H-Alter
Foto: I.P.Foto: I.P.Godine 1942. Slava Sever, poljoprivrednica iz Donjeg Orešja, strijeljana je jer je pomogla devetnaestogodišnjoj Ani izvršiti pobačaj. Anu je Slavi uputila Anka. Anki je zbog tog čina "milošću Poglavnika" smrtna kazna pretvorena u kaznu tamnice od deset godina, a Ana je pak dobila kaznu zatvora od pet godina uvjetno. Kakav je to bio "izbor"? Prepuštene na milost raznih poglavnika i bogova, žene su gubile glave. To nije pravo na izbor, nego pravo na smrt.

Ana je vjerojatno dobila blažu kaznu zato što je bila znatno mlađa od Anke i Slave, pa bi bila šteta zatrti njen kapacitet razmnožavanja za domovinu. Kako je pisalo u tadašnjim Crkvenim vijestima: "I ubojicama novih hrvatskih naraštaja ima biti kraj. Tko ne može razumijeti glas savjesti, domovine i zakona, neka razumije glas pravednog biča". Zvuči svježe, kao da smo jučer čule negdje slične pokliče...Same i posramljene bile su i Slava, Anka i Ana. I tolike žene kroz našu neslavnu povijest. Kakav je, uz toliku stigmu i svu moralizatorsku i ekonomsku represiju, uistinu (bio) naš "izbor"? Koliko je preduvjeta za postojanje izbora zadovoljeno – s pretpostavkom da u konačnici želiš ostati živa?

Jučer, na reakciju protiv molitvenih grupa pred klinikama u Splitu, Mostov gradski vijećnik Josip Markotić se osvrće sljedećim riječima: "Urbanim diskriminatorima smeta organizirano okupljanje građana Splita koji mole za spas ljudskih života, a ne smeta im kada njihova perjanica (op.a. Ivica Puljak), apostol i propovjednik ateizma, wannabe predsjednik države, reciklira prastare filozofske ideje, poput one da je čovjek stvorio Boga, a ne obrnuto".

Procjenjuje se da godišnje oko 47 tisuća žena umre jer nemaju pristup legalnom i sigurnom pobačaju – tko će biti "za" njihove živote? I što je sa svim problemima i faktorima koji uvjetuju odluku o pobačaju – gdje su pitanja o boljem Zakonu o radu, o mogućnostima lakšeg i jeftinijeg podizanja djece, o javno financiranom visokom školstvu, o kvaliteti života, o javnom zdravstvu?

Vlada je krajem lipnja u saborsku proceduru uputila novi prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Zabrinjavajuće je što se njime potiče daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstva, što nikako ne možemo izolirati od pitanja vezanih za – kako planiranje, tako i prekid – trudnoće. Pedeset i četiri posto ginekologa i ginekologinja koristi institut priziva savjesti, a onda u privatnim radnim satima brojni od njih prizivaju nešto drugo - masnu paru. A problema je mnogo, ne samo za one koje žele pobaciti, nego i za žene koje žele roditi.

Ckrvene vijesti iz 1942. godine Ckrvene vijesti iz 1942. godine

Samo jedan zabrinjavajući primjer - nedavno je objavljeno kako su osiguranice HZZO-a iz Makarske i Karlovca, udruzi RODA prijavile ginekologe/inje koji su na redovnim pregledima tražili od trudnica plaćanje pregleda u gotovini, bez računa. Naime, HZZO za svoje osiguranice u potpunosti pokriva troškove zdravstvene skrbi koji se tiču trudnoće, poroda i babinja - za trudnice bi, dakle, skrb trebala biti u potpunosti besplatna. Pa ipak, brojne trudnice bile su prevarene.Procjenjuje se da godišnje oko 47 tisuća žena umre jer nemaju pristup legalnom i sigurnom pobačaju – tko će biti "za" njihove živote? I što je sa svim drugim problemima i faktorima koji uvjetuju odluku o pobačaju

