<em>Virpi Suutari: "Sjeverno od raja" <br></em><strong></strong>Virpi Suutari: "Sjeverno od raja"
Netom završeni, jedanaesti festival europskog dugometražnog dokumentarnog filma ponudio je, u redovito više nego pristojno popunjenoj velikoj dvorani Sava centra, vjernoj i zahvalnoj beogradskoj publici rijetki privilegij da tijekom tjedan dana svaki dan pogleda samo po jedan, u najmanju ruku (produkcijski) solidan cjelovečernji dokumentaristički uradak, te da, prema tom vrlo popularnom ali i vrlo specifičnom izboru utjecajnog danskog selektora Tue Steen Müllera nasluti "kuda ide ovaj svijet" (a s njim, uglavnom, i europska dokumentaristika te joj pripadajuća festivalistika).

Festival je počeo sasvim u skladu sa svojim nazivom: film otvaranja, dvoineštosatni Novi Rijksmuseum-film Oeke Hoogendijk veličanstveno je dokumentarno djelo, kako po osnovnoj temi – prije dvije godine završenom desetogodišnjem renoviranju jednog od najpoznatijih svjetskih muzeja, amsterdamskog udomitelja Rembrandta, Vermeera, Fransa Halsa..., tako i po umješnosti autorice da prebogato i nerijetko kaotično prizorište savršeno posloži u slojevit i dramatičan, ali i iznimno nadahnut film.

Pedestičetverogodišnja (kazališna) redateljica, koja je prije Rijksmuseuma radila nagrađivane televizijske dokumentarce o Holokaustu, uspjela je čak i ono što se činilo nemoguće: možda ne baš da nadmaši - velika autorska djela nije ni moguće uspoređivati na taj način, ali svakako da učini da gledatelj s jednakim zadovoljstvom i udivljenjem gleda njezin film kao i prije gotovo četvrt stoljeća snimljeni biser francuskog majstora Nicolasa Philiberta Grad Louvre.

Ono što bi mnogima bilo otežavajuća okolnost - nepredviđena duljina snimanja, Hoogendijk je pretvorila u vlastitu prednost ( Novi Rijksmuseum-film zapravo je "ekstrakt" četverodjelnog dokumentarnog serijala čiji su prvi i drugi dio predstavljeni publici 2008. godine): iznimno snažnoj i "širokopoteznoj" autorici, dugotrajno i komplicirano renoviranje muzeja pokazalo se tako kao saveznik koji joj je pružio mogućnost da cizelizira, brusi, usavršava ..    

No, veličanstvenost najboljeg nizozemskog filma 2014. godine nikako nije (samo) posljedica "naknadne pameti" i montaže: redateljica očito ima i potrebno oko za ljude i prostore i njihove specifičnosti, (pred)osjećaj za dramaturgiju te dovoljno preciznosti i profinjenosti. Na tragu svojih slavnih Hoogendijk je pristala raditi Novi Rijksmuseum tek u trenutku kada je saznala za protivljenje udruge gradskih biciklista da se, prema nagrađenom arhitektonskom projektu, zatvori prolaz kroz središte historicističke zgrade muzeja kojim se oduvijek voze mnogobrojni amsterdamski biciklisti"kolega" od prije skoro četiri stoljeća, Oeke Hoogendijk u stanju je pružiti nam fascinantnu, monumentalnu i višedimenzionalnu sliku na platnu, s mnoštvom zadivljujuće "razrađenih" likova, te nas svojom diskretnom no nezanemarivom prisutnošću uvući u čudesan svijet ljudi posve posvećenih umjetnosti očuvanja i njegovanja umjetnosti.

Da ne bi bilo zabune: Novi Rijksmuseum nije nikakva muzejska propaganda, nacifrana reklama ili pompozno samohvalisanje. Iako, nije baš da se Nizozemci ne bi imali čime hvaliti, i to ne samo kada je umjetničko nasljeđe u pitanju: uporedo s oslikavanjem svijeta umjetnosti i muzeja, Oeke Hoogendijk svjedoči o nečemu jednako vrijednom – tradiciji civilnog djelovanja u toj (maloj) zemlji, kao i o nedopuštanju da velike i pompozne stvari prošlosti i/li budućnosti (luksuzno) žive na račun suvremenosti i svakodnevnog, tzv. "običnog" života. Kao što je naglasila u razgovoru za beogradske medije, Hoogendijk je, naime, pristala raditi Novi Rijksmuseum tek u trenutku kada je saznala za protivljenje udruge gradskih biciklista da se, prema nagrađenom arhitektonskom projektu, zatvori prolaz kroz središte historicističke zgrade muzeja kojim se oduvijek voze mnogobrojni amsterdamski biciklisti.

