Foto: Slavlje po dolasku na španjolski teritorij Ceuta u Africi (Epa/Hina)<br>Foto: Slavlje po dolasku na španjolski teritorij Ceuta u Africi (Epa/Hina)
Čini se da će svaki novi krizni događaj vezan uz migracije i izbjeglička pitanja jačati postojeće trendove sekuritizacije i kriminalizacije migracija u Europi, što Uniju može voditi samo u smjeru dublje političke krize. Rješenje će se teško postići silom, iako je sila u ovako zadanim normativnim i institucionalnim okvirima jedino što preostaje institucijama Europske unije.

Nakon postizanja dogovora o kontroli migracija s Turskom, ali i u kontekstu novih kriza na relaciji Turska - Europska unija, Europska je komisija odlučila motivirati svoje članice da se značajnije uključe u preuzimanje tražitelja azila iz Grčke i Italije, odnosno u budućnosti - iz bilo koje zemlje članice Unije koja prihvati broj tražitelja azila preko definirane norme. Komisija pritom ne odustaje od dublinskog sustava podjele odgovornosti za zbrinjavanje izbjeglica, koji nalaže tražiteljima azila da zaštitu potraže u prvoj zemlji članici u koju su ušli. Prijedlog reforme nazvan Dublin plus EU zbrinjava manje od deset posto ukupne izbjegličke populacije u svijetu, a jednako se malo pažnje pridaje sveukupnim prednostima imigracije za velik dio članica Unije i za Uniju u cjelinikoji je prošli tjedan najavila Europska komisija predviđa financijske sankcije zemljama članicama koje odbiju preuzeti tražitelje azila, i to po 250 000 eura za svakog tražitelja azila. Na preuzimanje tražitelja azila iz preopterećenih sustava članice je trebala obvezati odluka o kvotama relokacije koju je u srpnju i rujnu donijelo Vijeće ministara, no bez predviđene sankcije u slučaju neispunjavanja obveza.

Rješenje podjele odgovornosti kroz model kvota na razini Europske unije predlagalo se (u različitim oblicima) još od devedesetih godina prošlog stoljeća, no bez uspjeha. U nemogućnosti dogovora o podjeli odgovornosti među članicama nastao je i spomenuti dublinski sustav koji je naposljetku doveo do današnje situacije u Grčkoj i Italiji. Iako izglasane u Vijeću ministara (što se može shvatiti kao svojevrsna revolucija za Uniju, no ne i za izbjeglice), kao što vidimo, kvote će vrlo teško zaživjeti. Otkad je ova odluka stupila na snagu, od predviđanih 160 000 tražitelja azila, iz Grčke i Italije preuzeto ih je svega oko 1 500. U tom kontekstu potrebno je gledati prijedlog Europske komisije koji predviđa izuzetno visoke financijske sankcije članicama koje odbijaju sudjelovati u ovoj politici.

Na stranu činjenice da ljudski život nema cijenu, teško je zamisliti da će ovaj prijedlog biti prihvaćen, odnosno da će se uspješno provoditi čak i u tom slučaju. Kako god bilo, ostaje upitno kakve posljedice sankcije mogu nositi, čak i ako prisile članice na preuzimanje odgovornosti. Sasvim je Pravednija i solidarn(ij)a podjela odgovornosti za izbjeglička kretanja u Uniji moguća je samo u kontekstu razvoja kvalitetnijih sustava zaštite izbjeglica u državama članicama, počevši od politika odobravanja zaštite i integracijskih politika (posebice, politike rada i obrazovanja)jasno da je već odavno bilo urgentno poduzeti korake da se riješi situacija prije svega u Grčkoj, odnosno da će u kontekstu dublinskog sustava, problem biti nužno rješavati u bilo kojoj drugoj članici sa sličnim problemom, ako si koja država uopće dopusti primiti takav broj tražitelja azila koji bi je doveo do grčkog scenarija.

Za razliku od Italije koja se nalazi u samoj šengenskoj zoni, između teritorija Grčke i ostatka Unije nalaze se države koje ne sudjeluju u Dublinskoj regulativi niti u šengenskom sustavu, a koje - na zahtjev i uz potporu same Unije - sprečavaju kretanje migranata (uključujući izbjeglica) prema drugim članicama Unije. Zahvaljujući tome, u Grčkoj je godinama bilo blokirano preko milijun (do dva milijuna) migranata, uključivo izbjeglica. Manjina izbjeglica u Grčkoj imala je mogućnost tražiti i dobiti status izbjeglice, a sam status zaštite nije bio pretpostavka stjecanja temeljnih prava. Najveći dio izbjeglica (sa statusom ili bez) i drugih useljenika godinama živi u dehumanizirajućim uvjetima, bez pomoći u financiranju smještaja, socijalne pomoći, obrazovanja, zdravstvene zaštite i ostalih prava.

