Miramidani 2008. (Foto: Europski dom Vukovar)<br>Miramidani 2008. (Foto: Europski dom Vukovar)
Miramidalije: Miramide nisu škola. Nisu ni tvornica za proizvodnju građanskog aktivizma. Povratak ljudskosti prije, osnaživanje dobroga u sebi, "zeleno svjetlo" da smijemo raditi za boljitak društva, da moramo graditi društvo mira, dječje igre bez pušaka, muževa koji neće svoju muškost dokazivati udaranjem žena.

Desete su ovo Miramidalije. Mali jubilej :). Miramida kao riječ ulazi (ili je već ušla?) u vokabular. Kroz razne Miramide prošlo je u ovih 19 godina preko tisuću ljudi. To je skromna procjena. Vjerojatnije je da se radi o dvije tisuće.

Što je zajedničko svim tim Miramidama? Nastojanje, napor prema drugačijoj vrsti edukacije? Stav voditeljica da su ravnopravne, a ne "iznad" sudionica? Svijest da bilo kakav mirovni rad ne može, i kad bi htio, biti izoliran od svega što se u životima našim dešava? Poštivanje sudionica i sudionika jer oni donose znanja, iskustva, spremnost za promjenom? Nada i vjerovanje da ne možemo (srećom) odrediti koja je promjena "mala" a koja "velika"?

Mogao bih nabrajati. Odgovore će nam potražiti istraživači I istraživačice u dolazećim vremenima. Sretoh pred koji tjedan u Sarajevu Irenu Cerović, direktorku Beogradskog fonda za političku izvrsnost. Zamolio sam ju da pozdravi majku, Tinde Kovač-Cerović. Da joj prenese moju "Ako nećeš sudjelovati, nemoj s nama niti sjediti u krugu. Mi svi smo ovdje došli izložiti sebe drugima, kao i saslušati ostale. Nismo došli da budemo promatrani." zahvalnost što je u listopadu 1995. za neki smiješan honorar potegla iz Beograda u Pakrac na prvu Miramidu. Sram me malo i dan danas kad se prisjetim umorne i gladne Tinde, tek pristigle pred radionicu - za ručak smo joj ponudili ćevape. Super su ćevapi, ali sam i ja sam vegetarijanac i mogao sam misliti da bi neki izbor bio minimum pažnje ženi, sveučilišnoj profesorici i mirovnoj aktivistici, nakon puta preko Mađarske do Hrvatske.

Krenuli smo s Miramidama krajem listopada/ oktobra 1995. Ni sami nismo bili svjesni važnosti trenutka, ulaska u postolujno i dejtonsko doba.

Danas ne mogu razumjeti ambicioznost programa prve Miramide u Pakracu. Jedanaest sudionica i sudionika iz Hrvatske, BiH i Srbije i – osamnaest što voditeljica radionica, što predavača. Osamnaest. U pet dana. Bilo kako bilo, pun pogodak je bila ta Miramida. Za manje od četiri mjeseca održana je druga, također u Pakracu. Ne da smo planirali "franšizu", nego nas je ponio uspjeh na početku. Tko smo mi? Paul Stubbs koji je nesebično odlučio financirati i na sve načine podržati prvu Miramidu iz svog tadašnjeg istraživačkog projekta i ekipa iz i oko Antiratne kampanje Hrvatske, čiji je dio Volonterski projekt Pakrac bio, iz kojega su Miramide ponikle.

Dugo me godina mučilo što Miramide nisu "savršene". Bilo je uspona i padova, sjajnih i manje sjajnih sesija. S vremenom sam uvidio svoju zabludu. Miramide ne mogu, ne smiju, biti "savršene" (što god to značilo). One su izraz vremena, situacija, ljudi uključenih, ratom traumatiziranih, dominantnim matricama suprotstavljenih, ne svojom voljom za mirovni aktivizam zainteresiranih.

Pamtim mnoge situacije, koliko god da ih ima ipak samo djelić oslikavaju. Pamtim reakciju jednog od meni najvrijednijih Miramidinih "trenera" Obrecnut će se mnogi ako se kaže da patrijarhat živi i žilavo odolijeva na ovim prostorima (cijela studija treba da se taj termin pokuša definirati) Ognjena Tusa u Kninu 2000. godine, prve Miramide financirane novcem hrvatskih poreznih obveznika. Javila se volonterka, strankinja, na dobrom hrvatskom, uz ogradu da će "ona samo promatrati" te neće sudjelovati u "našim" razgovorima. "Ako nećeš sudjelovati, nemoj s nama niti sjediti u krugu. Mi svi smo ovdje došli izložiti sebe drugima, kao i saslušati ostale. Nismo došli da budemo promatrani." Ognjen je govorio o "sigurnom prostoru", jako bitnom za svaku Miramidu. Ne prosuđujemo, a pogotovo ne osuđujemo jedni druge. Govorimo ono što mislimo, u svoje ime, stojimo iza svojih riječi, no ne želimo govoriti politički korektno. Nećemo se vrijeđati no vrlo je vjerojatno da se o mnogim stvarima nećemo slagati.

