H-Alter
Foto: SDPFoto: SDPAko SDP bude bezidejna stranka za njega nema opstanka, ali ni opasnosti po HDZ.

Jest da je istarski socijaldemokrat i saborski zastupnik Peđa Grbin bio najvidljiviji/najpotentniji od svih kandidata za predsjednika/cu SDP-a, druge po utjecajnoj snazi i brojnosti članstva polit-ideološke opcije u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj, pa je zato očekivano i pobijedio. U drugom unutarstranačkomu izbornom krugu, no je li on i najbolje rješenje za reanimirati teško posrnulu političku stranku (svega 18,2 posto rejtinga u listopadu 2020.), bit će najveći izazov i za Grbina i za SDP. Elokventni, pravnički obrazovan i politički prilično tvrdoglav Istrijanin - koliko se god to baš ne vidi iz Svemira - svojevoljno se obreo u teško oštećenoj zgradi koju je u zadnjih nekoliko godina pogodilo više frakcijskih potresa razne jakosti pa će biti velika mudrost pravilno odlučiti: graditi zdanje iz temelja ili sanirati statiku i restaurirati tako da SDP-ova nova/stara zgrada bude i biračkom oku ugodna i iznutra funkcionalna. Je li Grbin baš najpozvaniji među socijaldemokratima za obaviti više no Podijeljeno i nesložno članstvo, malo rošadirani vodeći isti esdepeovci koji su srozali stranku na gotovo najnižu razinu, uključivo Peđu Grbina, manje-više anoniman Bernardićev  sastav saborskog Kluba zastupnika i novi predsjednik kojemu dobar dio članstva drži figu u džepu... Gubitnici jurišaju na pobjedu? odgovoran posao ili je samo prstom izborne sreće njega zapala ta zadaća, pokazat će se.

Prvi okršaj - personalno preslagivanje unutar SDP-ove saborske kvote po ključu participiranja u vlasti: zastuonički klub, odbori, radna tijela, etc. - zapravo je završio Pirovom pobjedom. Sporije i mukotrpnije no što je i sâm očekivao, a to je jamačno indikativan znak da u toj parlamentarnoj opciji ni približno ne cvjetaju ruže i da je budućnost socijaldemokracije u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj pod njegovim dirigentskim štapićem krajnje neizvjesna budući da su taštine frakcionaša snažnije od općeg stranačkog interesa. Već se gotovo do beskrvne fraze izlizala u domaćem političkom oktogonu istina da bez potentne socijaldemokracije nema niti može biti zdrave/potentne/učinkovite demokracije, napretka u korektnom sučeljavanju ideja i kritičkog mišljenja, ali praksa političkog tzv.mainstreama dnevno opovrgava spoznaju kojoj načelno svi prisežu.

Zasad beskonkurentno dominirajući HDZ (CRO Demoskop: 30,4 posto rejtinga u listopadu 2020.) također ne propušta zaželjeti "stabilizaciju i sve najbolje SDP-u" - bez snažne oporbene socijaldemokracije ni vlast demokršćanske opcije nije dovoljno učinkovita, kažu - ali u dnevnoj pak političkoj operativi čini sve čega se dosjeti ne bi li se SDP-u naudilo čim više i srozalo stranku do biračke neprepoznatljivosti. Ekstremna pak tzv. desnica - jedva sitnozorom vidljiva duboko ispod izbornog praga i posve marginalna na biralištima, čak da joj se nekim čudom omakne jedinstvo – neskriveno, nerijetko prostačkim javnim diskursom druka za nestanak SDP-a s političke scene. Tzv. crvene drugarice i drugove poistovjećuje s nepoželjnima u "hrvatskoj politici", jer su "komunjare, Jugoslavenčine", sljedbenici "protuhrvatskih partizanskih i udbaških zločinaca", etc.

