H-Alter
Foto: A.K.Foto: A.K.S brodogradnjom trebali bismo podvući crtu i primijetiti da je borba za brodogradnju puno šira od borbe za jednu industriju – a onda i to da nitko nije do sada imao bolje argumente od brodograditelja, čije velike brojke same stoje u korist radništva, a čija se borba upravo zato može uzeti kao pars pro toto ("dio za cjelinu"), a ljudi se mogu poistovjetiti s brodograditeljima i s borbom za pravo na rad i pravo na normalan život od svojeg rada.

Sloga i jedinstvo

Radnici 3. maja 15. dana štrajka, drugog u manje od tri mjeseca, izašli su na ulice Rijeke gdje su s ostalim Riječanima, rodbinom, radnicima drugih poduzeća, nezaposlenima, studentima, profesorima, ukratko svima koji se s njima solidariziraju, poručili da se ne predaju, da će se boriti za svoja radna mjesta, usprkos mrtvozornicima u režimskim medijima i političarima koji su ih već pokopali. Neisplata plaća nije jedini motiv tisućama prosvjednika u Uljaniku i 3. maju, jer većina ih se, s pravom, boji za svoja radna mjesta, a time, posredno i za brodogradnju u cjelini. Borba radnika u brodogradnji je s izlaskom Uljanikovih radnika na ulice u kolovozu ove godine postala zadnja linija obrane radništva u Hrvatskoj – demarkacija između onih koji žive od svojeg i onih koji žive od tuđeg rada – a brodogradnja je postala sukob između ekonomskih liberala koji bi Neisplata plaća nije jedini motiv tisućama prosvjednika u Uljaniku i 3. maju, jer većina ih se, s pravom, boji za svoja radna mjesta, a time, posredno i za brodogradnju u cjeliniuništili svaku industriju i sveli nas na turističke radnike i onih koji smatraju da možemo bolje i koji staju u obranu posljednjih ostataka industrije u Hrvatskoj.

Trenutno su samom svojom brojkom radnici 3. maja, njih oko 2 tisuće i radnici Uljanika, nešto manje od 4 tisuće, najveći argument za svoju borbu, a ukoliko bi im se pridružili, da imaju više snage i radnici Brodotrogira, njih nešto manje od 900, štrajk bi bio još veći i jači. Tim više što je upravo primjer Brodotrogira paradigmatski. Brodotrogir je 2014. prenamijenio dio prostora za turizam s obrazloženjem da će luksuzna marina značiti strateško ulaganje, da bi danas u Brodotrogiru najavljivali da će 300 od 800 zaposlenih dobiti otkaz. Dani neisplate plaća dovode do kritične situacije u kojoj govorimo o mogućem gubitku oko 10.000 radnih mjesta uključujući kooperante, pri čemu i ne spominjemo tisuće već izgubljenih radnih mjesta (2009. godine u Hrvatskoj je u brodogradnji bilo 38.000 zaposlenih).

No, usprkos velikim brojkama koje ovaj štrajk čine gotovo nesalomljivim, najveći neprijatelj radnika je nesloga, nedostatak solidarnosti, pristanakBrodotrogir je 2014. prenamijenio dio prostora za turizam s obrazloženjem da će luksuzna marina značiti strateško ulaganje, da bi danas u Brodotrogiru najavljivali da će 300 od 800 zaposlenih dobiti otkaz na huškačku logiku "zavadi pa vladaj". U Rijeci se na velikom prosvjedu za 3. maj u ponedjeljak 5. 11. moglo čuti i "dole Uljanik" i to da radnici 3. maja i Uljanika "nemaju zajedničke interese". Nesloga radnike 3. maja odvaja od radnika Uljanika iako se nalaze na istoj strani, u istoj "Uljanik grupi", njihovi problemi su slični, a budućnost njihovih radnih mjesta i brodogradnje ovisi o upravo istim faktorima – tome hoće li ova vlada povlačiti poteze u skladu s deklarativnim stavom da se radi o industriji od strateškog značaja. Vladajući, politika, režimski mediji, svi su pomogli da se teza o 530 milijuna kuna pozajmice 3. maja Uljaniku pretvori u lažnu slamku spasa radnicima 3. maja, ali i temelj razdora za Trećemajce i Uljanikovce.

