x_peris.jpgOsvrt na zbirku pjesama X Želimira Periša, Algoritam, 2016.

 Kada bi svaki mali čovjek odlučio glasno kriknuti, uznemiriti auru konvencionalno kondicioniranih atoma, elemenata stvarnosti, kako bi taj krik zazvučao? Bi li on proizveo nesnosnu buku od kakvih 80, 90 ili više decibela, ili bi ipak bio kao polurezignirano mrmljanje u bradu, psujući svaki faktor za koji misli da je možebitno odgovoran za ovaj besmisao, potlačenost, sivilo i kavez u koji smo ugurani. Mnogo je stvari koje determiniraju naš život, a čine se ili kao arhaične, anakrone metastaze iz nekih drugih, sada dalekih doba, ili kao kontrakcije nesposobnih društvenih organa koje kao jedinu funkciju imaju poticanje shizoidnog pribjegavanja određenim modalitetima mišljenja i ponašanja koja se u konzumerističkom duhu plasiraju na društveni švedski stol. Čini se, kako Želimir Periš, u svojoj zbirci poezije nazvanoj X kreira sintezu gore navedenih mogućnosti s dodatkom modernističke, intelektualne razgradnje stvarnosti kojom čini svojevrstan kontrapunkt sa pomalo delikventnim buntom utjelovljenim kroz dominantni jezik svakodnevnice, vulgarizme, parole, pamflete, grotesku, ironiju.

x.jpg

Zbirka je podijeljena u tri ciklusa sugestivnih naziva koji čitatelju najavljuju način na koji će se pjesnik sukobiti s besmislom svakodnevnice: Pjesme za izvikivanja, Pjesme za šaputanja i Pjesme za mrmljanja. Cijela zbirka pisana je u slobodnom stihu, te svojom na prvi pogled jednostavnošću, uvlaći čitatelja da svojim angažmanom realizira u potpunosti mimezu djela. Čitatelj se, dakle, lako poistovjećuje s djelom, te na jedan osvježavajuć način dolazi do katarze kroz spoznaju da u cijelom tom vrtlogu društveno–političke sapunice u kojoj se utapamo posljednjih desetljeća, nije sam.

Prvi dio zbirke tj. Pjesme za izvikivanja prožet je dominantno ironičnim tonom, kojim pjesnik ismijavajući razne obrasce mišljenja i ponašanja nastoji gotovo "aktivistički" zadati ćušku srednjostrujaškom društvenom ukusu i probuditi kritičnost u konzumentu kao i na posredan način, perom i papirom, napasti taj kafkaviozni establišment koji nas apriorno gura u kredite, dugove, ratove i ostale tamnice ljudskoga duha. Najočitiji primjer te Cijela zbirka pisana je u slobodnom stihu, te svojom na prvi pogled jednostavnošću, uvlaći čitatelja da svojim angažmanom realizira u potpunosti mimezu djelaironične, gotovo posprdne kritike vidljiv je u sljedećim stihovima:

"prestanite ići u škole/ knjige su preteške/ pa leđa bole/ zato prestanite ići u škole. Prestanite ići u škole/ jer sinusa i kosinusa nema na ulici/ irealni brojevi ne postoje/ kvadratna jednadžba ne rješava nijedan životni problem/ jedini broj s kojim valja računati je oib/ a ista je i gramatika/ pluskvamperfekt je pretprošlo vrijeme/ prošlo prošlo vrijeme/ a vi biste trebali biti okrenuti budućnosti/ što biste se pravili pametnjakovići/ bolje prestanite ići u škole (...)prestanite ići u škole/ mučiti profesore/ i njima je dosta tog ponavljanja (...) a u koreji učitelji idu u penziju nakon dvadeset godina rada/ plaće su im veće od liječničkih/ kod nas, plaća nema ni za prosinac (...) ostalih 33556 maturanata iz generacije 2013/2014 – važeću osobnu iskaznicu, svedodžbu i ranije spominjani oib – pa na burzu/ da prekinemo muku/ da neide još niže dole/ prestanite ići u škole/ idite u ratove"

(pjesma Regruterska (malala yousafzai blues za srednjoškolce).

Sami naslovi pjesama u tom prvom ciklusu nazančuju nam razmjere bunta koji redikulozna svakodnevnica nameće razumnom pojedincu (Zlo zlo zlo, Tražimo srbe, oglas itd.) Pjesnik, čini se, rado propitkuje moraline anemične mase plasirane od strane vladajućih ali i religijskih institucija. Njegova etika je intuitivna, zdravorazumska, na tragu kategoričkog imperativa, te u tom smislu apolitična i bez tendencija za traženjima uporišta Pjesnik, čini se, rado propitkuje moraline anemične mase plasirane od strane vladajućih ali i religijskih institucija. Njegova etika je intuitivna, zdravorazumska, na tragu kategoričkog imperativa, te u tom smislu apolitičnau bilokakvoj ideologiji.  Ciklus je pun intertekstualnih referenci koje su interpolirane u vidu fragmenata citata i asocijacija, a dominantna tematika jest uz navedeno i privatizacija, demokracija, disonanca između života i sna, fantazije i jave kao i tako tipičan za naše vrijeme moralni relativizam.