"Njima treba Miramida" - može zvučati patronizirajuće, ali je to zov za podršku, osnaživanje, povezivanje. Krugove želimo širiti, aktivne građane buditi. Često sam čuo tu rečenicu koja je prethodila planiranju svake Miramide. Radi se o "nama treba Miramida", ali to "mi" još nije tu. Već aktivni povratnici u Derventu, Bihać, Travnik, imaju krug podržavača i podržavačica, ljudi voljnih pomoći, koji će uskoro sami inicirati i voditi za zajednicu korisne akcije. Miramida je tu da im "otvori prozore", pokaže da mi koji već radimo nismo ništa bolji od njih. I nama je netko "otvarao prozore i vrata. Otkrivao poglede na nenasilje, transformiranje sukoba, civilno društvo, ljudska prava, izgradnju mira i ako ne najvažnije onda redovito – najzahtjevnije – teme roda i spola. Dekonstruiranje patrijarhata, uloge majki koje odgajaju sinove koji će sutra sjesti za stol i očekivati ručak, bez ideje da ga i sami mogu napraviti. Osvještavanje jezika u kojem nema riječi "pravnica" jer su "nama na fakultetu rekli da postoji samo "pravnik"". Obrecnut će se mnogi ako se kaže da patrijarhat živi i žilavo odolijeva na ovim prostorima. Tako je uvijek kada privilegirani prosuđuju kako je svima – dobro, kao i njima. "Nema kod nas diskriminacije." Ima, ima, samo ju ti nisi osjetio. Budi Rom jedan dan, povratnik među većinski drugu etničku skupinu, osoba kojoj je partner/ica istoga spola, intelektualac među neukima i obratno. Svi smo skloni diskriminirati kao što smo svi skloni nasilju.

Nema dobrih i loših ljudi, jednostavnih crno bijelih podjela. Potencijal za dobro kao i za zlo, čuči u svima nama. Društvo u kojem se neće ovaj drugi potencijal razvijati je zdravo društvo. Neće se ono samo izgraditi, niti će ga netko drugi za nas izgraditi.

"Recite, Gorane, šta da mi napravimo sa svim tim političarima?" pitao me stariji čiča na Miramidi u Dardi u doba "mirne reintegracije", gledajući "Gledam sebe i ne sviđa mi se to što vidim. Nije što sam ostarila, nego što sam na zlo oguglala. Rat me zgazio, vidim samo svoju nemoć." pritom gore, prema plafonu, prema "svim tim" političarima.

Umoran, na kraju dana kratko sam mu odgovorio: "Za početak ih možemo sa stropa spustiti na stol." Mučio me tu večer, moj moguće arogantni odgovor. Nisam li trebao porazgovarati sa zabrinutim čovjekom? Popričati o ulozi civilnog društva, odgovornom građanstvu, mehanizmima kontrole vlasti?

Slijedeće jutro mi je prišao:" Nisam mogao dugo zaspati nakon vašeg odgovora." (Ajoj, pomislih.)

"U pravu ste. Mi smo ti koji ih držimo gore, iznad nas. Hvala vam što ste mi na to ukazali."

Ne pišem ove retke da se hvalim. Na Miramidama je razmjena dobre energije obostrana. Učimo jedni od drugih. Sudionici su blago Miramida. Ljudi s bogatstvom iskustva, želja, nadanja, htijenja, ljudskosti, koje je rat gazio.

U Derventu smo išli u veljači 1999. vozilom OSCE-a iz Zagreba. Cijeli voditeljski tim bolestan, prehlade, gripe, zimski pad imuniteta. Nakon pet dana druženja s prognanima i povratnicima, vratili smo se svi zdravi. Napunili smo baterije, oporavili se sa snagom tih ljudi, htijenjem, iskrenošću. Tamo sam upoznao sitnu ženu, gotovo neprimjetnu. Sama je vratila gotovo dva sela ljudi iz izbjeglištva. Bez telefona, bez auta, bez udruge. Samo s biciklom. "Kad hoćete spriječiti povratak – osnujete udrugu za povratak", rekla mi je malo u šali, malo s gorčinom.

U Laktašima smo radili prvu Miramidu, brzo nakon Dejtona. Pozvale nas prijateljice iz Helsinškog parlamenta građana iz Banja Luke. Cijela se grupa rasplakala već drugi dan tog petodnevnog druženja. Kako sam kasnio na tu radionicu zbog razgovora s novinarima, zatekla me situacija pa sam u čudu pitao Vesnu Teršelič koja je vodila tu sesiju: "Nisi valjda otvarala priču o ratnim zločinima? Pa tek smo okupili te ljude." - "Naravno da nisam. Radimo na vlastitoj moći, 'što ja mogu napraviti'. Pitala sam ih da se prisjete kada su napravili neku promjenu, svojim djelovanjem spriječili neku nepravdu, nasilje."

Mnogi u grupi su nam rekli isto. Ovo je prvi put da "se gledaju u ogledalo" nakon rata. Trebalo je preživjeti, sa zlom se izboriti. "Gledam sebe i ne sviđa mi se to što vidim. Nije što sam ostarila, nego što sam na zlo oguglala. Rat me zgazio, vidim samo svoju nemoć."

To je bilo tada, mislim 1996. ili 1997. Počeci, osnaživanje ljudi koji su mislili da su poraženi, ne politički ni vojno, nego kao ljudi kojima nije nikad smetalo to što je susjed druge nacije ili vjere.

Mnogi od tih sudionika su prava čuda radili u godinama koje su slijedile, povratnicima pomagali, za ljudska prava i dostojanstvo obespravljenih se borili, na korumpiranu vlast ukazivali.

Kažem "mnogi", a ne svi, jer Miramide nisu škola. Nisu ni tvornica za proizvodnju građanskog aktivizma. Povratak ljudskosti prije, osnaživanje dobroga u sebi, "zeleno svjetlo" da smijemo raditi za boljitak društva, da moramo graditi društvo mira, dječje igre bez pušaka, muževa koji neće svoju muškost dokazivati udaranjem žena.

Preko trideset Miramida, jedanaest Miramida Plus, mnogo više Mladih Miramida, pa Miramida Partnerstvo sa strankama i sindikatima, Miramidani....

Sada i Miramidalije, desete, do sada. Koliko će ih biti? A Miramida? Kada će slijedeća?

Ključne riječi: Pakrac, miramida, miramidalije
<
Vezane vijesti