Nedostatak repromaterijala (od nekih 30 milijuna eura) koji je bio potreban za završavanje dvaju brodova gurnuo je 3. maj uistinu prema dolje. No razlog zbog kojeg vraćanje pozajmice 3. maju znači "biti ili ne biti" ne treba tražiti u Puli, već u Bruxellesu, jer Europska komisija je ta koja ne dozvoljava da se bilo kakva državna sredstva usmjere prema 3. maju koji je prije nešto više od pola godine završio petogodišnji program restrukturiranja. Pravila Europske komisije ne dozvoljavaju da čak 10 godina nakon restrukturiranja tvrtke država daje izravne subvencije, dok se dozvoljavaju tzv. horizontalne subvencije (za razvoj, poboljšavanje ekoloških standarda, istraživanje, informatizaciju i slično). Jasno je kako horizontalne No, usprkos velikim brojkama koje ovaj štrajk čine gotovo nesalomljivim, najveći neprijatelj radnika je nesloga, nedostatak solidarnosti, pristanak na huškačku logiku "zavadi pa vladaj"subvencije obilato koriste razvijenije zemlje, no nama nisu previše o koristi s obzirom da se u nas brodogradnja bori za opstanak, a za "nadogradnju" nema kapaciteta. Režimski mediji državne subvencije demoniziraju pozivajući se na "pravila tržišne utakmice" internalizirajući autokolonijalnu perspektivu u kojoj se čini da su jednake početne pozicije Njemačke, Francuske i Italije s jedne strane i Hrvatske i zemalja regije s druge strane. No državne subvencije su u brodogradnji nužne.

Sve vodeće zemlje u brodogradnji pomažu svoju industriju, a o "poštenoj" tržišnoj utakmici između periferije i centra ne može biti riječi. Kada bismo uspjeli iskoračiti iz tog okvira kritike državnog intervencionizma i pristati na to da su državne subvencije tu da osiguravaju likvidnost u trenucima kada se brod gradi, te da država i sada kroz poreze dobiva više novca nego što je brodogradnja u Hrvatskoj dobila subvencija (godišnje oko 1,3 milijardi kuna), kao i na to da moramo razvijati popratnu industriju i povećavati udio domaće komponente – onda bismo bili u mogućnosti da vidimo da problem 3. maja nije "pozajmica Uljaniku" koja se izdvaja kao slamka spasa, kao i to da se ne može vraćanjem pozajmice riješiti problem devastiranog 3. maja koji je prošao restrukturiranje da bi se opet našao u blokadi računa i s nejasnom sudbinom.

Usprkos tome da je Europska komisija glavni adresat problema, problem se delegira na "niže" razine, pa čak i do radnika, koje se optužuje za sve i svašta. Pri tome se ne uspijeva izaći iz horizonta tržišnih principa osmišljenih u Bruxellesu kako bi se definirala ekonomija polu-periferije i periferije (odaberite slobodno kategoriju u koju smatrate da Hrvatska pripada). Svi odreda ponavljaju kako usprkos tome da je brodogradnja strateška industrija država više ne može financirati brodogradnju kao "rupu bez dna" u koju upadaju novci poslovično opljačkanog "poreznog obveznika" mitske figure koja za svoj novac želi i prigodnu uslugu.Ukratko, razjedinjeni radnici fokusirali su se na pozajmicu, vraćanje pozajmice i traženje "strateškog partnera", dok se amnestiralo vladu i aktualne ministre, kao i one koji su sudjelovali u pretpristupnim pregovorima u kojima se našu brodogradnju već osudilo na teške dane

No taj porezni obveznik ne može niti mu je to pristupačno, racionalno procijeniti važnost brodogradnje za domaću ekonomiju, poziciju koju će Hrvatska zauzeti na toj ekonomskoj ljestvici, nakon što ukine jednu od posljednjih izvoznih grana, koja ju još uvijek smješta na visoko 10. mjesto u svjetskoj brodogradnji. Taj mitski "porezni obveznik" ne zna niti može izračunati multiplikator – jedan od ključnih ekonomskih pokazatelja utjecaja brodogradnje na domaću ekonomiju, niti objasniti pad udjela domaće komponente, kao i niz drugih stvari koje logikom manipulacije režimskih medija unutar imperativa nemogućnosti državnog intervencionizma ostaju skrivene.

Ukratko, razjedinjeni radnici fokusirali su se na pozajmicu, vraćanje pozajmice i traženje "strateškog partnera", dok se amnestiralo vladu i aktualne ministre, kao i one koji su sudjelovali u pretpristupnim pregovorima u kojima se našu brodogradnju već osudilo na teške dane. Privatizacija, koja to, kako se kasnije saznalo nije trebala nužno biti (već je to bila samo preporuka Europske komisije) gurnula je brodogradnju unazad, a globalni trendovi i kriza evropske brodogradnje samo su ubrzali procese propadanja. Propaganda i političari ipak inzistiraju na tome da je 3. maj "taoc Uljanika" (što je izjavio župan Zlatko Komadina), te na praznim izjavama da "treba pustiti 3. maj na tržište".

