Foto: Bitter Lake (ytb-prtsc)Foto: Bitter Lake (ytb-prtsc)Petnaest je godina od početka (najnovijeg) rata u Afganistanu, a trinaest od početka američke invazije u Iraku. U to ime - donosimo prigodnu listu dokumentarnih filmova. Svaki je film popraćen prigodnim stihovima pjesnikinja i pjesnika s Bliskog istoka.

Petnaest je godina od početka (najnovijeg) rata u Afganistanu, a trinaest od početka američke invazije u Iraku. U to ime - donosimo prigodnu listu dokumentarnih filmova. Svaki je film popraćen prigodnim stihovima pjesnikinja i pjesnika s Bliskog istoka.

Irak u Fragmentima (2006) James Longley

iraqinfragmentsdvd.cover_copy95369.jpg
Babilon gori, viseći vrtovi su crni.
Osmo svjetsko čudo je da smo još uvijek živi.
Jehan Bseiso, iz pjesme Ovdje Bagdad

Longleyev dokumentarac je prvi dokumentarac o ratu u Iraku koji je šire gledateljstvo upoznao s iračkim viđenjem rata, s perspektivom stanovništva u čijoj se zemlji rat događa. Većina dokumentaraca o ratu u Iraku progovara iz američke perspektive, uglavnom kroz iskustvo američkih vojnika na bojištu te veterana po povratku u SAD. Film je sniman više od dvije godine, a Longley je u konačnici raspolagao s tristo sati snimljenog materijala.

U filmu nema klasične narativne strukture, gledatelji su prepušteni protagonistima koji sami pričaju svoje priče, kadrovima koji se ponekad nepovezano mijenjaju, vjerno dočaravajući osjećaj kaosa i besmisla, ali i ljepotu i poetičnost - fragmnetirano iskustvo duboko utisnuto u tkivo svakog rata. Gledatelji na trenutke mogu osjetiti kao da kamera uopće ne postoji, kao da ne postoji posrednik između njih i lica koja promatraju na ekranu – utoliko je Longleyevo postignuće veće, a ovaj film pravi dragulj. Tako se u filmu prikazuje priča Mohammeda, dječaka iz Bagdada, koji unatoč svojim mladim godinama svakodnevno radi, i divi se svome šefu, koji mu je očinska figura. Mohammed nije dobar učenik i ne voli ići u školu. U jednom od razgovora na poslu, promatramo šefa kako ponižava Mohammeda jer još uvijek ne zna pravilno slovkati ime svoga oca, a Mohammeda taj razgovor doslovno slama.

Van tragedija rata koji ruši sve u njegovom okruženju, Mohammedov svijet se ruši iznova, u prostoru koji mu je jedino utočište. Još jedan od naizgled običnih trenutaka, ali posebno uviđavan, jest onaj u kojem kurdski dječak priča o ideji Iraka, razdvajanju i ratovanju koje propovijedaju odrasli u selu. Izgovara pritom: "Irak nije nešto što možeš iskidati u komade. Irak je zemlja. Kako razdijeliti zemlju u komade? Pilom?"

Taksijem u zonu sumraka (2007) Alex Gibney

taxidarksidecover1_726x1024.jpg
Lisice pronalaze
Sahar i njene sestre
Kvartet garave kose
Kako vise
Kao zviježđa
Sa stabla.
Hala Alyan, iz pjesme Sahar i njene sestre

Taksijem u zonu sumraka je 2008. godine osvojio Oscara za najbolji dokumentarac, a Alex Gibney je dobio i nagradu Američke udruge scenarista. Krvava putanja Gibneyevog filma počinje smrću afganistanskog taksista Dilawara (koji je umro od posljedica batinjanja tijekom ispitivanja), a nastavlja se preko invazije na Irak, zloglasnog zatvora Abu Ghraib, pa sve do još uvijek otvorenog Guantanama. Film je to o tome što "rat protiv terorizma" zapravo znači, kako izgleda u praksi.