Dakako da te i slične budalaštine nemaju blage veze s političkom pameti i demokratskim preferencijama, kao ni HDZ-ova tzv. socijalistička mantra o polit-ideološkoj nezamjenjivosti i pravu na trajno obnašanje vlasti, pa je tim odgovorniji izazov Peđi Grbinu da konsolidira SDP i programski ga, je li, privede svrsi i razlogu. Kojim će smjerom krenuti važna parlamentarna stranka - birači su joj dvaput uvjerljivom većinom povjerili voditi državu iz Banskih dvora (2000. godine Ivici Račanu, a 2012. Zoranu Milanoviću) i dvaput s Pantovčaka (Ivi Josipoviću 2010.-2015. te Zoranu Milanoviću 2020.-2025.) - ovisit će o Grbinovoj umješnosti političkog kormilarenja u krajnje olujnim vodama kontroverzne hrvatske zbílje, gdje će vjetrovi i valovi jamačno zbog niza nepredvidljivih unutarnjih i vanjskih okolnosti podivljati još više, ali će možda i presudno ovisiti baš o svijesti članstva o tomu da su rad, red i disciplina uvjet povratka na stare staze povjerenja.

Novi predsjednik SDP-a u prvom je svojem intervjuu medijima dao znati da mu ne pada na pamet "nikakva sječa glava" u stranačkoj hijerarhiji što će reći da "protivnicima" pruža ruku i kako svi "tabori" - tzv. milanovićevci, bernardićevci, grbinovci, ostojićevci, kolarovci, hajdašdončićevci, etc. - sad imaju priliku zasukati socijaldemokrarske rukave i zajednički prionuti vražanju SDP-ove "stare slave". Ili, tim bolje, izboriti novu, moderniju i građanima prihvatljiviju polit-ideološku platformu na kojoj se će ponuditi rješenja za stvarne probleme zemlje i dugoročnu, prihvatljivu perspektivu života svim ljudima. U vlastitoj domovini, ne iseljavanjem trbuhom za kruhom. Osim upozorenja kako neće biti "sječe glava", Peđa Grbin tvrdi da su stranačke financije i rejting najvažniji izazov na koji SDP mora dati vjerodostojan odgovor. Što, dakako, podrazumijeva i okretanje kormila u novom smjeru, a taj više ne bi smio biti isključivo kritiziranje HDZ-ovih vladajućih u državi tzv. pokušaja i pogrešaka. Na koje Povjerenje ljudi se ne stječe dociranjem s visine i opozicijskim dopisivanjem s vladajućima, što mediji potom prenose po svojim (ne)profesionalnim kriterijima, nego rudarskim radom u tzv. bazi, na terenuse dosad reagiralo Pavlovljenim efektom te time odbijalo birače i prorjeđivalo simpatizerske redove. E sad, je li Grbin naivan ili tek diplomatski ciljano tvrdi kako mu "ljudi nisu problem", jer su oni SDP-ova "najveća snaga"?

Egzodus dijela stranačkog članstva - čak i tipa tzv. kapitalke Milanke Opačić - uoči prošlih parlamentarnih izbora te neuspjeli puč protiv bivšeg predsjednika Davora Bernardića (npr. frakcionaški skup u selu Kamanju, gdje su se okupili viđeniji esdepeovci s europarlamentarkom Biljanom Borzan), čiji eho još nije ni približno uminuo, ostavlja razložnu količinu sumnje u Grbinovu tvrdnju o tomu kako "ljudi nisu problem". Odnosno da atomizirani interesi unosnog/ijeg pozicioniranja pojedinaca i stranačkih skupina trenutno i u bližoj budućnosti mogu biti "najveća snaga". Tim više, jer neposredan politički konkurent na tzv. ljevici, zeleno-liberalna parlamentarna platforma Možemo (CRO Demoskop prvih dana listopada donosi joj rejting od 9,0 posto; treća politička snaga u zemlji), iskazuje se programskom autualnošću, svježinom i poletnošću koje su performanse prilično zhrđale u SDP-ovom aktivitetu zadnjih pa gotovo desetak godina. Modrna/suvremena hrvatska socijaldemokracija ima širok prostor pobliže se baviti istinskim problemima dnevnog života građana - od socijalnih i radnih prava do životnog standarda, pravne države, zdravog okoliša, etc. - umjesto sama sobom. Može li učiniti taj iskorak ili će i nastaviti sljepački jurišati u vlastitu političku marginalizaciju? Je li Peđa Grbin kadar vratiti u dijalog i dvosmjernu komunikaciju u rejtinški kopnećem SDP-u?