<em>Novi Rijksmuseum - Film<br></em>
Novi Rijksmuseum - Film

Iako bi netko možda i mogao tako pomisliti, skupo prolongiranje završetka obnove muzeja (pa i završetka filma), nije bilo posljedica samo žestoke borbe elitističke i potcjenjivački raspoložene uprave muzeja i samozatajne no predane udruge biciklista, niti je ravnatelj koji je obnovu pokrenuo tipični europski (kulturni) birokrat, usred procesa zamijenjen novim, amerikaniziranim (estradnim) tehnokratom samo zbog prezahtjevne financijske konstrukcije i povjesničarsko-zaštitarske procedure... Demokracija u Nizozemskoj očito (još uvijek) ne pretpostavlja isključivo igre moći među najmoćnijima, nego i mogućnost sudjelovanja u odlučivanju o zajedničkim pitanjima svih članova društva, pa i onih "nemoćni(ji)h", no u pozadini filma naziru se i sve eklatantnije dileme o dometima i boljkama tog na "Zapadu" navodno favoriziranog i uglavnom neupitnog oblika vladavine, kao i naznačavaju teška pitanja koja pred njega postavlja sraz "starog" i "novog" svijeta ...

Sličan pristup, u kojem se uz pomoć živopisnih, u krupnom planu prikazanih likova, ocrtava (i) širi društveni proces, a koji je selektor, na jednoj od svakodnevih radionica upriličenih s autorima, nazvao "filmovanjem nevidljivog", s različitim je namjerama i rezultatima primjenjen i u pet osDemokracija u Nizozemskoj očito (još uvijek) ne pretpostavlja isključivo igre moći među najmoćnijima, nego i mogućnost sudjelovanja u odlučivanju o zajedničkim pitanjima svih članova društva, pa i onih "nemoćni(ji)h", no u pozadini filma naziru se i sve eklatantnije dileme o dometima i boljkama tog na "Zapadu" navodno favoriziranog i uglavnom neupitnog oblika vladavinetalih naslova festivala - Demokratima Camille Nielsson, Iznenada moje su misli stale Jorgea Pelicana, Virungi Orlanda von Einsiedela, Sjeverno od raja Virpi Suutari te Pravilima igre Claudine Bories i Patricea Chagnarda, od kojih će tri potonja na skorom ZagrebDoxu moći vidjeti i zagrebačka publika.

Glavni likovi filma Camille Nielsson dvojica su "demokrata" koji su prije par godina u ime vladajućeg režima i opozicije vodili pregovore oko usuglašavanja i izrade novog ustava Zimbabvea, južnoafričke zemlje kojoj je više od trideset godina na čelu (antikolonijalni) revolucionar i borac, 91-godišnji Robert Mugabe, za kojega se na "Zapadu" tvrdi kako je diktator koji vlada uz pomoć zastrašivanja, a optužuje ga se i za masakre manjinskih skupina.

Ništa od potonjega u Demokratima se, međutim, ne vidi: naprotiv, nekadašnja zaposlenica UN-a kojoj je ovo drugi film toliko se približila dvojici političara, koji očigledno uživaju u svojoj ulozi pred kamerama i "u povijesti", da se "tlačeni" demos ne vidi ni u tragovima: ulice Hararea izgledaju civilizirano kao i bilo koji europski grad, a stanovnici vrlo "zdravi i nesiromašni". Pa se onda zapitate zašto je za razotkrivanje "demokratskih" hipokrizija i manipulacija trebalo ići čak u, navodno, opasnu misiju u Afriku, kad se slični scenariji i glumci mogu naći i u Bruxellesu, Washingtonu i drugdje na "Zapadu".

Kao i produkcijski puno siromašniji Sporazum njezine sunarodnjakinje, nekadašnje zaposlenice danskog Ministarstva vanjskih poslova Karen Stokkendal Poulsen, koji je pratio (upravo ovih dana obnovljene) briselske pregovore predstavnika Srbije i Kosova, te je s puno manje pompe i publike prikazan na prošlogodišnjem BelDocsu, Demokrate Camille Nielsson više nego kao punokrvni dokumentarac funkcioniraju kao sredstvo pritiska ("Zapada"?) na nepouzdane političare (blago) nerazvijenih zemalja, koji, kako se pokazalo i pokazuje na Balkanu, ne pomažu stvarnu demokratizaciju i razvoj nekoga društva, nego ga samo "neoliberaliziraju" te lokalne tlačitelje zamijenjuju globalnima.