Otkrića Abu Ghraiba i Guantanama tako uništavaju američku sliku o sebi samoj, ali ono što zapravo zanima Gibneya jest lakoća kojom su nastala ta mjesta i lakoća kojom opstaju. Film se, kako se neizostavno ističe, bavi "kapitulacijom ljudskosti koja obesmišljava svu borbu". To je poruka na koju u filmu upućuje Gibneyjev pokojni otac Frank, ratni veteran kome je film i posvećen. To je ujedno i trenutak koji se može prigovoriti Gibneyu, jer postavlja oca kao simbola neke starije i ispravnije Amerike. To pak previše podsjeća na parole poput Trumpove "make America great again", rezigniranog skretanja pogleda sa svakodnevnog života i usmjeravanja ka idealiziranoj prošlosti koja ostaje projekcija željenog svijeta. Amerika jednostavno nikada nije bila sjajna, kao ni niti jedan rat.

Ipak, Taksijem u zonu sumraka ostaje važan zbog dokumentiranja strahota koje su od 2001. godine tisuće nedužnih, ali nepodobnih (jer su Arapi, muslimani, tamnoputi) doživjeli u gotovo potpunom mraku i tišini – film još jednom podsjeća i da rat nije samo ono što se događa u konfliktnim zonama, rat se prelijeva, on je i sustavno nasilje što se svakodnevno odvija u naizgled mirnim zemljama. Ono se događa svima nama, ali nekima ipak više nego drugima.

Armadillo (2010) Janus Metz

armadillo.jpg
Plavi grad
Je sanjao o turistima
Što šopingiraju po čitav dan.
Tamni grad
Mrzi turiste
Što razgledavaju kafiće vatrenim oružjem.
Samih al-Qasim, iz pjesme Priča o gradu

Armadillo je film koji prati grupu danskih vojnika na misiji u Afganistanu, u bazi Armadillo na jugu zemlje. Iznad svega, to je film o kaosu rata, unutarnjem i vanjskom, o pričama koje vojnici pričaju u tišini i crnoj magiji koja prati njihove sjene gdje god krenuli. Armadillo je vjerojatno film o kojem se najviše diskutiralo u povijesti danske kinematografije – zato što je pokazao kako  priča o "dobrom ratu" u Afganistanu ne drži vodu. Danska je bila lojalan partner od početka misije u Afganistanu, a od prve misije više od osamnaest tisuća danskih vojnika borilo se u Afganistanu.

Metz je proveo četiri mjeseca s vojnicima u bazi snimajući film. Ono što iznenađuje jest što su danski vojnici koje Metz snima uglavnom jako mladi i dolaze iz relativno sigurnih (financijski) obitelji. Za njih je rat adrenalin, avantura, potraga za nabrijanim dodirom smrti. "Postoji taj mit važnosti, osjećaj da si dio nečeg velikog, i da sada možeš otići i napraviti sve što trebaš. Čini mi se kao da je vojnik lik sa smrtnom željom, sa željom da osjeti svijet ovdje i sada, oslobođen starih veza i prijašnjeg života", objašnjava Metz o filmu.

Sjajna fotografija i vizualna ljepota filma omogućuju još veći šok u strašnim situacijama koje film prikazuje - poput pucnjave popraćene uzbuđenim smijehom i navijanjem i "usputnih" mrtvih tijela. Sva ružnoća rata još se više ističe u ispoliranom filmskom okviru, otvara pukotinu, svjedočanstvo dihotomije.

Rat koji ne vidite (2010) John Pilger

the_war_you_dont_see.18269.jpg
Prelazimo preko granica lagano
Poput oblaka.
Ništa nas ne nosi
Ali kako se mičemo dalje
Nosimo kišu,
I naglasak,
I sjećanje
Na drugo mjesto.
Dunya Mikhail, iz pjesme Bilješke

Rat koji ne vidite je bitan dokumentarac o ratnoj propagandi – načinu na koji vlade manipuliraju činjenicama uz bezrezervnu podršku većine mainstream medija. Dokumentarac kroz značajne povijesne primjere, od Vijetnama i Izraela, do Afganistana i Iraka, nudi analizu embedded novinarstva, laži i zataškavanja, ratnih PR stručnjaka, ali i priče novinara koji su odlučili plivati uzvodno i boriti se za poštenije novinarstvo.

