Jesu li Sanader i Mićunović izsmjehivači, podbadači, rugatelji? Ili su se oni, kao ozbiljni muževi, zapleli u neko čudno proturječje? Ili smo u zamci neshvaćanja očigledne trivijalnosti mi - obični, mali ljudi?

Jezik jest oružje, ali on je i zamka. Jezik može biti i sjekira nekome u glavu!
Dubravko Horvatić, Nedjeljna Dalmacija 1996.
Ivo Sanader ponudit će u petak, u Beogradu, Srbiji na dar pristupnu dokumentaciju za EU, vrijednu preko milijun eura, izvještavaju regionalni mediji. Dokumentacija je na čistom hrvatskom jeziku. „U razgovorima sa tamošnjim dužnosnicima, a posebno s premijerom Sanaderom, istaknuto je da bi nam prije svega pomogli da ne prevodimo na stotine neophodnih dokumenata na čiji su oni prijevod potrošili oko milijun eura" izjavio je beogradskim novinama Dragoljub Mićunović. „Spremni su nam ih pokloniti, i to će premijer Sanader ponuditi kad dođe u posjet Srbiji 20. ožujka. Tako će se nama u mnogo čemu olakšati razumijevanje određenih procedura i njihovo usvajanje..."

Na ovom mjestu svakome se, osim plemenitom starini Mićunoviću i dobrohotnom orijašu Sanaderu, odmah pali crvena lampica i automatski uključuje centar za logična pitanja u mozgu. Prvo među njima glasi: zašto Srbi neće prevoditi „na stotine neophodnih dokumenata", iako će ih dobiti na stranom jeziku?
Drugo, kako će im to strani spisi „olakšati razumijevanje" određenih procedura? Treće, zašto će Hrvati nuditi Srbima spise sa tuđeg jezika prevedene na tuđi jezik, kako bi im uštedjeli prijevode na domaći? U čemu je prijateljska dimenzija tog čina, koja se njima činila samorazumljivom? Odnosno, toliko očitom da je nisu imali potrebe ni na koji način dodatno objašnjavati?
Tvrdnja da Hrvatima i Srbima dosad nije trebao prevoditelj, odnosno da je riječ o jednom jeziku - a o tome se ovdje radi - dosad je smatrana činom veleizdaje. Dr. Ivica Kramarić u prijedlogu Zakona o uporabi hrvatskog jezika, iz ožujka 1996. zamislio je da onaj "tko s nakanom u knjizi, studiji, časopisu, novinama, javnom govoru ili drugom pisanom tekstu veličine jednog arka uporabi više od pet srpskih riječi ili drugih tuđica neprevedenih na hrvatski jezik, ima se kazniti novčanom kaznom ili zatvorom od tri mjeseca do tri godine". U Banja Luci je, pak, ovih dana jedna lokalna političarka zatražila tek nešto blaže kazne za pretjeranu uporabu hrvatskog jezika u RS.

Tvrdnja da Hrvatima i Srbima dosad nije trebao prevoditelj, odnosno da je riječ o jednom jeziku - a o tome se ovdje radi - dosad je smatrana činom veleizdaje

Konzultirali smo ozbiljnu literaturu, dobre ljude i prave znalce kako bismo objasnili ovaj neobični fenomen, preko kojega su i Sanader i Mićunović prešli bez dužnog objašnjenja premda bi pitanja „zašto" morala doslovce levitirati u zraku. No, uočili smo da su na tom testu pali i najveći. Recimo, Mario Mihaljević, koji bi na uši navlačio slušalice s prevoditeljem ne samo na pojavu Dragoljuba Mićunovića, nego i Milana Đukića.
„Da sam u Saboru , a objektivno sam mogao biti i predsjednik Sabora", pohvalio se jednom prilikom Mihaljević, „kad bi se Đukić pojavio za govornicom najprije bih tražio slušalice i simultanog prevoditelja. Zaista mi nije jasno zašto u Saboru, kad govori Đukić, nema simultanog prevođenja?"
Samo godinu dana kasnije, 1996, dobio je i snažnu potvrdu vlastite zamisli, iz književnoteorijskih krugova. „Svaki će hrvatski pisac napisati: tvornica umjetnih gnojiva, dok će svaki srpski pisac napisati: fabrika veštačkih đubriva. Pa to nije jedno te isto!" povikao je akademik Nedjeljko Mihanović, ostavljajući zahtjev za slušalicama neizrečenim ali jasnim kao dan. Doista, od kakve će pomoći nekome Žiki iz Fabrike veštačkih đubriva u Šapcu biti darovana pristupna dokumentacija, u kojoj mu se cijeli njegov proizvodni pogon opisuje na savršeno nerazumljivom jeziku - kao "tvornica vještačkih gnojiva". Usvajanje kojih procedura će mu olakšati taj čudnovati Sanaderov dar?

„Kako se kod vas kaže đumbir?" - pitao je jednom lagano kroatofobični Andrić, lagano mizantropičnog Krležu. „Đumbir se kod nas u Japanu kaže đumbir", rekao mu je Krleža.

