Male otrovne kapsule ubacuju se u naše življenje kako bismo, ovako gladni kruha, sanjali da jedemo kolače, i kako bismo opčinjeni šetali adventski ukrašenim hrvatskim gradićima. Oprez, virus fašizma migolji se u svojoj čahurici, a kad se okoti, zaskoči nas bez najave, stegne za gušu i oduzima disanje.

Ponekad, kad netko spomene Beograd, u sebi zapjevam onu Marleninu -  "Ich hab' noch einen Koffer...", iako je to laž. Ako se pokaže da nakon dvadeset godina "tamo", sada ovdje u Beogradu, ipak još uvijek čami neki "ostavljeni" kofer, neki mali komad kartonske bagaže, u njemu više nema bogzna što: nekoliko zakopanih urni i nešto pouzdanih adresa promijenjenih naziva. Kao što se, uostalom, s vremenom, sva bagaža jednog ljudskog života istroši, raspadne u prah. 

Fašiste ne možemo okarakterizirati kao psihopate, luđake, ili demagoge željne vlasti, nego i njih i njihove ideje moramo promišljati isto onoliko ozbiljno koliko ozbiljno shvaćamo ljude predane idejama socijalizma, kapitalizma, komunizma

Prema Barthesu, osnovna tehnika diskursa je fragmentacija ili - digresija, odnosno - ekskurzija. Znači, neka razglednica Beograda bila bi poput fotografije, kratki izlet, digresija u odnosu na ono što u njemu pulsira danas. Vidni aparat nije naprosto kamera, bilježnik informacija. U procesu gledanja, oko i mozak organiziraju, analiziraju i prerađuju podatke iz vanjskog svijeta, a oko izoštrava samo dijelove vidljivog svijeta, dok nepotrebne, redundantne podatke eliminira. Takav svjesno-nesvjesni proces, taj kontrolirano-spontani pohod u vrijeme i događaj, čini neku vrstu višedimenzionalne razglednice. Ali pravljenje takve razglednice traži dugačak i opširan tekst, složen tekst, u najmanju ruku složen koliko je složeno više decenijsko življenje u nekome gradu, sa nekim gradom.

Susan Sontag pisala je o fotografiji kao elementu mita, kao statičnom objektu koji iz zagrljaja vremena čupa slike onoga što je nestalo, bilo da se radi o ljudima, prostoru ili pejzažu, i tako postaje aktivni pomagač pri svakom procesu žalovanja čija je svrha, između ostalog, i pomirenje sa stvarnošću.

Zato je ispisivanje kulturno-političke razglednice Beograda prije i poslije 1990-ih i to na četiri kartice, za mene nemoguća misija, a za vas bi, globalno gledajući, to bio nezanimljiv poduhvat. Jer, moj Beograd i jest i nije privatan Beograd, i kao takav zaslužuje i više i manje od 8000 slovnih znakova. Tako, opet neću o Beogradu.

Pa, u vezi sa sinkroniziranim napadom trojice manje-više desno orijentiranih javnih ličnosti u manje-više desno profiliranoj i huškački orijentiranoj HTV emisiji Pola ure kulture, uz jedan oprezno suprotstavljen možemo ga nazvati - ljevičarski glas, a sve u vezi s tekstom Jurice Pavičića o političkom konvertitstvu Slobodana Novaka, evo nekoliko općih opaski.

Godine 1997. Umberto Eco objavio je knjižicu naslovljenu "Cinque scritti morali" koja sadrži pet eseja: "Razmišljanja o ratu", "Vječni fašizam", "O štampi", "Kad na scenu stupi drugi" i "Migracije, tolerancija i ono što se ne može tolerirati". Najintrigantniji, i ne samo na Hrvatsku tragično primjenjiv je Ecov esej "Vječni fašizam", prvi put pročitan 1995. američkim studentima Sveučilišta Columbia u trenutku kad su Ameriku potresali atentat u Oklahomi i otkriće da u Sjedinjenim Državama postoje vojne organizacije ekstremne desnice. Tvrdeći kako je riječ "fašizam" postala sinegdoha, pars pro toto naziv za različite totalitarne režime, Eco sastavlja popis tipičnih obilježja onoga što naziva "Ur-fašizmom" ili "vječnim fašizmom" i podrobno ih obrazlaže.

Kao obilježja fašizma, odnosno ur-fašizma, Eco navodi kult tradicije, odbacivanje modernizma i kult akcije radi akcije, pa kaže: "Akcija je lijepa sama po sebi, i zato je treba sprovesti bez ikakvog razmišljanja. Razmišljanje je oblik kastracije..., stoga, kultura je sumnjiva u onoj mjeri u kojoj biva poistovjećena s kritičkim stavovima". Kao daljnja obilježja fažizma Eco navodi neprihvaćanje kritike

("Za Ur-fašizam, neslaganje je izdaja"), strah od drukčijeg ("Ur-fašizam je rasistički po definiciji"), opsjednutost zavjerom, po mogućnosti i međunarodnom, ksenofobiju, ne postojanje borbe za život, nego prije svega "života za borbu"("Pacifizam je stoga šurovanje s neprijateljem... život je neprestani rat"), "narodni elitizam", kult heroizma koji je usko povezan s kultom smrti,  prezir prema ženama i netolerantna osuda drukčijih seksualnih navika, od celibata do homoseksualnosti, "kvalitativni populizam" ("Pojedinci nemaju prava, dok je 'narod' zamišljen kao kvaliteta, kao monolitni entitet koji izražava 'zajedničku volju'), i novogovor.

