H-Alter
Foto: ytb-prtscFoto: ytb-prtscSinonimi Nadava Lapida autentično su remek-djelo, čitav univerzum daleko i od pamfleta i od žanrovskih naputaka. U Sinonimima ima svega - i izgubljenosti, i očaja, i ljutnje, i tuge, i zadovoljstva, i bratstva, i ljubavi, i radosti, ali nema beznađa ni ravnodušnosti, o preziru i cinizmu da se i ne govori. Posve suprotno olakim diskvalifikacijama nekih hrvatskih filmaša, Sinonimi nisu dokoni, samodopadni uradak o problemima “prvog svijeta”: prije bi se moglo reći kako nam to ostvarenje pristiže iz nultog, proto-podneblja, u kojem se puno izravnije, jasnije i bolnije vidi kamo ide ovaj naš zavrtloženi globus.

Pravo je čudo da su Sinonimi Izraelca Nadava Lapida osvojili glavnu nagradu na sada već prošlogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu. Taj briljantni, treći dugometražni igrani film četrdesetčetverogodišnjeg autora toliko je, naime, izvan (europskih) tehnokratskih trendova, toliko je osebujan, i, da, toliko izraelski, da je gotovo nevjerojatno kako je baš on dobio Zlatnog medvjeda. Ništa od svega navedenog ne bi bilo izvedivo da Nadav Lapid nije i sam autorski odvažan, da nije izbjegao (filmskoj) dresuri, kretao se, istraživao različite načine kako da izrazi isto ili slično, kumulirao, birao najadekvatnije, intuirao

Možda se na Berlinaleu nešto mijenja, možda je bila presudna inteligentna i senzibilna Juliette Binoche na čelu žirija, a moguće je i da su odlučili Lapidova neviđeno žestoka (filmska) verbalna paljba po svojoj zemlji i fascinantna nagost glavnog glumca, mladog Toma Merciera, koji su se (slučajno) poklopili s višegodišnjom hiperpopularnošću gej-motiva i sve apriornijim antiizraelskim stavom europskih balonskih ljevičara.

Što god da bilo, čak i kad bi se radilo o redateljevoj (svjesnoj) manipulaciji festivalskim očekivanjima, što je jedva vjerojatno, bilo bi to zanemarivo, jer su Sinonimi sasvim nadrasli i te i neke druge pojedinačne elemente, postavši autentično remek-djelo, čitav univerzum daleko i od pamfleta i od žanrovskih naputaka.

Glavni junak filma je "after-army" Yoav, koji, umjesto u Indiju, dolazi u Pariz, i to samo s vrećom za spavanje, rancem i nepokolebljivom namjerom da ostane; on grozničavo inzistira na negovorenju hebrejskog i uči francuski kao da mu život o tomu ovisi, te pokušava sve ne bi li prestao biti Izraelac i postao Francuz, no, njegov, pa i duh Sinonima, ostaje neupitno izraelski, u cjelosti određen izrazito živom, intenzivnom, bogatom i kompleksnom klimom tog (nama) ne baš tako dalekog dijela svijeta, koji se na pacifi/stičkom/ziranom Zapadu uglavnom prikazuje u crno-bijelim konfliktima, te redovito završi u (ovdašnjoj) sivoj ravnodušnosti i/li cinizmu.

U Sinonimima, međutim, ima svega - i izgubljenosti, i očaja, i ljutnje, i tuge, i zadovoljstva, i bratstva, i ljubavi, i radosti, ali nema beznađa ni ravnodušnosti, o preziru i cinizmu da se i ne govori; zapravo, gotovo da bi se reklo kako su upravo beznađe i/li cinizam ono što je Yoava vrebalo u militariziranoj bliskoistočnoj atmosferi, a što za njega nikako nije dolazilo u obzir, pa je "glavom bez obzira" izbjegao u Pariz.Nadav Lapid i njegovi Sinonimi vrhunci su izraelske kinematografije, umjetnosti, jezika/â i kulture, njezin doprinos i pristup univerzalnom, ali i paradoksalni, samoiscjeljujući izlaz iz (duhovne i društvene) degradacije, koju stvaraoci ne mogu šutke i poslušno podnositi, baš zato što bezuvjetno vole i pripadaju

U prvi mah, mladić se na gotovo djetinjaste načine pokušava sačuvati od začaravajuće zavodljivosti toga grada, ali, neće dugo potrajati i otkrit će (se) kako nije ljepota ono što je u današnjem Parizu opasno, nego nešto gore i od beznađa i cinizma – ispraznost, monotonija i dosada, ukratko - generičnost koja "oblikuje" njegove najprivilegiranije, vladajuće žitelje, one za koje valjda devedeset devet posto ostatka svijeta - prvog, drugog, trećeg i svih ostalih, vjeruje kako žive u raju.

