Ako je Kaptol htio reći da je „hrvatska šutljiva većina" za prošlih predsjedničkih izbora loše izabrala, onda je to jasan znak da ona za procjenu zdravlja i psihičke stabilnosti predsjedničkih kandidata nije sposobna, pa će je ubuduće trebati savjetovati. A savjeti će, dakako, dolaziti s oltara.

 

Preko svog glasnogovornika jedna je srednjovjekovna hijerarhijska ustanova koja voli držati žestoke prodike o demokraciji i demokratskim izborima - iako se sama temelji na poniznosti, poslušnosti i pokornosti - poručila „hrvatskoj šutljivoj većini" da budući hrvatski predsjednik treba biti lik koji će odgovarati njezinu ukusu i od te „hrvatske šutljive većine" očekuje da tom zahtjevu udovolji. Iako se to razumije samo po sebi, „hrvatskoj šutljivoj većini" velika usta s Kaptola (Glas Koncila br. 33-34/2009.) poručuju: „budući hrvatski predsjednik trebao bi biti zdrava i psihički uravnotežena osoba". Zašto to nisu poručili pri prvom izboru hrvatskog predsjednika?

Osim toga, iako u Crkvi nema demokratskih izbora „pa hrvatska šutljiva većina" o tome nikada nije mogla, ne može i neće moći odlučivati, zar ne bi biskupi i nadbiskupi također trebali biti zdrave i psihički uravnotežene osobe? Kao uostalom i urednik kroz čija usta govore. A što to oni poručuju? Da je „hrvatska šutljiva većina" sklona za predsjednika države izabrati bolesnu i psihički nestabilnu osobu. Jer ako su dosadašnji predsjednici bili zdravi i psihički uravnoteženi, čemu sada upozorenje „hrvatskoj šutljivoj većini" da pazi koga bira. Treba samo postupiti kao što je i prije postupala. No, ako je upozorenje opravdano, onda to znači da je „hrvatska šutljiva većina" namjerno izabrala bar jednog bolesnog i neuravnoteženog predsjednika države. I to namjerno. Upozorenje je, naime, smisleno samo ako je „hrvatska šutljiva većina" sposobna prosuditi zdravlje i psihičku uravnoteženost predsjedničkih kandidata, jer besmisleno je od nekoga tražiti da učini nešto što ne može.

Hrvatski su katolici dva puta na demokratskim izborima izabrali postojećeg predsjednika koji Crkvi nije po volji, pa ako za ovaj narod još ima budućnosti, ponovno će izabrati sličnu osobu

Ako se, dakle, od „hrvatske šutljive većine" to ipak traži, onda to znači da se njezine liječničko-psihijatrijske sposobnosti pretpostavljaju, što znači da je i prethodne predsjednike izabrala u skladu s njima, pa se upozorenje s Kaptola može shvatiti samo kao zahtjev da više namjerno ne bira bolesne i psihički nestabilne predsjednike. Ako se pak htjelo reći da je „hrvatska šutljiva većina" doduše loše izabrala (inače ju ne bi trebalo upozoravati), ali ne namjerno, onda je to jasan znak da za procjenu zdravlja i psihičke stabilnosti predsjedničkih kandidata nije sposobna, pa će je ubuduće trebati savjetovati. A savjeti će, dakako, dolaziti s oltara. I po čemu je to drukčije od vremena kada su se savjeti davali na partijskim sastancima. Zapravo, tko je imao hrabrosti tada je bar smio diskutirati.

U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima tadašnje SFRJ, uobičajeno je bilo da o ljudima koji su se natjecali za vodeća radna mjesta svoja mišljenja daju općinski komiteti Partije. Njihova mišljenja nisu bila zakonski obvezujuća i samo je o ideološkoj prilagodljivosti onih koji su formalno provodili postupke izbora  ovisilo hoće li ih prihvatiti ili ne. Pa ako su mišljenja općinskih komiteta Partije uglavnom bila prihvaćana, onda je to bilo zbog one iste ideološke prilagodljivosti koju je „šutljiva hrvatska većina" pokazala promjenom političkih okolnosti pretrčavši iz okrilja Partije u okrilje Crkve, a zahvaljujući kojoj se sada Crkva može hvaliti s 87,8 posto katolika u Hrvatskoj. Ali upravo su ti katolici dva puta na demokratskim izborima izabrali postojećeg predsjednika koji Crkvi nije po volji, pa ako za ovaj narod još ima budućnosti, ponovno će izabrati sličnu osobu (što hrvatski mišljeno može biti samo slobodan i samosvojan čovjek), a ne lik koji će biti „zdrav i psihički uravnotežen" kao urednik velikih usta iz kojih još nije izišlo ništa što Kaptolu nije po volji, čime je jasno ocrtana urednikova samosvojnost. Što se pak njegovog zdravlja i psihičke uravnoteženosti tiče, prosudite sami: "Posljedica toga ljevičarskog 'osvajanja' jesu gotovo sve sadašnje nedaće: od nezadovoljavajućeg ostvarivanja hrvatskih nacionalnih ciljeva i funkcioniranja zakonitosti, jednakosti i pravne države, preko strukturalne krize hrvatskoga gospodarstva, zastoja stvarnih demokratskih procesa i sve dublje moralne i etičke krize u društvu do obezvređivanja, ideološkog, političkog i medijskog, autentičnih hrvatskih vrijednosti, komparativnih prednosti i ljudskih potencijala..." Dakle, unatoč činjenici da je ovu zemlju najdulje vodila stranka desne političke orijentacije i da ju vodi posljednjih šest godina, uredniku velikih usta za sve su krivi ljevičari. Ako nije smišljeni i podli lov na vještice, čega je simptom priviđanje crvenih miševa?