S druge strane, jasno je i da se Grčka ne može nositi s ovolikim brojem useljenika, te se grčko rješenje svodilo na pokušaje istiskivanja tih osoba iz zemlje - prema Turskoj, prema Italiji ili putem balkanske rute, prema središtu Unije. Od prošlog ljeta pa donedavno, kad je u kontekstu izbjegličke krize u Siriji iznimno bio otvoren slobodan koridor kroz zapadno-balkansku rutu, dobar dio tih osoba uspio je migrirati dalje prema zemljama EU, no njih je slijedio jednak broj izbjeglica i drugih migranata koji su se nalazili u Turskoj, a koji su živjeli u sličnim uvjetima. Zatvaranje balkanske rute dovelo je do nove blokade u Grčkoj Jedini način (no čini se, ne i realističan scenarij) da se ozbiljno pristupi rješavanju problema je korjenita promjena pristupa izbjegličkoj zaštiti na razini Unije, počevši od njegovih osnovnih načelatako da se u njoj još uvijek nalaze deseci tisuća izbjeglica koji bi trebali ući u sustav relokacije.

Prema predloženom rješenju kvota za rješavanje situacije u Grčkoj i Italiji, svaka bi članica trebala primiti broj tražitelja azila koji je definiran na temelju ekonomskih i drugih kriterija. Dio zemalja otvoreno to odbija učiniti (primjerice zemlje Višegradske skupine), a dobar dio drugih članica ne poduzima napore da stvori uvjete za premještaj. Što bi značile sankcije? Iskustvo pokazuje da je zemlje članice teško prisiliti da provode odluke koje ne žele - posebice u ovim pitanjima. Odgovor Grčke i Italije na rastuće brojke bio je stvoriti uvjete da se tražitelji azila ili vrate u treće države iz kojih su stigli ili da se nastave kretati dalje prema drugim članicama Unije. Demotiviranje od traženja zaštite (čak i fizičkom silom, kao u Grčkoj), vraćanje u zemlje tranzita ili porijekla (npr. Turska ili ranije Libija), slabi sustavi izbjegličke zaštite, pomoć pri migriranju dalje u Uniju - sve su to mjere koje su ove zemlje poduzimale ne bi li riješile svoj problem - problem koji ne budi interes drugih članica Unije. Da budemo pošteni, jednak manjak solidarnosti sa zemljama članicama koje su primale velike stope imigracije (uključivo izbjeglice) vladao je u ovim članicama prije nego što ih je dublinski sustav i same učinio zemljama imigracije. Sličan pristup izbjegličkim pitanjima dijele i u druge članice Unije koje ne žele postati imigracijske zemlje. Niz država članica, uključujući i novije europske članice odgovaraju na taj problem održavanjem slabih uvjeta zaštite ne bi li izbjeglice sami otišli. Na Neupitno je da Unija, želi li opstati, ne može odbaciti načela izbjegličke zaštite - iako se aktualni sporazum s Turskom tome opasno približavakoncu, to je lekcija koju su usvojile od starijih članica još u devedesetim godinama, u doba priprema za pristupanje Uniji. S obzirom da stope odobrenja zaštite i uvjeti integracije ovise najvećim dijelom o volji članica, pitanje je bi li za izbjeglice to bio život različit od onog u Turskoj i Grčkoj, te bi li to moglo spriječiti njihovo migriranje prema uređenijim sustavima, što je temeljna briga Unije.

Koje je onda rješenje? Dok utjecajne članice EU-a (prije svega, Francuska i Njemačka), kao i europske institucije, traže "više zajedništva u Uniji", dio nacionalnih vlada zemalja članica (npr. zemlje Višegradske skupine) sve glasnije zahtijevaju da se politike izbjegličke zaštite prepuste državama članicama. Pitanje je, dakle, može li Unija funkcionirati bez nadnacionalnog rješavanja izbjegličkih pitanja koja - kao što se jasno pokazuje - vode EU u duboku političku krizu. Odgovor je dakako niječan. Jedinstveno europsko tržište koje predstavlja temelj Europske unije zahtijeva otvorene unutrašnje granice, dakle, provedbu šengenskog sustava. U uvjetima otvorenih granica, tražitelji azila - logično je - kreću se prema članicama koje nude bolje uvjete života (ne samo ekonomske nego i političke i društvene), no takav je sustav očigledno neodrživ. Na stranu činjenicu koja je cijena sporazuma Turske i Europske unije, treba uzeti u obzir da Turska neće biti vječno rješenje, i već je sad (nadajmo se, u korist izbjeglica) u opasnosti propadanja. Neupitno je da Unija, želi li opstati, ne može odbaciti načela izbjegličke zaštite - iako se aktualni sporazum s Turskom tome opasno približava.

