Foto: Zagrebački plesni ansambl (facebook)Foto: Zagrebački plesni ansambl (facebook)Kritika splitskog gostovanja Staging A Play: Tartuffe Zagrebačkog plesnog ansambla.

Nakon inscenacije drame Staklena menažerija Tennesseeja Williamsa, koja je koreografu i redatelju Matiji Ferlinu poslužila kao osnova za kreiranje prvog rada iz ciklusa Staging a Play, u izvedbi Zagrebačkoga plesnog ansambla, u drugom se radu s istim ansamblom autor posvetio Molièreovoj komediji Tartuffe, premijerno izvedenoj 25. studenoga 2017. u Mediteranskome plesnom centru u Svetvinčenatu.Pa iako je splitska publika podijeljeno reagirala, cijeli kreativni tim svakako zaslužuje još brojne pozive u goste, jer iako (pre)velik, takav otklon od izvornika svakako ima čime oduševiti; neke vjerojatno i razočarati, no prevariti zato barem ne dolazi nikoga

Predstava je zatim nastavila igrati u Zagrebačkom kazalištu mladih, a gostovala je i u Puli, Rijeci i Splitu, u kojem je u okviru 64. Splitskog ljeta izvedena 25. srpnja na Sustipanu, najavljena kao djelo koje verbalne replike zamjenjuje fizičkim vokabularom, a dramski tekst koristi kao koreografsku partituru kreirajući na taj način kompleksnu scensku igru, pri čemu tijelo u pokretu ne pokušava dosegnuti razinu verbalne komunikacije, već omogućiti novu dimenziju klasične inscenacije i uvući gledatelja u čarobnu atmosferu glazbenih i vizualnih podražaja.

Iako prvi dio najave zvuči suviše općenito i neobećavajuće, a drugi dio istovremeno naglašava ono samorazumljivo i opravdava potencijalno nerazumno – autorovu intervenciju u tekst koja bi vrlo lako mogla rezultirati još jednim ''suvremenim'', osebujnim i teško razumljivim prijevodom u plesnu strukturu, pokazalo se da je Ferlin, uz dramaturški doprinos Jasne Žmak, uistinu donio novu dimenziju klasične inscenacije, ali takvu u kojoj ne samo da je gledatelja uvukao u čarobnu atmosferu glazbenih i vizualnih podražaja, već mu je dodijelio i nekoliko zadaća, odnosno uloga: svjedoka, suca i, dakako, domaćina.

Autora je, prema vlastitim riječima, više od radnje u prvom planu zanimalo što se nalazi iza teksta koji likovi izgovaraju, dakle pronalaženje dubinskih slojeva drame, zbog čega su na sceni čitavo vrijeme prisutna dva plana izvedbe (i svi dramski likovi), nudeći tako gledateljima bogatstvo čitanja.

Foto: Splitsko ljeto Foto: Splitsko ljeto

Da slojevitost i efektnost novog čitanja toga kanonskog djela klasicizma neće ostati samo na deklarativnoj razini, jasno se daje naslutiti još prije početka predstave, kada se na zatamnjenoj, praznoj sceni, u pozadini vidi rečenica ispisana velikim štampanim slovima, koja je ujedno i jedina scenografija (Mauricio Ferlin): ''For today I must stay at your house.'' Tim se riječima s jedne strane uvodi centralni lik, odnosno situacija koja daje zamah plesnoj drami, a s druge strane evocira evanđeoska epizoda Isusovog susreta sa Zakejom, koja kod potonjeg rezultira drastičnim životnim zaokretom.Pokazalo se da je Ferlin, uz dramaturški doprinos Jasne Žmak, uistinu donio novu dimenziju klasične inscenacije, ali takvu u kojoj ne samo da je gledatelja uvukao u čarobnu atmosferu glazbenih i vizualnih podražaja, već mu je dodijelio i nekoliko zadaća