(Usput, zanimljivo je da iz Danske u posljednje vrijeme dolazi dosta sličnih, propagandno-zabavno-eksploatatorskih filmova, kojima je najgori primjer Mads Brügger sa svojim Veleposlanikom, a ne zaostaje puno ni 1989. Andersa Østergaarda i Erzsébet Rácz. Vjerojatno i zato što se sve više razvija u svjetsku filmsku (vele)silu, zemlja Dogme 95 i sjajnih serija očito je u ozbiljnoj opasnosti da se pretvori u (europski) dokumenGlavni likovi filma Camille Nielsson dvojica su "demokrata" koji su prije par godina u ime vladajućeg režima i opozicije vodili pregovore oko usuglašavanja i izrade novog ustava Zimbabveataristički hollywood.)

Zbog svega toga teško je diviti se načinu na koji je Camilla Nielsson uspjela "ostvariti pristup" (ta riječ postaje mantra neo/liberalnog/dokumentarizma) lokalnim ambicioznicima, od kojih je jedan navodno strah i trepet tamošnjih "novinara". No, ona je barem uspjela dvojicu vjerojatno iznimno antipatičnih i arogantnih moćnika prikazati kao ljude od krvi i mesa, ponekad pomalo blesaste i neozbiljne, sažaljive i razumne, a ponekad zabrinute samo za vlastiti život, bespoštedne i "pune sebe", kako ih je okarakterizirao i Mugabe u desetak sekundi svoga pojavljivanja u filmu.

A to je ipak više nego što nudi za Oscara nominirana Virunga londonskog autora muzičkih spotova i reklama Orlanda von Einsiedela, koji na sva zvona tvrdi kako se bori za istoimeni prirodni rezervat u Demokratskoj Republici Kongo (te na kraju uredno nudi web-adresu na kojoj se možete pridružiti "pomoći"), a zapravo je samo još jedan, novi, audio-vizualni način eksploatacije Afrike. Autore filma, naime, "jako brinu" ugroženost afričke prirode i životinja, no, ljudi koji tamo ginu na sve moguće načine, a najčešće od sa "Zapada" uvezenog oružja, ne zanimaju ih niti malo, osim možda kao ilustracija.   

Naravno, u filmu se - uz pomoć iznimno mlade francuske novinarke, koja, kao i ravnatelj nacionalnog parka, Belgijanac iz kraljevske obitelji, izgleda kao da je tamo došla liječiti depresiju/dosadu - razotkriva bahate predstavnike neke bjelosvjetske kompanije koja pohlepno traga za naftom, tj. brzom zaradom te ne preza ni od ničega, no sve to najviše podsjeća na igre "loš policajac/dobar policajac". Posve je, naime, nejasno Zapitate se zašto je za razotkrivanje "demokratskih" hipokrizija i manipulacija trebalo ići čak u, navodno, opasnu misiju u Afriku, kad se slični scenariji i glumci mogu naći i u Bruxellesu, Washingtonu i drugdje na "Zapadu"kako bi dezavuiranje jedne od mnogih sličnih, i na Blakanu itekako prisutnih kompanija moglo pomoći dugotrajno militariziranoj regiji, njezinim stanovnicima, pa i posljednjim planinskim majmunima (koji bi, valjda, trebali biti neka metafora?!).    

Slično kao kada su u pitanju Amazonske prašume, za Virungu se, očito, "zapadni čovjek" zanima samo kao za važan čimbenik "ekološke ravnoteže" na Zemlji, odnosno kao za uvjet (nastavka) njegove vlastite ugode i sigurnosti, a nimalo ga ne zanima ni tko tu sve ratuje ni zašto, ni kako su tisućama godina ti tako "primitivni" i "infantilni" narodi, bez "pomoći" "zapadnog čovjeka", uspjevali ostajati u ravnoteži s tom prirodom kojoj se on toliko divi iz daljine svog europskog utočišta.

