Foto: HNK SplitFoto: HNK SplitKritika plesne predstave Bernstein pleše u koprodukciji HNK Split i HNK Rijeka.

Nakon vrlo uspješne sezone, u kojoj je Igor Kirov bio prvi koji je u splitskom HNK postavio baletni klasik Gusar, te prvi koji je splitski baletni ansambl odveo na Dubrovačke ljetne igre – s Dervišom i smrti – u najnovijem je projektu također prvi koji je u hrvatskoj povijesti zajedničkom predstavom povezao dva baletna ansambla nacionalnih kazališta. Riječ je o predstavi nastaloj u čast stogodišnjice rođenja Leonarda BernsteinaBernstein pleše, čija je premijera 2. kolovoza na Sustipanu ujedno označila i kraj plesnog dijela 64. Splitskog ljeta.

Nastao u koprodukciji splitskog i riječkog HNK, Bernstein pleše baletni je diptih, čije su podcjeline Allegro i Pisma za njega na premijeri izveli plesači splitskog, odnosno riječkoga HNK, dok će u novoj sezoni oba dijela na pozornicama tih kazališta (u Rijeci pod naslovom Serenada – Allegro) izvoditi njihovi ansambli.

Allegro je koreografirala ravnateljica riječkog Baleta Maša Kolar, uz dramaturšku suradnju Maje Marjančić, kostimografsku i scenografsku Ane Aleksandre Buković te plesačku Mateje Milas, Ajle Kadrić, Tamlyn Higgins, Ingeborg Hendrikx, Eve Karpilovske, Salvatorea Cerullija, Aarona Koka, Nikite Zdravkovića, Ivana Boika i Eugena Dobrescua.

Kolar je za glazbenu podlogu Allegra odabrala odlomke u istom tempu iz Beethovenove Prve, Druge, Pete, Sedme i Osme simfonije, u izvedbi Njujorške filharmonije iz 1968., a pod dirigentskom palicom sâmog Bernsteina. Takvim je glazbenim izborom, kombiniranim s povremenom tišinom te udarcima šaka plesača o pod, koreografkinja dobila više nego sugestivnu zvučnu pozadinu za svoju apstraktnu viziju o Bernsteinovom identitetu, dirigentskom umijeću i plesnoj dimenziji njegovog djela; bez namjere da ispriča određenu priču ili da pošalje određenu poruku, kako je istaknula, već s jedinim ciljem da oda počast njegovom liku.

Stavljajući u središte koreografsko-dramaturškog promišljanja skladateljev allegro karakter i dirigentsku gestu, autorski se tim odlučio za reduciranu i asocijativnu scenografiju, koja je mjestimice u funkciji i plesačkih rekvizita, a koju čini deset stolica s po jednom osvijetljenom linijom s prednje strane, što zajedno s crnim, uniformiranim i elegantnim kostimima donosi efektnu sugestiju ideje orkestra.

U tu su svrhu svim plesačima dodijeljeni i dirigentski štapići, čije brze i spretne manipulacije, zajedno sa slobodnim i širokim kretanjem gornjeg dijela tijela, uvjerljivo oživotvoruju Bernsteinovu specifičnu, gotovo plesnu gestualnost. Iako se manualna ekspresivnost nametnula kao primarna, koreografkinja gotovo podjednaku pozornost posvećuje i donjoj zoni tijela, modelirajući tako plesački autentične, živopisne i zaokružene karaktere, umjesto tek simbole.

Kolar učestalim izmjenama scenskih punktova, glavnih i sporednih zbivanja, solističkih i ansambl točaka, paralelnih identičnih i različitih plesnih dionica, te prije svega napetih i opuštenih kretnji (maksimalno širokoga izričajno-izražajnog dijapazona), postupnim ili naglim prijelazima neprestano mijenja ritam i dinamiku djela, koje stoga ni u jednom trenutku ne gubi na živosti, ali ni na koherentnosti.

Dramaturški, vremenski i izvođački plesače uglavnom podjednako tretira, uz jedinu iznimku Ajle Kadrić, koja je prema spomenutim kriterijima mjestimice bila u povlaštenoj poziciji, što je svojom vrlo dobrom tehnikom, brzinom i preciznošću bez sumnje i zaslužila. No dojam je da bi na njezinom mjestu još snažniju impresiju ostavila Tamlyn Higgins, koja osim spomenutih kvaliteta posjeduje i iskričavu vedrinu, s kojom bi Allegru dodala upravo onaj završni sloj koji mu je nedostajao.