Drugi ciklus pjesama u zbirci je dekadentne ljubavno – erotske tematike gdje pjesnik propitkuje smisao konvencija u nekonvencionalnom svijetu neprestanih promjena ali i sve većih socijalnih razlika:

"Deset je godina čistila tuđe stanove/ u njihovim intimama je vidjela svakakvih čudesa: gumene odljeve vagine uklopljene u plastične čaše ergonomski oblikovane/ za bolji hvat ruke/ umjetne penise koje čovjek može privezati za prepone pa ga koristiti u/ nedostatku ili umjesto pravog/ i one koji su s obje strane uobličeni u muški organ pa se istovremeno na/ dva mjesta mogu gurnuti (...) postoje remeni, lanci i konopi u koje se osoba zaveže pa objesi o plafon u/ nemogućim pozama za snošaj/ postoje i kuke na plafonu/ deset je godina čistila te kuke./ uske se vaze lakše očiste ako se krpa za pranje omota oko umjetnog penisa/ dug je i fleksibilan, dohvati i najdublje točke".

(pjesma Deset je godina čistila tuđe stanove)

Nedostatak osjećaja ikakvog progresa u kombinaciji s rastućim siromaštvom i malverzacijama historijskih događaja i fakata ili pojedince radikalizira u vidu konzervativnih fanatika koji svoju transcedentalu nalaze u tako već izvještaćenoj i izmrcvarenoj evokaciji religijskih dogmi i patrirarhatski kreiranoj nuklearnoj obitelji koja u današnjem svijetu na žalost niti ne postoji, ili u glasnu kritiku sa preokrenute gajbe za pivu i megafona, kreirajući grotesku iz gotovo svake tradicionalne društvene institucije.

Tako dolazimo i do trećeg ciklusa pjesama, u kojima dominira osjećaj rezignacije, umora, iscrpljenosti nakon sukoba sa stvarnošću koja se vratila poput naglog, oštrog bljeska sunčeve zrake žareći kapke umornih očiju u nedjeljno jutro nakon dugačkog vikenda. Te misli su tihe, u pola glasa, ako ne i šapćući mrmljane u bradu, no one nisu kapitulacija, one nisu epilog niti epitaf minulom buntu i fantazijama mladosti, one su poput cikličnih i sve dubljih udaha pred neki bitan događaj, pred skok sa padobranom, ili marš u bitku za novo i bolje sutra. One su nedjeljna balada koaj prema kraju dana poprima ofalktivni deja vu slatkog spektra u vidu nade.

"Nedjelja u kojoj nismo ustali iz kreveta, ili smo ustali samo da se prebacimo/ na kauč/ nedjelja u kojoj je suđe ostalo neoprano i polako dobilo miris/ zajedno s ostalim neizbačenim smećem ili pred vratima stana/ nedjelja u kojoj sunce nije pobijedilo oblake, u kojoj jest ili nije bilo kiše ali/ vrijeme je sigurno bilo loše/ loše za bezvoljne, loše za voljne, loše za planove bilo koje vrste/ i biljke na prozoru se suše ove nedjelje, veš je neopeglan, veš je neopran/ telefon ne zvoni, mobitelu je ispražnjena baterija ili je operater već isključio/ uslugu/ u sobi je sumaglica, spoj dima i teških nedjeljnih uzdaha/ kroz prozore ne vidimo, ništa ne dopire, nitko ne prekida prazninu/ na televiziji se izmjenjuju tuđe drame,/ zamjeramo si što nitko ne promijeni program/ što se ntko ne diže napraviti ručak, večeru ili bilo koji drugi obrok/ što smo lutke, modeli, papirnati ždralovi, prašina/ što nemamo nijednu obavezu/ što čim završi ova, počinje nova nedjelja/ što nam je svaki dan neradni"

(pjesma Nedjelja).

Kakav bi krik onda ostavio taj mali čovijek s početka priče? Ne znam. I ne mogu zamisliti. No nadam se da se taj isti ne bi isuviše razlikovao od krika koji pjesnik ovdje emitira kroz svoju novu zbirku jer taj krik, ako ništa drugo, krik je zdravog ratia suvremenog pojedinca.

Ključne riječi: književnost
<
Vezane vijesti