Putujući kroz jedan od najraznovrsnijih ekosustava Južne Amerike, Marina Kelava dospjela je iz Bolivije u Paragvaj. U Chacu se druži s menonitima, miroljubivim ljudima koji ne vjeruju u zabavu, a ponekad su se zanosili Hitlerovim idejama. U Ciudadu del Este nailazi na najveću branu na svijetu koja je nastala potapanjem sedam predivnih vodopada, čijom gradnjom je Paragvaj preventivno uništio svoje turističke potencijale.

 

  Od "zelenog pakla"...

Prema nekim, pokazalo se netočim, informacijama, u gradiću Villamontesu moguće je naći kamione koji voze preko bolivijsko - paragvajske granice kroz Chaco. Bolivija i Paragvaj dijele to prostranstvo, od milja zvano "zeleni pakao". To je područje buša, nekakve polušikare, negostoljubivo, malo poznato i navodno vrlo vruće, samo sada je zima pa i nije tako vruće. U gradiću Villamontesu nema ništa kako to samo valjda u bolivijskim gradićima može biti ništa. Ipak ima razno raznih crkava, od Jehovinih svjedoka do Evanđelista a čak sam vidjela i dva mormona u tipičnim odijelima s kravatama kako zbunjeno stoje na uglu.

Nema kamiona, ali autobus iz Santa Cruza prolazi oko tri u noći, saznajem. Ja sam došla iz Santa Cruza i željela sam izbjeći putovanje tim autobusom, ali čini se da mi ne preostaje ništa drugo. Ovdje automobila jednostavno nema i ni najotporniji autostoperi se ne bi dobro proveli.

Nakon duže potrage po selu nailazim kuću u kojoj prodaju karte. Obitelj posjeduje malu trgovinu koja je ujedno i ured za prodaju karata, a karte ionako gotovo nitko ne kupuje. Nude mi da spavam u trgovini, gdje iz nekog razloga imaju krevete, dok ne dođe autobus. Uskoro svi odlaze u posjetu rođacima i ostavljaju me samu. Sviđa mi se kako im ne pada im na pamet da bih ih mogla opljačkati ili bar potrpati zalihe čokolade iz trgovine u ruksak. Pokazuju mi da još postoje mjesta gdje stranac nije ujedno odmah i prijetnja.

paragvaj2.jpg

Oko zgrade paragvajske granične kontrole okupljaju se urođenici. Odrpana prekrasna djeca mole hranu, a oko njih se motaju psi kojima vire rebra kroz kožu. Kiša nije pala deset mjeseci, vlada glad, objašnjava mi iz nepoznatog razloga vrlo veseli carinik, ali on naravno izgleda puno više europski nego urođnički. I puno manje izgladnjelo.

paragvaj1.jpg
paragvaj3.jpg
paragvaj4.jpg

Kraj muzeja ima parkić s nekoliko flaschenbauma. Na klupama umjesto uobičajenih Ana voli Milovana djeca su urezala natpise Isus te voli. Ima i knjižnica u izlogu koje su izložene Biblije na njemačkom te menonitska trgovina u kojoj se mogu kupiti najosnovnije stvari i gdje me prodavačica pita jesam li menonit.

paragvaj10.jpg

Iako ne izgledaju staromodno kao amiši pa mi i nisu baš fotogenični, menoniti vjeruju da žene moraju slušati muža, a djeca moraju slušati i mamu i tatu. Ali ako se dijete, recimo, napije kad ima šesnaest, majka je kriva. Menoniti naime ne piju alkohol i ne puše, ali u restoranu hotela Florida može se dobiti piva ili vino iako je vlasnik menonit. Tamo dolaze samo sredovječna gospoda na večeru, a ja i Nizozemka Sofia smo popile dvije pive i ostale posljednje do 22.30, party animals na filadelfijski načn.

je nizozemska antropologinja koja živi ovdje godinu dana, volontira u organizaciji koja radi s lokalnim urođenicima. U istom dvorištu gdje živi Sofia živi i njena gazdarica, koja ima kuću pomoćnicu, Indijanku. Svako jutro gledam tu pomoćnicu kako koristi poljski WC u dvorištu jer Indijancima ne daju da se služe WC-om u kući. "Ako im daju hranu onda im daju da jedu pred vratima, a ne u kući. Gazdarica misli da svi Indijanci kradu, ali to im ne smeta da osnivaju menonitske misije u njihovim selima i pokušaju ih preobratiti u menonite", tvrdi Sofia koja je mene ugostila u stanu koji iznajmljuje, ali da sam muškoga roda ne bih smjela u njen stan jer gazdarica to ne odobrava.

paragvaj5.jpg

Po posebnim ugovorima koje imaju s vladom, menoniti ne moraju služiti vojsku i imaju svoje škole. Škole su na njemačkom (književnom) jeziku, a doma govore plattdeutsch, arhaičnu verziju njemačkog. Uče španjolski, ali govore ga s naglaskom, stariji ga čak ne govore uopće. Plavokosa djeca voze bicikle po ulici i dovikuju se na njemačkom. Lako je zaboraviti da si zapravo u Južnoj Americi.