Najveći dio filma posvećen je ratu u Iraku i ulozi koju su novinari koji su se pridružili vojsci odigrali u medijskoj prezentaciji rata – koja je u konačnici dovela do osiguravanja potpore za invaziju i nastavak ratovanja. Ako novinari dopuštaju i porizvode manipulaciju, tisuće civilnih žrtava, kao što je bilo slučaj u Iraku, ostaju van priče koja se govori u ratu, a građani u zemljama koje podržavaju rat nemaju osjećaj da njihove vlade rade nešto loše - i nemaju se potrebu usprotiviti. Film je važan podsjetnik da ratove ne vode samo političari, ratove vode i tv kuće.

Kako je to sročila iračka blogerica Riverbend, na desetu godišnjicu početka američke invazije u Iraku: "Učimo kako vođe ne stvaraju povijest. Narodi ne stvaraju povijest. Povjesničari ne pišu povijest. Televizijske kuće to rade. FOX, CNN, BBC, Al Jazeera i slični mediji svijeta stvaraju povijest. Obrću, okreću i prekrajaju stvari kako bi odgovarale njihovim planovima i interesima."

Gorko jezero (2015) Adam Curtis

adam_curtis_bitter_lake_2015.jpg
Jednoga dana moje će oči biti širom otvorene
Tako da
Gledajući skupljeno lišće oceana, nastave ploviti
Jednoga dana moje će ruke postati tkalje
I na opustošenom tijelu života
Zavrtjeti haljinu od pšenice i cvijeća
Nadia Anjuman, iz pjesme Bogata

Gorko jezero (nazvan prema Velikom gorkom jezeru, jezeru između sjevernog i južnog dijela Sueskog kanala, gdje se 1945. godine američki predsjednik Franklin D. Roosevelt sastao sa saudijskim kraljem Abdul Azizom), je dokumentarac o Afganistanu, ali i dokumentarac o priči koja izlazi iz okvira jedne zemlje i egzistira kao svjetski problem – radi se o pojednostavljivanju koje postaje obrazac za promatranje svijeta i života. Simplifikacija je način na koji nas političari i mediji uče gledati i razmišljati. Sve je postalo crno – bijelo, objašnjava Curtis, i upravo zato više ništa ne razumijemo i u ništa ne vjerujemo.

Dokumentarac nudi povijesni presjek afganistanskih nedaća, još od polovice 20. stoljeća, razmatrajući uloge koje su u Afganistanu odigrale Rusija, SAD i Saudijska Arabija. Upravo je Afganistan zemlja koja je, čak i najvještijim političarima, ekspertima (samo)zavaravanja, otkrila da ništa više ne razumiju i ne umiju objasniti. 

Posebna ljepota ovog dokumentarca leži u njegovoj eksperimentalnosti. Curtis je iskopao ogromnu količinu dosad neviđenih materijala iz BBC-ijevih arhiva i posložio ih način koji na prvu nema neku "logiku", ali rezultira prekrasnim kontrastima, emocionalnim košmarom koji će rijetko koga ostaviti ravnodušnim. Svjedočimo tako snimkama predavanja na kojima Britanci Afganistancima objašnjavaju značaj konceptualne umjetnosti kao skoro pa najvažnije stvari na svijetu, salonima za uljepšavanje u kojima "domaći" vojnicima sređuju nokte, djevojčici s krunom na glavi (vjerojatno rođendanskom) koja u bolnici sjedi raznešene ruke, ptici koju vojnik mazi dok čeka u zasjedi, mrtvim tijelima slučajnih prolaznika koja ostaju na cesti nakon pokušaja atentata tijekom parade predsjednika Hamida Karzaija...

Curtis nije igrač za praznu i brzinsku utjehu, za fiks objašnjenja. Njegov film nudi dublju, širu, i kompliciraniju priču – onu koja će gledatelje ostaviti uznemirenima i zbunjenima –  a to je polazišna točka od koje predugo bježimo.

_____________________________________________________________________________________________________

Dragi čitatelji i čitateljice, H-Alter trenutno radi volonterski. Ako vam se sviđa ovo što čitate i želite podržati naš daljnji rad, možete nam pomoći svojom donacijom i/ili proširiti riječ među svojim prijateljima. Solidarno za slobodno novinarstvo i veliko hvala svima.
Ključne riječi: Afganistan, rat, kultura, Irak, film
<
Vezane vijesti