Pitanje pobačaja neprestano nam se prezentira kroz moralizatorsku priču o životu i smrti, a odluku o pobačaju izolira od šireg ekonomskog i političkog konteksta. Kako ističe Ivana Živković, članica Platforme za reproduktivna prava, uoči ovogodišnjeg Marša solidarnosti: Glasno o pobačaju, koji će se održati sutra u 16 sati u Zagrebu:

"Nije riječ samo o pravu žena da nemaju djecu, već i o pravu da ih imaju, ali u adekvatnim socioekonomskim uvjetima. Pitanje legalnog, javno dostupnog i besplatnog pobačaja pitanje je kvalitete života žena, ali i pitanje kvalitete života u Hrvatskoj općenito. Takva retorika izostaje jer državi nije u interesu baviti se osakaćenim socijalnim servisima."

Pustimo propovijedi o "izboru". Izbor ne postoji tek tako, izbor je uvjetovan i određen. To je dobro znala sjajna američka književnica Lucia Berlin, čije su 43 priče okupljene pod nazivom Priručnik za spremačice, lani objavljene i na hrvatskom jeziku.Pedeset i četiri posto ginekologa i ginekologinja koristi institut priziva savjesti, a onda u privatnim radnim satima brojni od njih prizivaju nešto drugo - masnu paru

Berlin je u životu radila razne poslove, bila medicinska sestra, spremačica, profesorica, lutala po velikim gradovima i zabitima Amerike i svijeta, zaljubljivala se, pila, bila zlostavljana, odvikavala se od ovisnosti... Znala je jednu stvar, kako u životu, tako i u pisanju - ništa nije šokantno kao istina. Budi velika, govori svoju istinu.

U priči Ugrizi tigra, tako opisuje trudnu devetnaestogodišnjakinju (sebe), koja već ima jedno dijete, i ne zna bi li pobacila, ali uz podršku rođakinje odlazi u zabačenu ilegalnu kliniku za pobačaje u blizini meksičkog grada Juáreza. Dolazak u kliniku opisuje ovako:

Foto: Laia Abril, O pobačaju Foto: Laia Abril, O pobačaju

"Svaka je od njih izgledala prestrašeno, zbunjeno, no najviše od svega silno posramljeno. Zbog toga što su učinile nešto strašno. Činilo se da među njima ne vlada nikakva suosjećajnost, jedva da su me primijetile kad sam ušla. Neka trudna Meksikanka kružnim je pokretima brisala pod prljavim vlažnim otiračem na dršku, zureći u nas s neskrivenom znatiželjom i prijezirom. Uhvatio me nepravedan bijes prema njoj. Što veliš svome svećeniku, gaduro? Nemaš muža, a imaš sedmero djece. Moraš raditi na ovakvome gadnome mjestu ili umrijeti od gladi? O, Bože, to je vjerojatno bila istina. Osjetila sam umor, beskrajnu tugu, zbog nje, zbog svih nas u ovoj sobi.Pitanje pobačaja neprestano nam se prezentira kroz moralizatorsku priču o životu i smrti, a odluku o pobačaju izolira od šireg ekonomskog i političkog konteksta

Bile smo, svaka od nas, same. One mlade djevojke možda najviše jer, iako su dvije među njima plakale, njihove majke kao da su se distancirale od njih, piljeći preda se, osamljene u svome vlastitom stidu i ljutnji."

Same i posramljene bile su i Slava, Anka i Ana. I tolike žene kroz našu neslavnu povijest. Kakav je, uz toliku stigmu i svu moralizatorsku i ekonomsku represiju, uistinu (bio) naš "izbor"? Koliko je preduvjeta za postojanje izbora zadovoljeno – s pretpostavkom da u konačnici želiš ostati živa? Prepuštene na milost raznih poglavnika i bogova, žene su gubile glave. To nije pravo na izbor, nego pravo na smrt.

Danas od izbora želimo i zahtijevamo više. Dođite na Marš solidarnosti.

<
Vezane vijesti