Velika usta dalje poručuju da „budući hrvatski predsjednik treba biti osoba koja voli ljude, osobito hrvatski narod i hrvatsku državu, koja je iskreno zainteresirana za objektivnu istinu o hrvatskoj prošlosti te je spremna i žrtvovati se za hrvatske nacionalne ciljeve i interese, osobito u obrani od ekstremizama svih predznaka". Vjerujem da je upravo aktualni hrvatski Predsjednik takav i zato mu je „hrvatska šutljiva većina" prvi puta na demokratskim izborima dala svoj glas, pa onda i drugi puta unatoč mrštenju s Kaptola i Banskih dvora.

Smije li u ovoj državi predsjednik države biti ireligiozan ili bar samosvojna religiozna osoba koja misli svojom glavom, a ne prema naputcima s Kaptola? Za sada, uz osobnu hrabrost, čini se da smije, no posluša li „šutljiva hrvatska većina" glas „zdravih i psihički uravnoteženih" dogmata, to će biti iznimka u hrvatskoj povijesti

Budući predsjednik treba, poručuju velika kaptolska usta: "promicati i štititi najviše vrednote zapisane u Ustavu RH". A kada je Predsjednik učinio upravo to, zatraživši da se poštuje Ustavom zajamčeno sekularno uređenje države i iz državnih ustanova uklone ideološki simboli Crkve, ona mu je kroz još jedna svoja pokorna usta priprijetila - što je prenijela hrvatska javna televizija (Dnevnik 12.08.2009.) - da su svi koji su iz prostora državnih ustanova uklanjali njezine simbole loše prošli.

Pitam se kako li će tek proći ovaj narod posluša li „hrvatska šutljiva većina" glas velikih usta s Kaptola i za predsjednika države izabere lik koji ne razlikuje teokraciju od demokracije. Lik poput onih koji druge poučavaju o snošljivosti i demokraciji, prokazujući autoritarnost i nedemokratsko ponašanje posvuda osim tamo gdje ih ima ponajviše, kod njih samih. Koji o obitelji i spolnom životu autoritativno poučavaju sve druge iako sami o tome znaju najmanje. Koji ne shvaćaju da svećenicima nije mjesto u državnim poslovima, kao što predsjedniku, premijerki, ili predsjedniku Sabora nije mjesto u religijskim obredima, iako građanin Miklenić ima pravo obavljati bilo koji državni posao, a građani Mesić, Kosor ili Bebić imaju pravo sudjelovati u religijskim obredima. A da velika usta na Kaptolu i oni što govore kroz njih ništa od tih demokratskih tekovina ne razumiju pokazali su i prozivanjem predsjednika Stjepana Mesića što nije sudjelovao u nedavnom vjerskom obredu, na kojemu predsjedniku demokratske i sekularne države i nije mjesto, a građanina Sjepana Mesića nitko nema pravo prozivati zbog nesudjelovanja u nekom religijskom obredu.

Uostalom, smije li u ovoj državi, u kojoj je osnovno ustavno načelo ravnopravnost građana, predsjednik države biti ireligiozan ili bar samosvojna religiozna osoba koja misli svojom glavom, a ne prema naputcima s Kaptola? Za sada uz osobnu hrabrost čini se da smije, no posluša li „šutljiva hrvatska većina" glas „zdravih i psihički uravnoteženih" dogmata, to će biti iznimka u hrvatskoj povijesti. Kao što će i demokracija ostati samo nedosanjani san.

 


Autor je predsjednik udruge Protagora (op.ur.)

 

<
Vezane vijesti