Kaosa tako tipičog za ovaj kontinent ovdje nema ni u tragovima. Najveću zanimljivost doživljavam u crkvi. Ako nešto zgriješiš, svi imaju pravo doći u crkvu i glasati hoće li te izbaciti iz crkvene zajednice ili ne. Tako su pozvali menonita koji je bio u vezi s Paragvajkom koja nije menonitkinja i ima muža s kojim ne živi. Kada je menonit koji nije oženjen rekao da ne može prekinuti vezu s tom ženom jer ju voli, izglasali su da ga izbace iz zajednice. Kada si izbačen iz menonitstva ljudi te prestanu pozdravljati na ulici i manje- više se prave da ne postojiš.

Na jednom mjestu u gradu moguće je surfati internetom. To ispada najskuplji internet u Južnoj Americi. Skupina plavokosih dječaka nadvikuje se na njemačkom dok igraju video igrice, a momak na kompjuteru do moga pregledava pornografske stranice, atmosfera zapravo ista kao u bilo kojem drugom internet kafić na svijetu. I Chaco je ipak, dio svijeta.

... do energetskog "raja"

Iz Filadelfije odlazim u glavni grad Asuncion. Kolonizatori su očito ovdje doživjeli neko veliko religijsko nadahnuće jer su gradove nazivali Asuncion (Uzašašće), Encarnacion (Utjelovljenje), Concepcion (Začeće).

U Asuncionu me ugostila Shirley Cuenca, profesorica engleskog jezika u srednjim tridesetim godinama. Shirley ima cijeli niz polubraće i sestara i teško je shvatiti obiteljske veze. "To je ovdje uobičajeno", tvrdi Shirley te mi uvjerava u povijesnu pozadinu. Naime, dikatator  Francisco Solano López zaratio je s Brazilom, Argentinom i Urugvajom u isto vrijeme. To baš nije bio pametan potez,  rat Trojnog saveza ispao je najkrvaviji rat u Južnoj Americi ikad. S oko 525 tisuća prije rata 1864.godine stanovništvo je spalo na 221 tisuću 1871, a od toga samo 28 tisuća muškaraca. Kako su bili u velikom manjku uvriježilo se da muškarac ima više žena, pa su se navike zadržale, uvjerava me Shirley. 

Asuncion je prilično uspavano mjesto za glavni grad, pa im valjda dobro dođe bilo kakva razonoda. Pokušavam naći neku izložbu ili muzej vrijedan gledanja, ali u ponudi je gotovo ništa. U gradu imaju dva bara od kojih jedan ne radi svaki dan. Ali, Shirley je poput većine Paragvajaca koje sam upoznala, vesela i vrlo prijateljskog stava. Čim bih zastala na ulici netko bi me pitao da li mi treba pomoći, što mi je čak pomalo išlo na živce.

U jednom od parkova u centru šatore su raširili urođenici iz okolice. Prosvjeduju jer žele pomoć. Zbog suše su gladni, a i kad nije suša nije im baš najbolje. Brojke govore da u ovoj zemlji deset posto bogatih kontrolira 66 posto zemlje i uzima gotovo pedeset posto nacionalnog dohotka. Urođenicima ne ostaje ništa.

Rita Hung nije Paragvajka već Tajvanćanka, ali živi već dvije godine u Asuncionu. Ona me uvela u, čini se, brojnu tajvansku koloniju ovdje. Tajvan i Paragvaj su u osobito prijateljskim odnosima, saznajem. Tako je Rita u sklopu programa pomoći od tajvanske strane došla ovdje educirati službenike u paragvajskim ministarstvima o GIS sistemu. "Ne zanima ih uopće. Zapravo ništa ne radim", žali se Rita. Žali se i na dosadu u Asuncionu i na Bolivijce koji joj ne žele dati vizu.