Sveopće zajedništvo, pogotovo ono euforično, patetično domoljubno-vjersko-nacionalno, opasno je, a to što pojedine agencije ruše kreditni rejting Hrvatske, odlažu je na otpad, to i takvo zajedništvo dodatno hrani

Eco, međutim,  zna da ne otkriva toplu vodu, pa kaže: "Ova obilježja se ne daju sistematizirati: mnoga od njih uzajamno su proturječna i svojstvena nekim drugim oblicima despotizma i fanatizma. Međutim, samo jedno od njih sasvim je dovoljno da se fašistička maglina zgusne.

Izraz "fašizam" prikladan je za sve situacije, jer postoji mogućnost da se iz fašističkog režima odstrani jedan ili više vidova fašizma, a da on i dalje ostane fašistički. "Uklonite iz fašizma imperijalizam", kaže Eco, "i dobit ćete Franka i Salazara; odstranite iz njega kolonijalizam i dobit ćete balkanski fašizam. Dodajte talijanskom fašizmu radikalni antikapitalizam (čijim čarima Mussolini nikada nije podlegao), i dobit ćete Ezru Pounda. Dodajte kult keltske mitologije i misticizam svetog Grala (potpuno stran službenom fašizmu) i dobit ćete jednog od najuvaženijih fašističkih gurua, Juliusa Evolu." Toliko, ukratko, o fašizmu.

U svojoj knjizi "French Literary Fascism" David Carroll tvrdi i dokazuje kako se između dva rata određen broj značajnih francuskih pisaca priklonio fašizmu kroz svoju estetiku, a ne usprkos njoj ili odvojeno od nje. Pa kaže: "Ideja da takozvani autentični umjetnik, pisac ili kritičar u funkciji umjetnika, pisca, znalca ili kritičnog čitatelja, ne može istovremeno biti i politički ideolog, rasist ili antisemit, da se umjetnost i literatura same po sebi suprotstavljaju političkom dogmatizmu  i rasnoj pristranosti i mržnji, zapravo je mistifikacija umjetnosti i literature kao i umjetnika i pisca. Carroll tvrdi da ne postoji diskontinuitet između estetike i privrženosti fašizmu, i da su mnogi kritičari pokušavali spasiti reputaciju pojedinih pisaca tako što su nastojali odvojiti njihova književna dostignuća, koja cijene, od njihovog fašizma - koji osuđuju. Međutim, ako je Carroll u pravu, njegov argument treba postaviti naglavačke: fašizam tih pisaca prožet je njihovom estetikom i uz nju tijesno vezan. Znači, fašiste ne možemo okarakterizirati kao psihopate, luđake, ili demagoge željne vlasti, nego i njih i njihove ideje moramo promišljati isto onoliko ozbiljno koliko ozbiljno shvaćamo ljude predane idejama socijalizma, kapitalizma, komunizma ili bilo kojeg drugog "izma".

Broj nezaposlenih i dalje raste, a vode se naizgled male političke bitke. Defamacija lijevo orijentiranih javnih osoba širi se

Zašto sad, kao, odjednom o ovome, o tom puzećem fašizmu, za naša pretpraznična jutra, kad trebali bismo se valjda opustiti, kupovati, kupovati, jesti, jesti i veseliti se? Osjećati zajedništvo. I zašto sada, kad uostalom sve ovo već znamo. Ali, sveopće zajedništvo, pogotovo ono euforično, patetično domoljubno-vjersko-nacionalno zajedništvo, to smo valjda naučili, opasno je, a to što pojedine agencije ruše kreditni rejting Hrvatske, odlažu Hrvatsku na otpad, to i takvo zajedništvo dodatno hrani. Broj nezaposlenih i dalje raste, a vode se naizgled male političke bitke. Defamacija lijevo orijentiranih javnih osoba širi se. Za sada naizgled bezazleno, ali neargumentirano i sve glasnije. Te prijepori oko Istre, te rasprave oko budućeg gradonačelnika Zagreba, te zahtjevi da se u Saboru govori jezikom horvatskim, kao da se u njemu govori nekim drugim jezikom, iako se u njemu često govori  jezikom neartikuliranim, nepismenim i prostačkim. Bankrot neke beznačajne poljoprivredne apoteke postaje vijest dana, izvlače se dvadeset godina stare video-snimke s prekooceanskih emigrantskih skupova, i tako dalje. Male otrovne kapsule ubacuju se u naše življenje kako bismo, ovako gladni kruha, sanjali da jedemo kolače, i kako bismo opčinjeni šetali adventski ukrašenim hrvatskim gradićima. Istječe mi prostor, pa završavam:

Oprez, virus fašizma migolji se u svojoj čahurici, a kad se okoti, zaskoči nas bez najave, stegne za gušu i oduzima disanje. 

Ključne riječi: nacionalizam, fašizam
<
Vezane vijesti