Foto: HNK ZagrebFoto: HNK ZagrebKritika gostovanja Roberta Bollea i prijatelja u HNK Zagreb.

Gala koncerti baletnih mega-zvijezda uobičajen su produžetak njihove karijere nakon što se ova krene sve više udaljavati od svojeg zenita (koji kod plesača mukotrpno dolazi i vrlo brzo prolazi) pa se ovome popularnom i efektnom načinu što dužeg umjetničkog egzistiranja priklonio i jedan od najcjenjenijih baletana današnjice – Roberto Bolle. Okupljeni pod imenom Roberto Bolle i prijatelji, glasoviti i manje glasoviti plesači pod okriljem svima im zajedničkog prijatelja nastupaju već desetak godina, u dakako različitim sastavima, ovisno o slobodnim terminima i zainteresiranosti pozvanih sudionika.

Tako su na ljetošnjoj talijanskoj mini turneji, uz centralnu zvijezdu, nastupile još dvije podjednako slavne: Polina Semionova i Daniil Simkin. U Zagrebu su pak 3. i 4. listopada zvijezde ovoga kalibra izostale, no ne i umjetnici, čija su imena u odnosu na spomenuta možda manje famozna, ali nikako i manje kvalitetna.

Program je otvorio Bolle u Prototype Reloaded, točki koju je zanimljivo koncipirao, iako ne i impresivno koreografski razradio Massimiliano Volpini. Ne iskoristivši inspirativnu, vrlo ritmičnu i melodičnu glazbenu podlogu Leonarda de Amicisa, to su s druge strane nadoknadili izuzetni vizualni efekti, koje potpisuje Avantgarde Numerique e Xchanges Vfx Design, a koji su bili u funkciji ne samo kulise, već i povremeno ravnopravnoga Bolleovoga plesnog partnera. Sadržajno prezentirajući tehničku abecedu plesačke svakodnevice, koreografski naglasak ovdje nije stavljen na bravuroznost, već na plastičnost, izražajnost i gipkost, koje na ogoljenom i efektnim osvjetljenjem naglašeno osjenčanom tijelu, ističu svaki mišić, kost i žilu, proizvodeći tako vrlo sugestivan dojam o hodajućem anatomskom atlasu, kao neizbrisivom tragu nekada uistinu nevjerojatnog plesača.

Alena Kovaleva i Jacopo Tissi, mladi članovi ansambla Boljšoj teatra, izveli su pas de deux iz trećeg čina Labuđeg jezera, na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog i koreografiju Mariusa Ivanoviča Petipaa, te pas de deux iz Dijamanata (trećeg dijela baleta Dragulji), na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog i koreografiju Georgea Balanchinea.Gala koncerti baletnih mega-zvijezda uobičajen su produžetak njihove karijere nakon što se ova krene sve više udaljavati od svojeg zenita (koji kod plesača mukotrpno dolazi i vrlo brzo prolazi) pa se ovome popularnom i efektnom načinu što dužeg umjetničkog egzistiranja priklonio i jedan od najcjenjenijih baletana današnjice – Roberto Bolle

Prvi izbor predstavljao je shvatljiva, no ipak malo (pre)ambiciozna stremljenja dvaju (pre)mladih protagonista, koji žele što prije dostići hijerarhijski i repertoarni vrhunac, nesvjesni pritom da su ga pokušali osvojiti koju životnu etapu prerano, odnosno s kojom scenskom etapom iza sebe premalo. U Labuđem jezeru nisu se, očekivano, pokazali doraslima interpretativnoj kompleksnosti glavnih likova, ni ekspresivno ni tehnički. Iako su oboje, a osobito ženski (i dominantniji) dio tandema, neosporno velikih mogućnosti, do njihovoga je konačnog razvoja još prilično dugačak put.