Na svu sreću, bilo je među naslovima festivala koji vode Zoran i Svetlana Popović i filmova poput finskog Sjeverno od raja Virpi Suutari, autorice upečatljivog Hiltona!, kao i Pravila igre francuskog para Claudine Bories i Patricea Chagnarda, čiji je prethodni film Les arrivants / Došljaci pod (engleskim) naslovom Dolasci prikazan te nagrađen prije par godina na ZagrebDoxu.

(Poetski naslovljeni, vizualno dotjerani Iznenada moje misli su stale / Pára-me de repente o pensamento 38-godišnjeg portugalskog televizijskog snimatelja i dokumenatriste Jorgea Pelicana, o nekolicini bolesnika na psihijatrijskoj klinici i glumcu koji tamo priprema ulogu, a zapravo služi kao katalizator, ima nekoliko iznimnih momenata, no, iako možda zaslužuje drugo gledanje, sigurno se ne može uspoređivati s tematski vrlo sličnim filmom Svaka mala stvar / La moindre des choses, još jednim remek-djelom Nicolasa Philiberta.)

Sjeverno od raja<br>
Sjeverno od raja

Upravo proglašeni najbolji prošlogodišnji finski dokumentarac Sjeverno od raja / Eedenistä pohjoissen, koji će, opet u hrvatskom prijevodu engleskog naslova filma, kao Rajski ljubavnici, krajem veljače biti prikazan i na 11. zagrebačkom festivalu dokumentarnog filma, slaže puno uvjerljiviji, suptilan no upečatljiv mozaik od (trenutačnih) života sedam finskih parova različitih generacija, povezanih u Skandinaviji sve prisutnijom strašću prema vrtlarenju.

S puno stpljenja i razumijevanja, kao i odlučnosti i pronicljivosti, autorica svoje "likove" prikazuje u gotovo isključivo namještenim prizorima, te od njih "izvlači" samo ono što oni o sebi žele reći, ali i to joj je više nego dovoljno za fascinantan, i prema protagonistima i prema gledateljima dobronamjeran dokumentarac. Bračni par koji je zajedno gotovo sedamdeset godina, nešto od njih mlađi internet-par, par homoseksualaca, ekscentrični par golaća, par intelektualaca... prikazuju se, dakle, u svom najboljem izdanju, no ni u jednom trenutku ne pretvaraju se da su netko drugi. Njihove (za javnost) "nepoželjne" strane naznačuje pak vrlo bogata, uglavnom ljudskom rukom oblikovana priroda, koja nije samo velika ljubav i "pronađeni raj", nego i "koncentracijski logor" u kojemu radu nema kraja, način prikrivanja, a možda i transformiranja boli, mogućnost kontrole i/li prihvaćenosti, suočavanja …

Ukratko, u duhu najboljih finskih autora, Akija Kaurismakija i Pirjo Honkasalo, Virpi Suutari s puno elegancije i suzdržane topline posreduje gotovo mističku sliku (suvremenog) čovjeka, njegove izgubljenosti, usamljenosti i potrage za ljubavlju.

Pravila igre<br>
Pravila igre

Francuski autori Claudine Bories i Patrice Chagnard u svojim, renoirovski naslovljenim Pravilima igre nastavljaju, pak, (doduše, nešto manje angažirano nego u svom prethodnom naslovu) detektirati problematične točke vlastitoga, francuskoga društva: nakon poticajnog filma o imigrantima i socijalnim radnicima koji u centrima za azilante prolaze svakodnevne drame, ugledni dokumentaristi odlučili su zaviriti u relativno novi svijet nezaposlenih mladih i državno dotiranih privatnih agencija koje posreduju u njihovu zapošljavanju.

Prvih pola sata filma prilično se teško gleda, velikim dijelom zbog izuzetne odbojnosti zaposlenika agencije: gledajući ih, spopadnu vas sumnje i/li strahovi da svijet zapravo preuzimaju površni i isprani, no ambiciozni američki akviziteri, trenirani na najgorem selfhelpu da sve svode na (samo)prezentiranje i tako varaju dokone kućanice prodajući im nepotrebne stvari. Priča, međutim, postane puno zanimljivija i neizvjesnija nakon što se počnu razvijati osebujne osobnosti "neprilagođenih" francuskih dvadesetineštogodišnjaka, među kojima ima i druge generacije imiOrland von Einsiedel na sva zvona tvrdi kako se bori za istoimeni prirodni rezervat u Demokratskoj Republici Kongo (te na kraju uredno nudi web-adresu na kojoj se možete pridružiti "pomoći"), a zapravo je samo još jedan, novi, audio-vizualni način eksploatacije Afrikegranata.    