Mladi pariški par, simpatični sin industrijalca i umišljeni pisac te njegova osjetljiva, ex-promiskuitetna djevojka oboistica, koje primjereno suzdržano blazirano igraju Quentin Dolmaire i Louise Chevillotte, pomoći će Yoavu da preživi svoj prvi, posve originalni susret s gradom, no, uskoro će se pokazati kako i oni podjednako, ako ne i više, trebaju njega, da im unese nove priče/smisao u već skoro zamrli život.

Osim Emila i Caroline, (ne)obični izraelski mladić, koji nimalo ne mari za odjeću, ali, u darovanom (zlatno? tigar? vatra? redovnički?) narančastom kaputu izgleda sasvim šik, na svom hektičnom pariškom putu susreće čitav niz raznolikih, više ili manje bizarnih likova; ipak, njegov jedini stalni sugovornik i "učitelj" od početka je vlastita žeđ za drugačijim i boljim, s jedne, te sam grad i francuski jezik, odnosno njegovi sinonimi, više nijanse no istoznačnice, s druge strane.

Kada bi se taj iracionalnim* nabojem iznimno bogati film mogao svesti na kratka tumačenja, rekli bismo kako Yoav flanerski pokušava upiti famoznu francusku kulturu i osjetiti bit grada koji je dugo smatran slobodarskim centrom Europe, pa i svijeta, a sve to ne bi li izliječio, uravnotežio, ili čak izbrisao u sebi ono (ranjeno) robustno, primalno, rodovsko i pred-svjesno. No, on tu "dušu" Pariza (za sada) ne nalazi, a ni (ovi) francuski mu domaćini, očito, ne mogu puno pomoći u traganju, jer u srži vlastitog grada ne vide ništa.U Sinonimima, međutim, ima svega - i izgubljenosti, i očaja, i ljutnje, i tuge, i zadovoljstva, i bratstva, i ljubavi, i radosti, ali nema beznađa ni ravnodušnosti, o preziru i cinizmu da se i ne govori; zapravo, gotovo da bi se reklo kako su upravo beznađe i/li cinizam ono što je Yoava vrebalo u militariziranoj bliskoistočnoj atmosferi

Ipak, nije društveno-politička (alegorijska) razina ono što je u Sinonimima (za koje je trebalo čak deset (ko)producenata) ni najvažnije ni najbolje: Lapidov i Mercierov Yoav u isto je vrijeme sasvim stvarna osoba i svojevrsno mitsko biće koje u sebi sublimira dileme, probleme i težnje ne samo Izraelaca, Bliskoistočnjaka ili Europljana, nego i svih (nelobotomiziranih) ljudi.

Slično kao i u Mom jutarnjem smehu, kojemu je u nekim aspektima sasvim suprotan/komplementaran, no s kojim dijeli i intrizični humor, ni u Sinonimima nije nimalo nevažno to što je taj "izglobljeni" čovjek muškarac, a ne žena. Ma koliko traumatično bilo, čak ni služenje vojnog roka u ratnim uvjetima, koje, uostalom, u Izraelu ne isključuje ni žene, nije ono što ponajprije muči Yoava: njegov najveći izazov upravo je vlastita muževnost, smisao (intelektualne) snage, asertivnosti i nemira, koji (još) nisu europski total(itar)no neutralizirani i/li izvitopereni, ali su već jako daleko od ultimativne muškosti borca-hranitelja, da ne kažemo branitelja.

Čak i njegovo ime upućuje na to ("Bog je otac"), Yoav/Joab je i biblijski (Davidov) vojskovođa, nešto poput starogrčkog Hektora, junaka protagonistovih (nedovršenih) priča pred spavanje, a ima u njemu i Parisa, i Ahileja, pa i Odiseja, možda i Jone…, ali on je (baš zato) sasvim suvremeno biće, moguće samo ovdje i sada.Lapidov i Mercierov Yoav u isto je vrijeme sasvim stvarna osoba i svojevrsno mitsko biće koje u sebi sublimira dileme, probleme i težnje ne samo Izraelaca, Bliskoistočnjaka ili Europljana, nego i svih (nelobotomiziranih) ljudi

Ništa od svega navedenog ne bi bilo izvedivo da Nadav Lapid nije i sam autorski odvažan, da nije izbjegao (filmskoj) dresuri, kretao se, istraživao različite načine kako da izrazi isto ili slično, kumulirao, birao najadekvatnije, intuirao… Sve to moglo bi se opisati i kao vrlo osobni, rahli scenarij (rađen s ocem Haimom Lapidom) i nepredvidiva, aktivna kamera Shaija Goldmana te multicentrična montaža redateljeve majke Ere Lapid (1948-2018), Nete Braun i Fraçoisa Gédigiera i sofisticirana kostimografija Khadije Zeggaï…, ali bi i dalje ostalo nedovoljno za taj film koji svakako treba vidjeti na velikom platnu (ako imate gdje)**.