Tissi je svoje varijacije odradio korektno, ali relativno bezizražajno, dok je u partnerskim dionicama pokazao nestabilne, podrhtavajuće ruke i jednako nesiguran korak. Kovaleva je pak forsirala mehanicistički pristup izvedbi, koji u prvi plan stavlja virtuoznost, no ista je još uvijek daleko od postignute. Grozničavi ulasci u (preko)brojne pirouettee (osjetno potpomognute partnerovim – žargonski rečeno – šamaranjem u struku), zabacivanje noge u težnji za što višim attitude en dedans, krute ruke koje ne mogu postići dojam prozračnih i zavodljivih krila, jer su previše u funkciji održavanja balansa i uspravnih leđa… prezentirali su, nažalost, sve prisutniju suvremenu tendenciju iskrivljenog shvaćanja baletne perfekcije, prema kojoj je više osnovni pokazatelj i boljeg, a forma bitna do te mjere, da gotovo u potpunosti dominira sadržajem.

No u njihovom je drugom nastupu zato bilo teško povjerovati da se radi o istom paru. Za ovakav je dojam zaslužan prije svega primjereniji izbor glazbenog predloška, čiji im je sporiji tempo omogućavao lakšu sinkronizaciju, bolju kontrolu nad tijelom i kretnjama, te uopće tehnički precizniju i izražajniju izvedbu, dok je značaj one glumačke u ovoj točki ionako zanemariv, što im je također oboma išlo u prilog.

Adiarys Almeida i Taras Domitro, slobodni umjetnici – međunarodno gostujući plesači, izveli su najprije Zemlju čuda, izvrsno koreografiran suvremeni komad Edwaarda Lianga, u kojem su na podjednako sjajnu glazbu Philipa Glassa osvojili proživljenom, usklađenom, ekspresivnom i u potpunosti suverenom igrom.

Nimalo lošiji dojam nisu ostavili ni u pas de deuxu iz trećeg čina Don Quijotea, u kojem su se iskazali tehnički snažnim i ekspresivno uvjerljivim izvedbama. Temperamentima kongenijalni svojim likovima, imponirali su sigurno izvedenim vrteškama i visokim skokovima, popraćenima stilski primjerenim gardom, strastvenim gestama i šarmantnom mimikom. Osobito Almeida, plesačica vrućeg srca i hladne glave, koja je tu kvalitetu najizrazitije pokazala u seriji fouettéa, prilikom kojih je izgubila fokus, ali ga i uspjela ponovo vratiti, otplesavši do kraja varijaciju bez pada samouvjerenosti i vedrine, što publika, dakako, nije mogla ne prepoznati i ne honorirati navijačkim aplauzom (na izvedbi 4. listopada).

Foto: Facebook Foto: Facebook

Bolle je također nastupio u dva pas de deuxa: klasičnom iz prvog čina Romea i Julije, na glazbu Sergeja Sergejeviča Prokofjeva i koreografiju Kennetha MacMillana, te modernom iz Mono Lise, uglazbljenom od Thomasa Höfsa i koreografiranom od Itzika Galilija.

U oba je ostavio izvrstan dojam, zahvaljujući ponajprije lucidnom izboru kako plesnih brojeva, tako i partnerice (sitne, brze i sigurne Marije Eichwald), stavivši u prvi plan jednu od svojih i dalje najjačih, vremenom neokrznutih strana – stabilnu podršku. Doista je izuzetan partner, koji s nevjerojatnom lakoćom izvodi i najsloženije elemente, dok istovremeno partneričine zamjetno olakšava, čineći ju posve prozračnom i gotovo bestežinskom.

Eichwald, inače međunarodna gostujuća balerina, bila je možda i najimpresivniji izvođački faktor ovoga gostovanja. Iako je u podjednako zrelima plesačkim godinama kao i njezina snažnija polovica, ovo se ni po čemu nije dalo primijetiti. Apsolutno je suvereno izvela nemale tehničke zahtjeve obiju uloga, osvajajući u prvoj brzinom, preciznošću i maksimalnom fleksibilnošću, a u drugoj prelijepim linijama, lakoćom kretanja te potpunom emotivnom i tjelesnom sraslošću s partnerom.