"Kad se konzultiram sa suradnicima, napravit ćemo plan kako zajedno konsolidirati stranku, vratiti povjerenje birača i opet postati pobjednička opcija", obećava novi predsjednik. "Oslonit ću se na sve članice i članove SDP-a. Problem je što je stranka svojom inercijom u radu s članstvom odgurala od sebe jako puno kvalitetnih ljudi, koji su onda izgubili interes i motivaciju. Ako su napustili stranku, te ljude ćemo vratiti i motivirati; ako su još u članstvu, pružit ćemo im ruku suradnje. Želim pozvati sve koji dijele naše vrijednosti i stajališta da se aktiviraju ili uključe u SDP. Želim SDP koji je generator novih politika, SDP koji s obje noge stoji na zemlji i bavi se realnim problemima građana. Za to nam treba jak teren koji će slati poruke onima koji imaju tu čast i odgovornost zastupati građanke i građane, jer tako se vraća povjerenje, tako se pobjeđuje."

Pobjeđuje se tako da birači imaju razloga (po)vjerovati političarima - ne papirnatim programima, ma kako umilno izgledali - koji drže do rijeći i ne razbacuju se obećanjima u kakva ni sami ne vjeruju. Političarima koji će stajati na njihovoj strani u najtežim okolnosrima, a to da stoje na njihovoj strani, dokazivat će djela za koja su, je li - preuzeli odgovornost. Makar i sasvim skromna djela, ali djela, ne krasnorječivost. SDP je, recimo, pod vodstvom Zorana Milanovića više no uvjerljivo - s nešto manje od milijun glasova birača - bio pobijedio na parlamentarnim izborima koncem Budući da je stanje kakvo jest - a takvo je da vladajući glatko znaju odbiti svih 138 SDP-ovih amandmana u tzv. Visokom domu - izabrana Grbinova taktika/strategija papirnatih/digitalnih/verbalnih "prijedloga konkretnih rješenja" nije nikakvo SDP-ovo "suočavanje", kamoli odmak od "pogrešaka koje je radio u prošlosti"2011. godine, jer je HDZ brutalno iznevjerio birače u prethodnomu mandatu. Tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu je doveo na prosjački štap, učinio je nesamostalnijom, ovisnijom i nesuverenijom no što je otpočetka i bila, zapravo - nesamostalna, ovisna i nesuverena. Svakog dana, sve više i u svakom pogledu, da parafraziramo pubertetliju iz Kusturičina evergreena Sjećaš li se Dolly Bell? A onda je koncem 2015. godine došao konobar s računom među (ne)raspoložene SDP-ove koalicijske goste koji nisu bili kadri platiti povjerenje koje su pojeli i zapili u četiri godine mandata, pa...

Svako iskustvo, je li, nešto košta. Kaže mudar pûk: pametab uči na tuđim pogreškama, budala na vlastitim. Novi SDP-ov lider Peđa Grbin, daleko od toga, nije budala, no za konsolidiranje druge po snazi polit-ideološke opcije u Bijednoj Našoj i povesti je pobjedničkim putem trebat će mu više od puke pameti. I više umješnosti od pravničke naobrazbe te političkog iskustva za napisati operativno provediv i biračkom korpusu privlačan put osvajanja, odnosno program obnašanja socijaldemokratske vlasti u RH. Koliko se dosad moglo čuti - ni ono što se vidjelo nije obećavajuće - više je birokratske larpurlartistike u igri no uvjerljive nakane ozbiljnog rada. U rečenom Grbinovom prvom intervjuu (Jutarnjem listu) neposredno nakon što je u drugomu krugu dobio unutarstranačke izbore, ta je larpurlartistika sadažana u frazi kako "SDP treba nuditi rješenja za Hrvatsku" (koja?), a za stranku pak "dijalog, jedinstvo, drugarstvo i rad". Puka fraza do fraze, a sadržaja ni od korova.