Posve suprotno olakim diskvalifikacijama nekih hrvatskih filmaša, Sinonimi, dakle, nisu dokoni, samodopadni uradak o problemima “prvog svijeta”: prije bi se moglo reći kako nam to ostvarenje pristiže iz nultog, proto-podneblja, u kojem se puno izravnije, jasnije i bolnije vidi kamo ide ovaj naš zavrtloženi globus, sve otežaliji od (tehnologije) ratova i izbjegavajućih u "bolji svijet", gdje je čovjek sve više stranac, u doslovnom, geopolitičkom, ali i metafizičkom, kamijevskom smislu.

Na svu sreću, za razliku od prošlostoljetnog Camusova Mersaulta, ili pak nekih Kafkinih likova, junak Sinonima, koji imaju barem deset nezaboravnih scena, svjestan je kako iz korumpiranog/pokvarenog, mehaniziranog i dehumaniziranog sistema mora naprosto (iracionalno) iskočiti, pa makar i da bi tek (za sada) shvatio da su situacija u njegovoj i "obećanoj" zemlji sinonimne.Posve suprotno olakim diskvalifikacijama nekih hrvatskih filmaša, Sinonimi, dakle, nisu dokoni, samodopadni uradak o problemima “prvog svijeta”: prije bi se moglo reći kako nam to ostvarenje pristiže iz nultog, proto-podneblja, u kojem se puno izravnije, jasnije i bolnije vidi kamo ide ovaj naš zavrtloženi globus

Kad pak ne nađe oslonca izvana, imigrantu ostaje "samo" vlastito tijelo, čija ljepota u Yoavovu slučaju nije "definirana mišićima" (pogledajte body bildere), nego načinom na koji se (po)kreće – duhom, stavom, osjećajem, svješću…, što svakako ima veze s Mercierovim dugogodišnjim bavljenjem džudom, ali i, još i više, s njegovim iskustvom gage, neopisivog jezika pokreta jedinstvenog izraelskog plesača i koreografa Ohada Naharina, zahvaljujući kojemu je Lapidu bilo moguće da u Yoavu ujedini i ono što je sve rjeđe i sve teže spojivo, odnosno, da ne režira samo "ili tijela, ili ideje", kako to definira Selena Juliette Binoche iz Dvostrukih života Oliviera Assayasa***.

Na kraju, treba naglasiti kako Sinonimi nisu ni nikakav antiizraelski film (osim ako pod “izraelskim” ne podrazumijevate militarizam, fundamentalizam i hegemonizam), naprotiv: jednako kao što ni Thomas Bernhard i njegov nezaobilazni opus nisu bili mogući nigdje drugdje do u (poratnoj) Austriji, u jeziku ne samo Goethea, Schillera i Thomasa Manna, nego i Arthura Schnitzlera, Stefana Zweiga i Roberta Musila, tako su i Nadav Lapid i njegovi Sinonimi vrhunci izraelske kinematografije, umjetnosti, jezika/â i kulture, njezin doprinos i pristup univerzalnom, ali i paradoksalni, samoiscjeljujući izlaz iz (duhovne i društvene) degradacije, koju stvaraoci ne mogu šutke i poslušno podnositi, baš zato što bezuvjetno vole i pripadaju.

-

*Iracionalno kao neobjašnjivo, neraščlanjivo, neposredovano eksternom pragmom i svrhom, emocionalno, a ne kao suprotstavljeno razumnom;
**Sinonimi su prikazani i na Sarajevo film festivalu, beogradskom Festivalu autorskog filma i Kustendorfu, a u Hrvatskoj su igrali samo na Vukovaru, festivalu svog ovdašnjeg distributera, koji je, kao i za neke druge filmove, Lava Diaza primjerice, pravo za njegovo prikazivanje u zemlji, izgleda, kupio samo ne bi li ga što bolje bunkerirao.
*** Dvostruki životi jesu film "o problemima prvog svijeta", ali intrigantan, ne samo stoga što se ionako sve više pokazuje kako ostali "svjetovi" i nemaju na umu ništa pametnije do - što prije postati (kao) "prvi".
<
Vezane vijesti