 Radnici ujedinite se!

Radnicima i radnicama ne koristi nesloga, razjedinjenost i sindikalisti koji potpiruju sukobe umjesto da ujedinjuju radnike i na temeljima solidarnosti pokreću radničku borbu. Jedino je rješenje – ne sukob radnika 3. maja i radnika Uljanika oko "pozajmice" – već ujedinjenje stožera za obranu obaju brodogradilišta i širenje radničke borbe na sva druga poduzeća u sličnom statusu – od Brodotrogira do Petrokemije, gdje su Jedino je rješenje – ne sukob radnika 3. maja i radnika Uljanika oko "pozajmice" – već ujedinjenje stožera za obranu obaju brodogradilišta i širenje radničke borbe na sva druga poduzeća u sličnom statusu – od Brodotrogira do Petrokemije, gdje su neki u brodogradilištima bili kivni na Petrokemiju jer joj je vlada posvetila više pažnje nego brodogradnjineki u brodogradilištima bili kivni na Petrokemiju jer joj je vlada posvetila više pažnje nego brodogradnji. Pokazalo se da je ta "pažnja" urodila plodom - godine nastojanja da se ova firma izbaci iz državnog portfelja sada su naplaćene. Država je neki dan praktički poklonila Petrokemiju dvjema privatnim firmama Prvom plinarskom društvu (PPD) i INI, gdje vladaju prijatelji bivšeg ministra Ivana Vrdoljaka i drugih iz vlade Kukuriku koalicije.

Ovakvo stanje razjedinjenosti sigurno je pridonijelo tome da se u 3. maju nije uspjelo organizirati stožer za obranu putem kojeg bi radnici artikulirali svoje stavove i djelovali u svojem interesu, bilo izborom radnika iz svojih redova u Nadzorni odbor, bilo pritiskom na sindikalne vođe da odlučnije stanu na radničku stranu. Umjesto toga, 3. maj je dobio tragikomični Stožer sastavljen od predstavnika tijela lokalne samouprave - župana Zlatka Komadine i gradonačelnika Rijeke Vojka Obersnela (!) i prilično neborbenih sindikalista 3. maja poput Damira Bačinovića koji izjavljivao da "radnici moraju zaraditi svoje plaće" i da je siguran da svi akteri rade u korist 3. maja.

Usput rečeno, na marginama slučaja razvila se rasprava na ljevici oko osnovnih koraka koje bi radnici trebali poduzeti, a ljevica podupirati. Neki su smatrali da je već osnivanje stožera u brodogradilištima dovoljno, te da ljevica ne treba prejudicirati korake koje bi stožeri trebali poduzimati niti širiti razgovor na makroekonomske analize. Ovaj ciničan potez lokalne samouprave koja je suodgovorna za stanje u 3. maju pokazuje kako se ideja stožera može pretvoriti u svoju suprotnost bez da se u raspravu uključe razlozi radničke borbe.

Krizni stožer 3. maja čista je suprotnost Uljanikovom stožeru, a njegova je nefunkcionalnost vidljiva iz aviona – "krizni stožer" više koristi Komadini i Obersnelu za samopromociju, nego za obranu brodogradilišta, pa se oni koncentriraju na Fondove solidarnosti, umjesto da beskompromisno obrane brodogradnju. Što reći o izjavi "Hrvatska je valjda jedina zemlja na svijetu u kojoj radiš, a ne dobivaš plaću" koja ne dolazi od nekog štrajkaša, stožeraša ili sindikalnog vođe, već od Zlatka Komadine, člana stranke koja je 2014. donijela jedan od najrigoroznijih Zakona o radu koji je srozao prava radnika. Kao da je lokalna samouprava do sada spavala, a s brodogradnjom u Rijeci nema baš nikakve veze.

