i pomicanje frontova u unutrašnjost Carstva radikalizirali su politiku deportacije koja je postala politika eksterminacije i koja se proširila na cjelokupan prostor i armensko stanovništvo Anatolije.

Provedba genocida nad Armencima bila je trostruko racionalizirana: vjerski, ekonomski i vojnom nuždom. Osmansko Carstvo doživljavalo je preobrazbu iz multietničkog carstva u ekskluzivnu državu naciju u kojoj je armenski element zbog kršćanskog identiteta bio nepoželjan i nemoguć za integraciju. Carstvom se širio strah da su Armenci produžena ruka kršćanskih sila koje rade na urušavanju temelja Osmanskog carstva. Armenski status bogate manjine dodatno je podupirao taj pritisak. Već se u predgenocidnim procesima pokazao antagonizam među osiromašenim Ako postoji ijedan razlog zašto treba ustrajati na prepoznavanju ovog zločina, to je zato što je previše puta u ljudskoj povijesti genocid bio temelj za uspostavu nove državeTurcima i bogatim Armencima. U vrijeme carstva buržoaziju su činili manjinski narodi, a geografskim sužavanjem granica carstva preostali su samo Armenci. Turska nacionalna buržoazija jednostavno nije postojala, a masovno ubijanje i pljačkanje Armenaca bio je prečac za stvaranje muslimanske ekonomske elite koja bi bila vezana i zahvalna Uredu za jedinstvo i sigurnost. Početak zabrinjavajuće nasilne ciljane represije nad Armencima velikim dijelom uvjetovan je mladoturskom percepcijom vojne nužde. Jezgra mladoturskog pokreta radikalizirala se zato što su ih vojni i politički pritisci vodili k smatranju da modernizacija iziskuje više centralizacije nego što su u početku vjerovali. Prvi svjetski rat naglo je intenzivirao militarizam i geopolitičku destabilizaciju te učinio miješanje ethnosa i demosa opasnijim. Racionalizacija vojnom nuždom doslovno je i figurativno zabila posljednji čavao u lijes armenskog naroda. Odvijanje Prvog svjetskog rata značilo je nepostojanje vanjskih zapreka i kontrole u rješavanju etnoreligijskih tenzija. Instrumentalizacija jedne krizne situacije, u ovom slučaju rata, bila je povod da bi se riješio tada već opsesivni problem unutarnjeg neprijatelja.

Mladoturski režim koji je počinio genocid izopačena je i radikalizirana forma pokreta koji je inicijalno bio kozmopolitski i u savezništvu s armenskom nacionalnom idejom. Točke potpore mladoturskog režima bile su vojna i politička srednja klasa, osobito muslimanske izbjeglice i useljenici. Zločini su počinjeni u procesu definiranja većinske nacije, odnosno transformacije multietničkog carstva u jedinstvenu nacionalnu državu s ekskluzivnom nacionalnom pripadnošću. Provođenje ovih zločina uvjetovano je interakcijom najviših struktura vlasti, nižih organa te vlasti i paramilitarnih nestranačkih struktura. U implementaciji, radikalnim elitama nije bila potrebna aktivna narodna potpora, nego je ratna nužnost korištena Kemalistička država postavila je službenu tezu po kojoj je odgovornost za sva djela pripisana Armencima, jer su ih navodno sami izazvali vlastitim ponašanjemkako bi se zaobišli administrativni kanali. Provedba genocida nije zahtijevala cjelokupnu državu kao izvršitelja, a priroda implementacije bila je dominantno paramilitarnog karaktera, što je uključivalo specijalne jedinice stvorene isključivo za izvršavanje genocida.[3]

Genocid nad Armencima bio je dugoročan uspjeh mladoturskog nauma jer je nestanak Armenaca iz Male Azije učinio ujedinjenje i centralizaciju Turske mogućom. Genocid je imao direktan utjecaj na buduću državnost Armenije, koja je zbog brisanja Armenaca iz povijesne zapadne Armenije ovisila o Rusiji kao kvazidomovini. Završetak Prvog svjetskog rata nije bio kraj opresije nad armenskom manjinom koja se nastavila i u kemalističkom razdoblju. Diplomatski i ekonomski aspekti armenske državnosti genocidom i njegovim nijekanjem trajno su narušeni, što je Armeniju pretvorilo u najsiromašniju zemlju Sovjetskog Saveza. Pobjeda kemalista 1921. i izgradnja nacionalne države doveli su do konstruiranja kolektivne svijesti o genocidu i njegovu poricanju. Sve odluke, sudovi i dekreti prethodne vlade bile su ukinute, suci uhićeni, a dosjei o procesima uništeni. Vrhunac konstitutivne uloge genocida za stvaranje turske nacije bila je opća amnestija 1923. kada je kemalistička država definirala službenu tezu po kojoj je odgovornost za sva djela pripisana Armencima, jer su ih navodno sami izazvali vlastitim ponašanjem, primoravši turski narod i vladu da pribjegnu mjerama pritiska i kažnjavanja. Većina turskih izvora priznaje tek brojku od 300 000 žrtava. Osim Zločini su počinjeni u procesu definiranja većinske nacije, odnosno transformacije multietničkog carstva u jedinstvenu nacionalnu državu s ekskluzivnom nacionalnom pripadnošćutoga turska se strana poziva na dokumente i arhivu ondašnjeg generalštaba u kojima tvrdi da su "armenske bande" od 1910. do 1922. ubile 524 tisuće Turaka. Turci time ne samo da odbacuju optužbe za zločin genocida nego prikazuju kao "žrtve armenskog nasilja".