Ako SDP bude ideja free stranka, za takvu "modernu socijaldemokraciju" nema opstanka, ali ni opasnosti HDZ-u da će ga u bližoj budućnosti itko detronizirati s vlasti. Makar da se nekim vražjim čudom zajedno obore na njega baš svi oponenti, osim manjinaca i "partnerskih" trgovaca, 1 na 1. Kojima ne pada na pamet odreći se koristi tzv. koaliranja" s vlašću, ma čija bila, tj. udobne benderovštine: ideje naše, benzin vaš. Grbinu neće ni krenuti dobro - ni s idejama niti s benzinom - bude li netom što je izabran za lidera najveće, ali zabrinjavajuće posrnule, razjedinjene i ne baš polit-ideološki jedinstvene stranke, pokupio liderski virus. Kao što se već čini da jest, jer ne zna ili ne želi oponirati novinarskoj provokaciji kako se "predsjednika SDP-a titulira liderom oporbe" i "osjećate li se tako".

"Liderstvo se ne dobiva na dar u paketu s nekom funkcijom, liderom se postaje", tvrdi Peđa Grbin. "Za mene lider opozicije znači voditi tim lijevih i građanskih stranaka. Komunicirati, konzultirati se, donijeti odluku kada je to potrebno i pokazati građankama i građanima Hrvatske da u svakom trenutku imaju alternativu koja je spremna povesti Hrvatsku." I tako su, je li, "građanke i građani Hrvatske"  dvaput po dvaput u trodesetljetnom vijeku tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene gotovo pa čistom biračkom aklamacijom prihvatili "pokazanu" SDP-ovu koalicijsku alternativu koja se pak pokazala nedovoljno rezultatima potkovanom za položiti već sljedeći parlamentarni/predsjednički (re)izborni.

Premijera Ivicu Račana je 2003. godine detronizirao Ivo Sanader, Zorana Milanovića 2015. Andrej Plenković; SDP-ovog pak predsjednika RH Ivu Josipovića je 2015. godine maknula HDZ-ova Kolinda Grabar-Kitarović, da bi nju 2020. "smijenio" s Pantovčaka opet SDP-ov Zoran Milanović... Zasad je još totalna enigma njegova sudbina 2025. godine (ako si i prije isteka mandata osobno ili mu oponenti radikalno ne Budući da nema bitnih programskih razlika između HDZ-a i SDP-a, ali ni između Plenkovićeva "europejstva" i toga što suvremena socijaldemokracija ima biti u zrelom demokratskom društvu, tzv. velika koalicija HDZ-a i SDP-a u dogledno vrijeme uopće ne mora biti Mission: Impossible.nasapunaju dasku za "abdikaciju"): hoće li se uhvatiti drugog predsjedničkog mandata ili je izvjestan ponovno HDZ-ov? Treća mogućnost jedva da je pretpostavljiva, iako baš nije sasvim isključena. Polit-ideološki duopol vlasti (HDZ-SDP) nastavlja se. Valjda u nedogled, s realnim izgledima da će ga u nekim kritičnim okolnostima pojave uvjerljive konkurencije, snažnog tzv. trećeg puta - koji isključuje tridesetgodišnji i kusur duopol - zamijeniti tzv. velika koalicija HDZ-a i SDP-a. O toj se koaliciji i javno špekuliralo uoči prošlih parlamentarnih izbora kada je napadno okupljanje radikalne tzv. desnice pod skutima tek osnovanog Domovinskog pokreta lakonotnog gubitnika predsjedničkih izbora Miroslava Škore zaprijetilo i samom HDZ-u. Obje su pak velike stranke oštro komunicirale kako takvo što ne dolazi u obzir. Škorini tzv. suverenisti i ini radikali, ipak, ni izdaleka nisu baš potencijal za vladati državom ili biti tzv. jezičac na vagi odlučivanja.