Nešto sasvim drugačije od svega prethodno navedenoga ponudio je dobrim dijelom i dječjoj publici u Sava centru prvi dokumentarni uradak poznatog španjolskog redatelja igranih filmova Álexa de la Iglesije: Messi je naime posve originalni primjerak sve propulzivnijeg filmskog roda, toliko drugačiji da bi se moglo postaviti pitanje radi li se uopće o dokumentarcu. U svakom slučaju, dalo bi ga se okrstiti i kao dokufikciju i kao dokudramu, a možda i kao fikciju, budući da redatelj Dana zvijeri i Ferpektnog zločina ništa ne prepušta slučaju, ne pokušava stvarno rekonstruirati život jednog od najslavnijih nogometaša svijeta niti oslikava njegov portret.

Ukratko, uz pomoć svjedočenja protagonistu bliskih, ali ne i najbližih ljudi, De la Iglesia stvara vlastitu hagiografiju velikog sveca "najvažnije sporedne stvari na svijetu".

Isti onaj De la Iglesia, koji u igranim filmovima karikira i izobličava sve i svakoga, u Messiju se odaje potpuno nekritičkom obožavanju te ga, svojim (ipak) prepoznatljivo žestokim stilom, prenosi i na gledatelja, čak i na onoga koga nogomet ne zanima baš nimalo. Pri tomu se služi jednim neobičnim, prilično južnjačkim rješenjem: umjesto hladnih i suhoparnih sukcesivnih pojedinačnih intervjua, De la Iglesia je veći dio filma sačinio od ne pretjerano inventivno snimljenih sekvenci u kojima Messijevi treneri, suigrači i prijatelji iz djetinjstva (od kojih neki i glumljeni), podijeljeni u nekoliko, logično odvojenih skupina, za stolovima u različitim restoranima, uz vino i hranu razgaljeno i strastveno razgovaraju o samozatajnom igraču Barcelone i argentinskom reprezentativcu.

U filmu ima i amaterskih snimki Messijevih prvih utakmica i intervjua, ali i dosta igranih retrospekcija, uglavnom onih koji prikazuju dječaka i njegovu borbu s nedostatkom hormona rasta, te odnos s voljenom bakom (koja ga je i odvela u prvi klub), što je struktura koja i drži čitav film (a neki Slično kao kada su u pitanju Amazonske prašume, za Virungu se, očito, "zapadni čovjek" zanima samo kao za važan čimbenik "ekološke ravnoteže" na Zemlji, odnosno kao za uvjet (nastavka) njegove vlastite ugode i sigurnostitvrde i Messijev život, budući da njegova zaštitna gesta nakon svakog postignutog gola - prema nebu podignuta kažiprsta obje ruke, navodno, prestavljaju zahvalu baš njoj).

Hibridni način na koji je De la Iglesia realizirao naslov o Messiju donekle je sličan nedavno, s otvaranja CPH:DOX-a u Kopenhagenu u mnoge europske gradove istovremeno poslanom već spomenutom filmu 1989. Østergaarda i Rácz, o uzrocima i posljedicama pada Berlinskog zida i "Željezne/električne zavjese". No, ono što je za politički dokumentarac s ozbiljnim pretenzijama na povijesnu istinitost nedopustivo, u najboljem slučaju smiješno prigodno propagandno žmiranje, da ne kažemo falsificiranje, u filmu koji dokumentira fasciniranost i ponesenost ljudi jednom iznimnom karizmom pokazuje se kao pun pogodak (izveden u Messijevu, jednostavno-nevjerojatnom stilu).

Što se prije prepustite rijetko brzom i, suprotno svom junaku, brbljivom tempu filma, kao i njegovu nezaustavljivo rastućem, ekstatičnom emotivnom intenzitetu, to će vam prije gledanje Messija iz zamornog nastojanja da se pohvataju činjenice preći u čisto slavljenje čovjekovih Bogomdanih, nepredvidivih i neukrotivih, veličanstvenih mogućnosti. A da se sve ne pretvori u idolopoklonstvo, pobrinuo se sam Lionel Messi: s dva prsta uperena prema nebu, ali, još i više – odbijajući da sudjeluje u filmu o sebi.  

Ključne riječi: dokumentarni film, film
<
Vezane vijesti