Turska nacija uspostavljena je na genocidu, a mit o naciji se održava na njegovu poricanju. Iako turski narod kao kolektiv nije odgovoran za provođenje masakara, on svoju krivicu preuzima konstruiranjem mita o vlastitoj zajednici nauštrb egzistenciji druge. Cilj genocida bio je stvaranje homogene države nacije i po tom kriteriju je izrazito uspješan, a poricanje je njegova posljednja faza. Negiranje u svakom trenutku povijesno argumentiranih i obranjivih činjenica de facto je prihvaćanje ishoda genocida kao poželjnog.

Genocid nad Armencima sastavni je dio definicije regija Zakavkazja i Bliskog istoka kao konstantno konfliktnih područja. Povijesna nepravda ignoriranja zločina rezultat je imperijalističke politike zapadnih sila, koja je stvaranjem umjetnih granica i direktnim uplitanjem u uvjete državnosti posredno oblikovala svaki budući sukob na tim područjima. Ne treba trošiti riječi na pružanje lažne nade kako će se nakon stote obljetnice zločina podržati značajnije inicijative za njegovim prepoznavanjem. Genocid nad Armencima dio je političke kalkulacije koja moralno pitanje svodi na politički interes.

No, ako postoji ijedan razlog zašto treba ustrajati na prepoznavanju ovog zločina, to je zato što je previše puta u ljudskoj povijesti genocid bio temelj za uspostavu nove države. On nikada nije unutrašnja stvar režima, nego je zločin pred čovječanstvom, njegova dekadencija i njegov pad. Poricanje genocida dio je istog zločina, njegova ekstenzija.


 [1]Hamidijskim masakrima može se pripisati ono što Hannah Arendt nalazi u Dreyfusseovoj aferi. U Dreyfusseovoj je aferi osjetljivost židovskog položaja izašla na vidjelo. Tada je testirana mobilizacijska i polarizacijska snaga društva kao i njegov kapacitet za isključivanjem. Rezultat Hamidijskih masakra bio je isti. Armenci su postali trajno viktimizirana skupina, koja kao i Židovi nisu imali svoju državu odnosno apelacijsku adresu svojih zahtjeva.

[2]Ako se predmoderno i moderno nasilje Armenaca poveže u jednu cjelinu, od 1895-1922, broj stradalih Armenaca prelazi 2 milijuna.

[3]Riječ je o 20-30 000 paramilitarnih jedinica kojima je rukovodio Specijalni ured zadužen za izvršenje eksterminacije. To je bila Enver Pašina osobna organizacija unutar vojske korištena za gerilske zadatke kojeg nije kontroliralo nijedno kolektivno konstitutivno tijelo.. Dva tipa neregularnih jedinica su pojačala njihovu organizaciju. Jedna je bila načinjena od kriminalaca iz zatvora kojima su oprošteni zločini u zamjenu za sudjelovanje u nasilju a drugi tip bio je plemenskog karaktera, sačinjen od Kurda, Čečena i Čerkeza čiji je primarni motiv bio pljačkanje (Mann, 2005: 166).

Zdravko Budimir završio je Fakultet političkih znanosti u Zagrebu gdje je stekao titulu magistra politologije. Članak Genocid nad Armencima: Prvi moderni genocid dio je diplomskog rada Komparativna analiza genocida nad Armencima i genocida nad Kurdima u kojem traži zajedničko povijesno ishodište etničkog nasilja u regiji Bliskog Istoka i ono što ga politički motivira. Trenutno je na stručnom osposobljavanju u Kulturno umjetničkom središtu Sinj. (op. ur.)

Ključne riječi: ratni zločini, turska, Armenija, genocid
<
Vezane vijesti