Rita me poziva u crkvu pa idem s njom. To je protestantska crkva, ali Rita uopće nije protestantkinja nego budistica. "A koja je to protestantska crkva? Ima ih više, znaš?" - "Ah, nemam pojma", kaže Rita. Uopće me nije upozorila da prozivaju nepoznate, pa tako iznenađena čujem pastora kako proziva moje ime i moram se ustati i smješkati svim članovima crkve. Tako me Azijka budistica koja ne razumije baš najbolje španjolski i nije najbolje ni shvatila pastorovu dugu propovijed o opasnostima ovisnosti, odvela prvi put u protestantsku crkvu. "Tu imam prijatelje pa se dođem družiti", objašnjava Rita, a njene su prijateljice desetak godina mlađe srednjoškolke. Teško joj je naći prijatelje svojih godina jer su Paragvajke u njenim godinama uglavnom udane i imaju djecu, pa se bave s obitelji, a ne druženjem s Tajvančankama.

Kasnije me u gradu neke Njemice pokušavaju preobratiti na Jehovine svjedoke, a nailazim i na plakate koji najavljuju Svjetski kongres menonita. Čini se da me Paragvaj želi religijski educirati milom ili silom, pa odlazim iz Asunciona prije izbijanja trajnih posljedica.

iguazu.jpg
paragvaj7.jpg

I Encarnacion svoju branu ima. Ova se zove Yacyretá. U Encarnacionu me ugostila obitelj Benitez. Njihova je kuća u starom središtu grada koje danas liči na ratnu zonu. Veliki dio kuća je napušten i polurazrušen. Taj će dio grada potopiti. Već je do sada zbog akumulacijskog jezera za branu nizvodno preseljeno 40 tisuća ljudi, a razina vode je još za sedam metara niža od planiranog. Juan Benitez je pravnik, vlasnik pekare, student biologije i predsjednik gradske mladeži najveće paragvajske stranke, Colorado, koja je 2008. nakon 61 godine izgubila vlast. Konzervativce je pobijedio ljevičarski Fernando Lugo. Moj "sve u jednom" vodič pokazuje mi novoizgrađene četvrti sasvim jednakih sterilnih kuća na višem terenu koje su izgrađene kako bi preselili ljude iz dijela koji će potopiti. "Još nisu svi iselili, jer su novci nestali. Sve je ovdje korumpirano", kaže Juan, a ja ne mogu ne misliti da bi se to dogodilo i u Hrvatskoj. Već i gradnja brane je upitan projekt. Pitam ga za potapanje Sete quedas.  "Pa naravno da nama ne treba toliko struje. Paragvaj troši vrlo mali dio toga. Ostalo ide Brazilu. Brazil treba ogromne količine energije. Paragvaj je zato izgubio slapove, ali Brazilcima se s našim političarima nije bilo teško dogovoriti", kaže Juan cinično se smiješeći. Taj je dogovor vjerojatno olakšan šuštanjem lišća i šapatom kiše u lokalnoj, ili vjerojatnije dolarskoj valuti.

Osim dogovora, lišće je šuštalo i nestajalo u crnim rupama i pri gradnji brane, tako da ih ta avantura koja im uopće nije trebala, jer brana Itaipu ionako pokriva gotovo sve njihove potrebe za energijom, progutala 11 milijardi dolara. Tako je zarađen i nadimak "spomenik korupcije".

Majka obitelji Benitez je nutricionistkinja i predaje na fakultetu, ali trenutno vodi i stožer za svinjsku gripu od koje je nekoliko ljudi u gradu već umrlo. Međutim, osim svinjske gripe, upozorava me da napišem i kako se zbog promjene krajolika zbog brane zadnjih godina pojavila i malarija, te denge groznica. "Nema tu više ni ribe kao što je nekad bilo, jer se smanjila razina kisika u vodi, a došli su komarci koje privlače stajaće vode", kaže.

Koliko Paragvaj nema turista jasno mi je u Trinidadu, ruševinama Isusovačke misije, koje su jedini paragvajski prilog UNESCO-voj listi svjetske baštine. UNESCO-va zastava obično privlači horde turista, ali u Trinidadu smo gotovo nestvarno jedini na ruševinama. 

paragvaj8.jpg

Paragvaj nema ni more. Uz Boliviju je jedina landlocked zemlja Južne Amerike. Jazmin Benitez je nedavno bila u Urugvaju, prvi put na plaži, pa uzbuđeno priča o tom bogatijem bratu. Iako je paragvajska ekonomija bazirana na poljoprivredi i uzgoju stoke, baš kao i susjedni Argentina i Urugvaj, ovi ipak bolje žive nego većina Paragvajaca. Iako Paragvaj ima viška struje, to je obećana zemlja možda tek za inženjere energetike.

 


 

Pročitajte dosadašnje Marinine južnoameričke izvještaje!

rudnik5.jpg

indios4.jpg

howe_portrait.jpg

maracaibo.jpg

child.jpg

 

paula_pokazuje_prozor_u_manausu.jpg

 

javari1.jpg

 

Ključne riječi: energetika, Paragvaj
<
Vezane vijesti