Zato je tematska sjednica riječkog gradskog vijeća i županijske skupštine PGŽ u lipnju 2018. godine zvučala prije svega kao rekvijem za 3. maj.Krizni stožer 3. maja čista je suprotnost Uljanikovom stožeru, a njegova je nefunkcionalnost vidljiva iz aviona – "krizni stožer" više koristi Komadini i Obersnelu za samopromociju, nego za obranu brodogradilišta, pa se oni koncentriraju na Fondove solidarnosti, umjesto da beskompromisno obrane brodogradnju Nitko od sudionika, uključujući i oporbu nije skupio snage za izlazak izvan okvira floskula o "poštenoj tržišnoj utakmici" prema razvijanju pametnih industrijskih politika usmjerenih na razvijanje prateće industrije i državnih potpora koje asistiraju brodogradilištima u trenutku nelikvidnosti. Ono što su sudionici imali za reći je moglo stati u floskulu o radnicima koji "trebaju zaraditi svoju plaću" uz dodatak, "a tajkuni ne moraju".

U Jugoslaviji je brodogradnja imala uistinu status strateške industrije, pa je Rijeka upravo zahvaljujući brodogradnji i popratnim industrijama bila drugi najrazvijeniji grad u Jugoslaviji po BDP-u1 a danas se lokalni čelnici igraju ljudskim životima paradirajući na prosvjedima i osnivajući "krizne stožere". Danas kada radnici, nezaposleni, studenti bez budućnosti, oni pred odlaskom iz zemlje hodaju u povorci s radnicima 3. maja trebali bi spriječiti neke sindikalne "vođe" da huškaju radnike brodogradilišta jedne protiv drugih, a radnicima Uljanika poručiti da su s njima i solidarni i da će i oni kao njihovi kolege u Uljaniku očuvati brodogradnju i obraniti radna mjesta.

Trebalo bi odbaciti i svaku samoviktimizaciju (ponavljanje kako je brodogradnja mrtva samo je potrebno utvrditi tu smrt) kao i jalovu internalizaciju krivnje (do lošeg stanja je došlo zbog nesposobnosti i lijenosti radnika) i okrenuti oštricu prema onima koji su uistinu odgovorni – Vladi RH, lokalnim vlastodršcima i Bruxellesu – koji su u konačnici zacrtali da Hrvatska ima biti zemlja sobarica i kuhara – zemlja za jeftini odmor evropskoj srednjoj klasi.

Danas kada radnici, nezaposleni, studenti bez budućnosti, oni pred odlaskom iz zemlje hodaju u povorci s radnicima 3. maja trebali bi spriječiti neke sindikalne "vođe" da huškaju radnike brodogradilišta jedne protiv drugih, a radnicima Uljanika poručiti da su s njima i solidarni i da će i oni kao njihovi kolege u Uljaniku očuvati brodogradnju i obraniti radna mjestaS brodogradnjom trebali bismo podvući crtu i primijetiti da je borba za brodogradnju puno šira od borbe za jednu industriju – a onda i to da nitko nije do sada imao bolje argumente od brodograditelja, čije velike brojke same stoje u korist radništva, a čija se borba upravo zato može uzeti kao pars pro toto ("dio za cjelinu"), a ljudi se mogu poistovjetiti s brodograditeljima i s borbom za pravo na rad i pravo na normalan život od svojeg rada. Ako netko misli da je propast brodogradnje u Hrvatskoj slučaj vezan samo uz ovu granu industrije treba pogledati Petrokemiju kao i druge slučajeve koji daju naslutiti da je propast industrije rezultat politike, a ne "nesposobnosti" političara kako mnogi ponavljaju, amnestirajući zapravo one koji rade protiv ove zemlje.

I na kraju valja nešto reći i o "ljevici" i brodogradnji. U zadnje se vrijeme na političkoj sceni pojavljuju "svježi" novi ljudi i nove stranke, a još češće "platforme, organizacije i grupe" koje se deklariraju na ovaj ili onaj način kao ljevica. Dobar test naginje li njihova politika uistinu ulijevo je brodogradnja. Mnogi koji se nazivaju ljevicom danas, štrajk, drugi u tri mjeseca, koji sada već traje 16 dana potpuno ignoriraju. Ako se nešto može smatrati nasljeđem ljevice onda je to sindikalna borba i borba za prava radništva, pa šutnja oko brodogradnje služi kao prilično jasan detektor. Valja to reći, nije na odmet, jer ćemo u danima predstojećih izbora vjerojatno biti u poziciji da biramo "manje zlo", a ratovi će se voditi oko svjetonazorskih pitanja i klasičnih podjela na partizane i ustaše.

1 https://radnickafronta.hr/citaonica/clanci/837-rekvijem-za-3-maj-zajednicka-sjednica-rijeckog-gradskog-vijeca-i-zupanijske-skupstine-pgz
<
Vezane vijesti