Ljudmila Konovalova, prva solistica Bečke državne opere i Dinu Tamazlacaru, prvak Berlinskoga državnog baleta, izveli su pas de deux iz Venecijanskog karnevala, prema glazbenom predlošku Cesarea Pugnija i koreografskom Mariusa Ivanoviča Petipaa. Sve predviđene elemente otplesali su bez greške i u duhu ove priče – Konovalova naglašeno mekanim radom ruku i akuratnim radom nogu, a Tamazlacaru različitim tipovima odrješitih vrteški i žustrih skokova, osobito sigurnih u manègeu.

U dvjema vrlo zanimljivim večerima, koje su i programski i izvođački bile odlično koncipirane, publika je imala priliku susresti se s dijelovima nekih baleta koji na ovoj sceni nisu izvedeni uopće ili jako dugo, ali i s onima koji se izvode relativno često, pa su usporedbe s domaćim dosezima utoliko zanimljivijeOboje su se predstavili još jednom, ali odvojeno. Tamazlacaru je solistički nastupio u izvrsno koreografiranoj točki Bena Van Cauwenbergha, inspiriranoj pjesmom Buržuji Jacquesa Brela, u kojoj je oduševio eruptivnim i iskričavim nastupom – opuštenog izraza lica i obijesnih buržujskih kretnji – nesvjestan u svojemu zadanom egocentrizmu ičega osim važnosti vlastitog zadovoljstva. Uz, dakako, onog publike, s kojom je svakog trenutka uspijevao ostvariti posve prirodan i jedinstven kontakt.

Konovalevoj je pak pripala čast da s Bolleom zaključi ovu večer, izvodeći Sastanak, na glazbu Renéa Aubryja i koreografiju Massimiliana Volpinija. U ovom lirskom komadu oboje su vrlo proživljeno i usklađeno otplesali svoje dionice, pri čemu su vizualni efekti (potpisani sa Staff s.a.s.) mjestimice ponovo bili ravnopravan scenski partner, s motivima čija su moguća značenja brojna i slojevita, no ljubav i povezanost neupitan su temelj svih.

U dvjema vrlo zanimljivim večerima, koje su i programski i izvođački bile odlično koncipirane, publika je imala priliku susresti se s dijelovima nekih baleta koji na ovoj sceni nisu izvedeni uopće ili jako dugo, ali i s onima koji se izvode relativno često, pa su usporedbe s domaćim dosezima utoliko zanimljivije. Također, bila je ovo rijetka prilika za susret s nekima od najkvalitetnijih baletnih imena današnjice, kao i onima koja će to nesumnjivo postati, ali i dvama među njima (Bolle i Tamazlacaru) koja su bila ugodan podsjetnik na neka ne tako davna, puno glamuroznija vremena, u kojima su vrhunski plesači na ovoj sceni nastupali i u cjelovitim baletima.

Glavna zvijezda večeri svojim je pak plesnim odabirima, baziranima većinom na suvremenom izričaju, uspjela pokazati neke od vlastitih neprolaznih vrijednosti, zahvaljujući kojima, uostalom, i jest to što jest (karizmatičnost, osjećaj za partnerstvo, ljepota kretnji i linija), no jednako tako i izvjesna, vremenom neminovno uzrokovana ograničenja, zahvaljujući kojima to više ne može biti u punom sjaju (nedostatak brzine, čistoće i preciznosti u zahtjevnijima klasičnim elementima).

Bolleovi su gosti, naprotiv, gotovo bez iznimke u naponu snage, što je faktor koji je najviše pridonio ukupnom dojmu da su sateliti bili de facto sjajniji od zvijezde.

Ključne riječi: balet, HNK
<
Vezane vijesti