Vlast je magnet nad magnetima. Za njom se trgaju i pozvani i nepozvani, neusporedivo više nepozvani u svakom smislu. Budući da nema bitnih programskih razlika između HDZ-a i SDP-a (kao da programi tim i takvim politikama uopće nešto znače), ali ni između Plenkovićeva "europejstva" i toga što suvremena socijaldemokracija ima biti u zrelom demokratskom društvu, tzv. velika koalicija HDZ-a i SDP-a u dogledno vrijeme uopće ne mora biti Mission: Impossible.

"SDP se mora suočiti s greškama koje je radio u prošlosti", kaže Grbin, "a tu prije svega mislim na odnos prema radu i radništvu. Godinama smo pristajali na tezu o potrebnoj fleksibilizaciji radnih odnosa (kapitalističko, tzv. poduzetničko-ortačko-rodijačko izrabljivanje/obespravljivanje radnika gotovo nehumanije no u predindustrijsko doba, op. a.), a pitam se je li ona donijela našem društvu išta dobroga. No, to je samo dio političkih promjena koje se moraju dogoditi u SDP-u, od utvrđivanja ekonomskih do zdravstvenih i obrazovnih politika. Čeka nas puno posla. No, nećemo surađivati sa strankama što promiču mržnju i netoleranciju. Prema HDZ-u ćemo imati oštar, ali konstruktivan odnos. Neka očekuju prijedloge konkretnih rješenja, a ne trivijalna prepucavanja koja odvlače pažnju od stvarnih problema u društvu, korupcije i njihova prljavog rublja. Probleme ćemo detektirati, za njih tražiti najbolja rješenja i predložiti ih javnosti."         

Novi predsjednik SDP-a Peđa Grbin jest u pravu kada zahtijeva ozbiljnu političku, stručnu i javnu raspravu o nezdravom ekonomskom stanju u zemlji - dramatično pogoršavajućem zbog epidemije virusa SARS-CoV-2 i korupcijske eskalacije na koju već oštro upozorava i Europska komisija - pa će SDP, kaže, tražiti od vlade očitovanje "gdje je zapelo usvajanje Nacionalne razvojne strategije, zašto se odgađa donošenje Ovršnog zakona i mjera vezanih uz tsunami ovrha", ali i osnivanje istražnog povjerenstva za aferu Janaf, curenje u medije povjerljivih informacija, etc. To s povjerenstvom je u međuvremenu propalo, jer HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina može odlučiti što god hoće, kada god hoće i bez SDP-a, odnosno o svemu što je god premijeru Plenkoviću potrebno za zakonodavno-predstavničko pokriće svojih političkih zamisli i vladinih poteza. Budući da je stanje kakvo jest - a takvo je da vladajući glatko znaju odbiti svih 138 SDP-ovih amandmana u tzv. Visokom domu, bili dobri ili loši, odnosno svih i više od 700 Mostovih amandmana; "i vi ste se u SDP-u tako odnosili prema nama kad ste bili na vlasti" - izabrana Grbinova taktika/strategija papirnatih/digitalnih/verbalnih, je li, "prijedloga konkretnih rješenja" nije nikakvo SDP-ovo "suočavanje", kamoli odmak od "pogrešaka koje je radio u prošlosti".