Ali, u pristupnoj dokumentaciji iskrsavaju teža pitanja od đumbira. Npr. u poglavlju o informatici može se pojaviti rečenica Zorislava Šojata, asistenta na zagrebačkom Filozofskom fakultetu: „Ustrojio sam za svoj predočnik novi prirednik orječjah". Na to će onaj isti Žika, samo sada u nekom informatičkom pogonu, u gornjem domu fabrike veštačkih đubriva Zorke iz Šapca, zavapiti poput prekodrinskog Marija Mihaljevića ili akademika Mihanovića - za slušalicama s istovremenim, odnosno kako bi Mihaljević hrvatski rekao, simultanim prijevodom. Ali njih neće biti, pa će naš Srbin morati u kućnoj radionici - usput proklinjući i Mićunovića, i Sanadera i njegov danajski dar - prevoditi pješice tekst koji će na normalnom srpskom jeziku, razumljivom u Šapcu ali ne i u Kotoribi, glasiti: „Instalirao sam za svoj monitor novu wordprocesing aplikaciju"!

Kako će „Žika pod kacigom" razumjeti da na glavi nosi „tjemenac", a ne šljem, kako bi mu glavu sačuvao od „prskotine", to jest gelera ili užasavajuće „grozdovke" - kazetne bombe - koju bi mu mogao poslati neki neprijatelj iz stranog „sbora" odnosno - korpusa?

A kakve će se tek himbe i zlopake pojaviti u poglavlju o pravnoj stečevini? „Iako sam razumio optužnicu u pravom smislu, istu nisam razumio jer mi je dostavljena na srpskom jeziku" rekao je Dario Kordić u listopadu 1997. na početku suđenja.
Sedam godina kasnije istu je dvojbu ponovio Vojislav Šešelj, koji ni pod tačkom razno nije razumio riječ „točka". „Optuženi Šešelj je tražio dokumente "pisane isključivo srpskim jezikom" jer, obrazložio je, osobno ne razumije što znače riječi "točka" i "zapadni Srijem"" izvijestio je, ne bez podsmijeha, Voice of Amerika. Njihov je izvjestitelj Šešeljevu intervenciju o jeziku nazvao „predstavom". No, ako naš dr. Šešelj nije razumio tri riječi, točka i zapadni Srijem, kako će naš Žika razumjeti milijun eura vrijedne spise, teške skoro tonu?
A tek vojno nazivlje!? Kako će „Žika pod kacigom" razumjeti da na glavi nosi „tjemenac", a ne šljem, kako bi mu glavu sačuvao od „prskotine", to jest gelera ili užasavajuće „grozdovke" - kazetne bombe - koju bi mu mogao poslati neki neprijatelj iz stranog „sbora" odnosno - korpusa? Žiki, dakle, hrvatski prijevodi neće nimalo „olakšati razumjevanje određenih procedura" kako je to dobrohotno zamišljao Dragoljub Mićunović. Naprotiv, čitajući upute na tuđem jeziku, Žika ne bi stavio na glavu tjemenac ili kacigu, pa bi mu Mićunović spasio džep, a žrtvovao mozak, kojega bi, nezaštićenog, razorila već prva grozdovka. A što ako Žika poželi pročitati Bespuća, pa naleti na poglavlje "Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe?! Pa tu ga ni tjemenac neće spasiti - glava će ovom priprostom Srbinu naprosto eksplodirati iznutra!
Poneki prohodniji pasus možda bi ovaj nesretnik ipak mogao razumjeti, npr, ako ga je pisao čovjek koji je u ovom tekstu već postao klasik, Zorislav Šojat, koji se bunio protiv pretjerane kroatizacije hrvatskog. „List Hrvatski vojnik podosta se trudi oko jezika, ali na žalost i on luta, pa za telefaks kaže dalekoumnoživač, što nema nikakovog smisla. Treba reći brzospis." (Globus, veljača 1995.). Eto, to je jednostavnost izričaja.
U svakom daljnjem poglavlju pojavit će se takove dvojbe ili, kako bi Srbi rekli, trileme. Kako ih razriješiti? Tako - kako bi rekla Maja Freundlich - da nas cio svijet razumije. „Na moje pitanje zašto ne bi sav svijet govorio hrvatski, svi će se pripravno nasmijati. Ali, neka netko odgovori - zašto bi to bilo nemoguće?"(Vjesnik, srpanj 1998.)
I zašto se tome čuditi kao pura dreku? "Beograd je obična hrvatska riječ", napisao je 1995. Josip Pavičić. "Tom se riječi u suvremenom hrvatskom jeziku imenuje određeni grad u Srbiji (kao što je i Srbija hrvatska riječ kojom se imenuje određena društvena zajednica)."
I sada postaje jasno zašto ne treba plaćati prijevode. Gospoda su nas ionako već dosta prevodila, žedne preko vode, pa im se ova zamisao - iako nerazumljiva - treba nagraditi jedva čujnim, ali ipak, aplauzom.

<
Vezane vijesti