Sukob policije i prosvjednika protiv obnove granične kontrole na Brenneru koju je najavila austrijska vlada, 24. travnja 2016. (Foto: Jan Hetfleisch, Epa/Hina) <br> Sukob policije i prosvjednika protiv obnove granične kontrole na Brenneru koju je najavila austrijska vlada, 24. travnja 2016. (Foto: Jan Hetfleisch, Epa/Hina)

Europska unija nalazi se u pat-poziciji iz koje će, u danom kontekstu vrlo teško naći izlaz. Jedini način (no čini se, ne i realističan scenarij) da se ozbiljno pristupi rješavanju ovog problema je korjenita promjena pristupa izbjegličkoj zaštiti na razini Unije, počevši od njegovih osnovnih načela. Pravednija i solidarn(ij)a podjela odgovornosti za izbjeglička kretanja u Uniji moguća je samo u kontekstu razvoja kvalitetnijih sustava zaštite izbjeglica u državama članicama, počevši od politika odobravanja zaštite i integracijskih politika (posebice, politike rada i obrazovanja). To nije moguće postići u uvjetima u kojima je stvarni i jedini cilj tvorbe zajedničkog europskog sustava zaštite izbjeglica prevencija izbjegličkih kretanja. Pitanje je, dakle, može li Unija funkcionirati bez nadnacionalnog rješavanja izbjegličkih pitanja koja - kao što se jasno pokazuje - vode EU u duboku političku krizu. Odgovor je dakako niječanDiskurzivno, sadržajno i institucionalno, europskim pristupom izbjegličkim pitanjima od njegove uspostave u devedesetim godinama prošlog stoljeća dominira defanzivni pristup u kojem se migracije (uključivo izbjeglica) gledaju prije svega kao izvor ugroze nacionalne i europske ekonomije, sigurnosti i identiteta. Pritom se u javnom i političkom diskursu ignorira činjenica da EU zbrinjava manje od deset posto ukupne izbjegličke populacije u svijetu, a jednako se malo pažnje pridaje sveukupnim prednostima imigracije za velik dio članica Unije i za Uniju u cjelini, počevši od činjenice da njihova ekonomija svoj uspjeh može zahvaliti, između ostaloga, migrantskoj radnoj snazi. Dapače, Europska komisija procjenjuje da će u Europskoj uniji biti nemoguće održati pozitivne ekonomske trendove bez mnogo značajnijeg uvoza strane radne snage u idućim godinama i desetljećima. Jasno je i da će članice Unije nastaviti s takvim praksama, no uz želju da to čine pod svojim uvjetima.

Prema tome kuda su se europske politike izbjegličke zaštite kretale od njihovih početaka do danas, ne čini se realnim očekivati dublje promjene u smjeru redefiniranja pristupa izbjegličkoj problematici niti solidarnije podjele odgovornosti među članicama. Umjesto toga, čini se da će svaki novi krizni događaj vezan uz migracije i izbjeglička pitanja samo jačati postojeće trendove sekuritizacije i kriminalizacije migracija u Europi, što Uniju može voditi samo u smjeru dublje političke krize. Rješenje će se teško postići silom, iako je sila u ovako zadanim normativnim i institucionalnim okvirima jedino što preostaje institucijama Unije. Na temelju gotovo tridesetogodišnjeg iskustva europskog pristupa izbjegličkim pitanjima, postalo je jasno da će Uniji trebati sasvim novo rješenje, no za njega, čini se, nema političkih uvjeta. U tom kontekstu treba razumjeti i strahove europskih čelnika o propasti Unije ne samo zbog ovih, no između ostaloga, i zbog ovih pitanja. Doista, u danim uvjetima i ako se nešto radikalno ne promijeni, upitan je i opstanak Unije, barem u političkim okvirima kakve danas poznajemo.


Vedrana Baričević (dr. društvenih znanosti, migracije i etničke studije; mr. političkih znanosti) je viša asistentica na Fakultetu političkih znanosti i istraživačica u Centru za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM). Koordinatorica je i istraživačica na WP10 ("Balancing Citizenship of 'Insiders' and 'Outsiders'") FP7 projekta bEUcitizen ("Barriers towards European Citizenship") i istraživačica na IPA-inom projektu "Racism and Xenophobia: For Refugee and Ethnic Equality". Njezini su istraživački interesi i rad vezani su pitanja migracija, azila, državljanstva i etničnosti.  Na Fakultetu političkih znanosti vodi nastavu na predmetu Hrvatska politika: akteri i procesi te seminarsku nastavu na predmetu Politički sustav Hrvatske. (op. ur.)

zaklada77_copy44771.jpgnorway_grants_gif_copy13808.gifeea_grants_gif_copy34431.gif

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta "Dosta je mržnje!", uz financijsku podršku Fondova Europskog gospodarskog prostora i Kraljevine Norveške za organizacije civilnoga društva, čiji je provoditelj za Republiku Hrvatsku Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva. Za sadržaj članka isključivo je odgovorna Udruga za nezavisnu medijsku kulturu i on ni na koji ne način ne predstavlja službene stavove donatora.

<
Vezane vijesti