To je stara, jalova praksa tzv. komitetskog politiziranja iz fotelja, a život se sa svim svojim dramatičnim problemima događa negdje drugdje, na mjestima što se ne vide kroz prozore zgrade na zagrebačkom Iblerovom trgu. Unutarstranački su izbori prošli i kako-tako je skovana nova vlast u Grbinu neće krenuti dobro  bude li, netom što je izabran za lidera najveće, ali zabrinjavajuće posrnule, razjedinjene i ne baš polit-ideološki jedinstvene stranke, pokupio liderski virus, kao što se već čini da jestSDP-u navodno nove vizure hrvatske socijaldemokracije, ali nesuglasja su ostala kao Damoklov mač ne samo nad vratom Peđe Grbina već i nad stranačkom budućnošću. SDP je uvijek bio najjači - kao i njegov jamačno svjetonazorski otac KPJ/KPH - kada je bio među ljudima, na tzv. terenu, kada je razgovarao i tumačio svoja stajališta onima u čije ime želi vladati, za što su mu jedini uvjet što masovniji izlazak na birališta, njihovi glasovi. Blještavilo medijskih reflektora i muving novinarskih mikrofona jesu plus u političkom djelovanu, ali nisu presudni. Povjerenje ljudi se ne stječe dociranjem s visine i opozicijskim dopisivanjem s vladajućima, što mediji potom prenose po svojim (ne)profesionalnim kriterijima, nego rudarskim radom u tzv. bazi, na terenu, gdje je politika vladajućih najogoljenija.

Peđa Grbin, koliko je dosad očitovao, nije izabrao taj put i s obzirom na to da nije uspio zauzdati učinkovitog socijaldemokratskog mustanga - po svoj prilici ni neće zbog nabujalih taština i neostvarenih ili iznevjerenih interesa pojedinaca/skupina u stranci - SDP-eu se pod njim kao vođom ne piše dobro. Neki dan je i bivši SDP-ov premijer Zoran Milanović - u vezi s Grbinovom kritikom njegovog verbalnog šaketanja s političarkama - poručio da "neće biti dobro, ako bude tako vodio i SDP". Grbin nije baš orhideja iz rajskog vrta, ima on podosta i Milanovićevog karaktera opake drčnosti, pa i tu osobinu valja imati u vidu kad se raščlanjuje najavljen tzv. novi politički smjer hrvatske socijaldemokracije. Hoće li projekt Peđe Grbina fasovati među "građankama i građanima Hrvatske" palac gore ili palac dolje, pokazat će se već na izborima za kojih pola godine.

U svibnju će se na lokalnim/regionalnim izborima pokazati što je i kakva je hrvatska socijaldemokracija, i što je za nju učinio Peđa Grbin. Na tim izborima - protivno "meteorološkim balonima" s Iblerovoga trga zadnjih dana predsjednikovanja Davora Bernardića - SDP mora imati svoga jakog kandidata za gradonačelnika Zagreba. Ako uistinu jest snažna i  vjerodostojna polit-ideološka opcija. Totalna je blamaža podržati, kako se puštalo u javnost, Tomislava Tomaševića iz tzv. lijeve zeleno-liberalne platforme Možemo, ili Anku Mrak-Taritaš iz GLAS-a ili tako nekoga. Test za Peđu Grbina i njegov "novi" SDP? Itekakav.

Izazovniji no ikad. Podijeljeno i nesložno članstvo, malo rošadirani vodeći isti esdepeovci koji su srozali stranku na gotovo najnižu razinu otkad je tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene, uključivo Peđu Grbina, manje-više anoniman Bernardićev  sastav saborskog Kluba zastupnika i novi predsjednik kojemu dobar dio članstva drži figu u džepu traži istaknuto mjesto pod političkim suncem? Gubitnici jurišaju na pobjedu? Taj će test otkriti i štošta u ili iz SDP-a  što se sada ne vidi, odnosno o čemu se šuti. Radi izbora. Silaznu putanju SDP-ove zvijezde padalice obilježilo je i to što se odrekao svoje uzorne intelektualne sastavnice - kojoj HDZ i tzv. desnica radikalnog lika nikako nije mogla parirati - intelektualnih seniora tipa Vjerana Zuppe, Antuna Vujića, Nikole Viskovića, Snježane Banović, Stjepana Ivaniševića, Ivana Šibera etc. Pa i Račanove garde koja je dvaput vrlo uvjerljivo osvajala Banske dvore: Mate Arlovića, Davorka Vidovića, Željke Antunović i tih. Alternacije im nisu bile dorasle izazovu.

Ključne riječi: SDP, HDZ, Peđa Grbin
<
Vezane vijesti