Tako se već od prve scenske slike predstava razvija u nekoliko idejno-sadržajno-značenjskih pravaca, koji su samo natuknuti, no međusobno smisleno povezani, te čija je kognitivna dimenzija u potpunosti ovisna o gledateljskoj perspektivi. Autor je, naime, postavio tek inicijalnu, vrlo kriptičnu i rastezljivu strukturu sadržaja i poruke, a njihovo finalno određenje nedvosmisleno je povjerio publici, koju devet plesača (Petra Chelfi, Andreja Jandrić, Domagoj Janković, Darko Japelj, Sintija Kučić, Marin Lemić, Roberta Milevoj, Petra Valentić i Kasija Vrbanac) tijekom cijele izvedbe napadno gleda u oči, dok međusobno izbjegava gotovo svaki oblik kontakta – vizualni maksimalno, a i tjelesni je sveden na najmanju moguću mjeru.

Osim što intenzivnim, grozničavim i zamišljenim pogledima neprestano od suprotne strane traže/procesuiraju/provjeravaju povratne informacije, plesači su koncentrirani na zadatke i vokabular u čijem su kreiranju i sâmi djelomično sudjelovali, a za vrijeme kojih, prema Ferlinovim riječima, u sebi izgovaraju dramski tekst kojeg su naučili napamet.

Gotovo potpuno osujećena međusobna komunikacija naglašena je i dramatičnima, širokim kretnjama ruku, koje mjestimice podsjećaju na znakovni jezik, dok su one druge često odsječne ili dinamično plastične, s naglaskom uglavnom na završetku geste.Tako se već od prve scenske slike predstava razvija u nekoliko idejno-sadržajno-značenjskih pravaca, koji su samo natuknuti, no međusobno smisleno povezani, te čija je kognitivna dimenzija u potpunosti ovisna o gledateljskoj perspektivi

Tijela su u odnosima i položajima iz kojih se može iščitati karnalnost ljudske prirode u najširem smislu riječi, koreografski postavljene kroz različite padove, čučnjeve, izolacije, vibriranja, odnosno međusobni kontakt koji je više u funkciji prikaza odabranih motiva i unutarnjih stanja likova nego prepoznatljivih dramskih situacija.

Kričavim pak bojama i inkompatibilnim dezenima kostima (Matija Ferlin i Desanka Janković), kao i napadnom, gotovo klaunovskom šminkom, autor se više približio kićenosti i pompoznosti baroka nego jednostavnosti i skladu klasicizma, sa čijim djelom uspostavlja tek djelomične, vrlo labave i sasvim specifične veze.

Na sličan način Ferlin pristupa i baletnom klasicizmu, prezentirajući ga, primjerice, kroz stilizirani tutu, kao dio inače ekstravagantnog kostima, ili pak sissonne à la seconde sa zatvorenim stopalima, odnosno pas de quatre iz Labuđeg jezera, od kojeg ne preuzima koreografiju, već samo formaciju, a i nju sa stopalima u trećoj poziciji, koja se u baletu zapravo ne koristi.

Foto: Zagrebački plesni ansambl (facebook) Foto: Zagrebački plesni ansambl (facebook)

Glazba Luke Prinčića i Matjaža Predaniča ugodnog je, iako jednoličnog ritma, melodije i instrumentacije, no unatoč tome ne ostavlja zamoran Autora je, prema vlastitim riječima, više od radnje u prvom planu zanimalo što se nalazi iza teksta koji likovi izgovaraju, dakle pronalaženje dubinskih slojeva dramedojam; baš kao što ga ne ostavlja ni predstava u cjelini, premda bi se njezinih 70 minuta trajanja bez negativnih posljedica moglo skratiti na 50.

Za vrlo dobar ukupan dojam najzaslužniji su, dakako, plesači, koji osim što imaju gotovo podjednaku minutažu, imaju i gotovo podjednak radijus zračenja (uz tek nešto širi Roberte Milevoj, Petre Valentić i Darka Japelja).

Pa iako je splitska publika podijeljeno reagirala, cijeli kreativni tim svakako zaslužuje još brojne pozive u goste, jer iako (pre)velik, takav otklon od izvornika svakako ima čime oduševiti; neke vjerojatno i razočarati, no prevariti zato barem ne dolazi nikoga.

Ključne riječi: umjetnost, kultura, ples, splitsko ljeto, kritika
<
Vezane vijesti