Autoričin bogat i tematsko-sadržajnoj determinaciji adekvatan plesni vokabular, udružen s ekscepcionalnim fundusom talenta, znanja, iskustva i instinkta, omogućuje joj da u svakom trenutku točno zna što i zašto radi – od broja i izbora plesača, preko umijeća suradnje s njima (iz koje je bilo vidljivo da je bila ne samo uspješna, nego i ugodna za obje strane), pa do koreografske strukture djela, koju je Kolar na sebi svojstveni način vrlo akribično postavila, ostvarujući kao i mnogo puta dosad autorski prepoznatljivo, stilsko i idejno jedinstvo.

Tome posve suprotan dojam, međutim, ostavila su Pisma za njega, koja je koreografirao Igor Kirov, uz kostimografski i scenografski doprinos Aleksandre Ane Buković te onaj izvedbeni Ance Zgurić, Ksenije Duran Krutove, Laure Orlić, Danielea Romea, Svebora Zgurića, Ricarda Camposa Freirea i Michelea Pastorinija.

Pisma za njega bazirana su na Bernsteinovim pismima, koja nam otkrivaju njegovu osobnost, konstantnu borbu između konvencionalnog i nekonvencionalnog, burnu i kompleksnu seksualnost, beskrajnu radnu energiju, humanizam, toplinu i pronicljivost. Kirov svoja Pisma donosi kao apstraktnu priču, odnosno kao vlastitu imaginativnu viziju, čiju je koreografsku strukturu nastojao konstruirati na isti način na koji je Bernstein skladao i dirigirao svoje remek djelo Serenadu, prema Platonovom Simpoziju, koje je ujedno odabrano za glazbeni okvir djela. Pritom je koreografova polazišna točka bila ono što je sâm vidio, zamislio i htio izraziti, otkrivajući plesačima slojeve vlastite osobnosti, a imajući na umu pisma koja je zapravo on pisao Bernsteinu, koristeći pri tome univerzalni jezik plesa.

Plesni jezik jest univerzalan, no u Kirovljevom se izgovoru pokazao teško razumljivim, tj. nedovoljno artikuliranim, fluentnim i melodioznim. Ostavši negdje na pola puta između apstraktnog i deskriptivnog izraza, realistične i izmaštane perspektive te doslovne i simboličke razine, u konačnici nije učinio niti shvatljivim ono što je želio reći, niti zanimljivim kako je to učinio. Odstupivši od svojeg uobičajenog idioma – zadržavši jedino trio u kojem dominiraju brojna premetanja središnje figure, s najčešće oprečnim položajem u odnosu na druge dvije – novi nije uspio domisliti, već ga eventualno, a i to samo površno, skicirati.

Od boja i krojeva kostima, čija je značenjska dimenzija nejasna kako s obzirom na sadržajnu cjelinu, tako i na (su)autorske intencije, preko dvostrukog stepeništa kao dramaturški i koreografski nesvrsishodne (usto već viđene) scenografije, pa do broja i izbora plesača, od kojih gotovo polovina zapravo ne pleše, a druga polovina svojom malobrojnošću i jezično-stilskom bezličnošću ne upućuje na zanimljivo epistolarno štivo, Pisma za njega nakon allegra donijela su largo – kako u prohodnosti hermetične dramaturško-koreografsko-glazbene strukture djela, tako i u scenskoj energiji, koja je pod sporo pulsirajućim sadržajem i ritmom zbivanja, i sâma gotovo posve izgubila puls. Time je ostala zakinuta kako publika, tako i riječki plesači, čije su mogućnosti puno veće nego što su suradnjom s Kirovom uspjeli pokazati, i koji su od te suradnje puno manje profitirali nego splitski plesači od suradnje s Kolar.

Jedan od vjerojatnih razloga tome leži u činjenici da je ovogodišnje Splitsko ljeto bilo nikad bogatije plesnim naslovima – premijernih, repriznih, inozemnih, domaćih, dislociranih... – što je od Kirova tražilo također višestruki angažman – kao domaćina, organizatora, koreografa, baletnog majstora... – a što je evidentno išlo na štetu projekta koji je tražio njegovu punu pozornost.

Za razliku od Kolar, Kirov se Bernsteinovoj toplini, intelektualnoj blistavosti, iznimnoj sposobnosti uočavanja pojedinosti i humoru, koje se naziru u njegovim pismima – kako ističe Encyclopedia Britannica, a prenosi programska knjižica – naprosto nije pokazao doraslim korespondentom. Pa iako će njegova suradnja sa splitskim Baletom ostati upamćena po mnogočemu vrijednom, baš kao i pionirskom, ovom prilikom uzrečica prvi se pamte vrijedi samo doslovno, ne i vrijednosno.

Ključne riječi: HNK Split, balet, hnk rijeka
<
Vezane vijesti