H-Alter
 Dok u Srbiji Aleksandar Vučić izrasta u lidera visokog formata, naprosto zato što vuče logične političke poteze, njegov pendant na hrvatskoj desnici, Tomislav Karamarko, izgleda kao mrzovoljni petljanac koji ne zna ni što bi sa sobom, a kamoli s HDZ-om, i sutra s državom.

Strašna je, uništavajuća razlika između Aleksandra Vučića i Tomislava Karamarka, uništavajuća na štetu drugoga, jasno. Usporedba između njih dvojice nameće se, ako to nekome nije jasno,  jer se radi o vodećim ljudima dviju najvećih desnih stranaka u Hrvatskoj i Srbiji. A one bi mogle kroz dulji niz narednih godina dominirati u ovim dvjema zemljama, od kojih presudno ovisi političko zdravlje i arhitektura sigurnosti u ovom dijelu Evrope. Vučić je sa svojom Srpskom naprednom strankom premoćno dobio nedavne parlamentarne izbore, i, što je još važnije, toliko nadmoćno potukao opoziciju da se ona u bliskoj budućnosti sasvim sigurno neće oporaviti.

karamarko_prtsc-ytb.jpg karamarko_prtsc-ytb.jpg

Pred Karamarkom je, pak, izgledan dolazak na vlast na sljedećim hrvatskim parlamentarnim izborima, no to je u dubokoj proturječnosti s mizernim političkim kapacitetom i talentom ovog nižerazrednog političara. Jedra mu obilno napuhuje blamirajuća nesposobnost Milanovićeve stranke i vlade, ali on sam više sliči na stečajnog upravitelja šansi koje mu se time nude nego na nekoga tko bi ih znao iskoristiti. I tu je ta suštinska razlika. Dok u Srbiji Vučić izrasta u lidera visokog formata, naprosto zato što vuče logične političke poteze, njegov pendant na hrvatskoj desnici izgleda kao mrzovoljni petljanac koji ne zna ni što bi sa sobom, a kamoli s HDZ-om i sutra s državom. Zna zato javnost i već ga mjesecima drži na čelnom mjestu liste nepopularnih, a kada prvi čovjek opozicije po tome prednjači to zbilja treba pamtiti kao raritet prvoga reda.

Otprilike tako kotira i šire. U diplomatskim krugovima u Zagrebu ne vjeruju u njega kao trajno rješenje na čelu HDZ-a, naprosto zato što je unio nered u uhodanu matricu pacificiranja ovog prostora, koju je Vučić naprotiv vjerno primijenio i još je unaprijedio. Šef Naprednjaka je nesumnjivo bio jedan od najmilitantnijih srpskih nacionalista, to je zapravo i danas, o čemu jasno govori činjenica da na internetskim stranicama njegove stranke i dalje stoji da je njen cilj "mirno" ujedinjenje Srbije i Republike Srpske. Ali, je prihvatio da reformira svoju stranku u relativno umjerenu i po postupcima predvidivu političku formaciju, koja je za cilj uzela ulazak Srbije u Evropsku uniju. Dakle, napravio je otprilike ono što smo ovdje u Hrvatskoj već vidjeli u vrijeme Sanadera kada je iz faze splitske Rive prešao u fazu "Hristos se rodi", uklanjanja ustaških spomenika, intezivnog približavanja Bruxellesu.

vucic_ytb-prtsc.jpg vucic_ytb-prtsc.jpg

Uostalom, reformirani srpski radikali Tomislava Nikolića su prije nekoliko godina i javno isticali Sanadera kao svoj uzor, i to je sada samo materijalizirano.  Karamarko, međutim, radi sasvim obratno, on je taj logični niz reformiranja nacionalizma prekinuo i okrenuo naglavce, tako da je očito, iako to javno ne kaže, da Sanadera više odbacuje i blati zbog tih reformi nego zbog krađa radi kojih mu se sudi. Njegov je izbor skrenuti HDZ toliko udesno da ta stranka praktički više i nema vlastitu političku agendu, nego je prvi put preuzima od radikalne desnice i Crkve, što je svjesno zauzimanje inferiorne pozicije, nezamislive u Sanaderovo vrijeme, o Tuđmanovom da i ne govorimo. Ovim se Karamarko pokazao kao neinventivni štreber, nesposoban da u politici stvori ikakvu novu vrijednost, nego da samo koristi ono što već postoji na desnom kraju političkog spektra.

Karamarkov je izbor skrenuti HDZ toliko udesno da ta stranka praktički više i nema vlastitu političku agendu, nego je prvi put preuzima od radikalne desnice i Crkve, što je svjesno zauzimanje inferiorne pozicije

U početku je izgledalo da to možda i može funkcionirati, jer se uz HDZ svrstalo nešto krajnje desnih stranaka, ali je kasnije to izazvalo i otvorenu pobunu većine drugih, koji smatraju da vodeća desna stranka uzurpira njihov politički prostor. Tako je stvorena alijansa radikalno desnih stranaka (Savez za Hrvatsku), koje bi joj na narednim izborima lako mogle otimati glasove, što znači da Karamarko svojim manevriranjem nije uspio ovladati čak ni desnicom, iako je to manevriranje plaćeno skupom cijenom odustajanja od liberalnog centra. S Vučićem stvari stoje sasvim drukčije. On je približavanjem Evropi uplovio u politički centar, ali ne tako da tome žrtvuje pozicije na desnici, nego i nju kontrolira žestokim antikorupcijskim populizmom, umjerenim razumijevanjem za Rusiju u vezi ukrajinske krize, te formalnim neodustajanjem od Kosova.

Time je uspio sasvim marginalizirati radikalno nacionalističke stranke, te, prvi put, i one liberalno-demokratske, tako da ni lijevo ni desno od njega praktički nikoga više nema. On i Naprednjaci, to je sve što danas Srbija jeste i što će narednih nekoliko godina o Srbiji trebati znati. U Hrvatskoj gledamo nešto drugo. I ovdje su liberalni demokrati i liberalni socijaldemokrati (SDP) u padu ili čak i u rasulu, ali od toga imaju koristi samo drugi (Laburisti, Orah, Nacionalni forum), a HDZ nimalo. Karamarkova stranka mogla je na tom padu profitirati jedino tako što bi ostavila barem jednu nogu u centru, a ne s obje otići udesno, ali to očito nadilazi njegova skromna politička znanja. Štoviše, taj nevježa koji prolazi obratan put transformacije od uspješnog i u svijetu favoriziranog Vučića, ne zna se više ni zaustaviti, pa je nedavnom objavom da će zabraniti zvijezdu petokraku već zabrazdio, teško mi je naći druge riječi, kao vol u kupusu.

Pred Karamarkom je izgledan dolazak na vlast na sljedećim hrvatskim parlamentarnim izborima, no to je u dubokoj proturječnosti s mizernim političkim kapacitetom i talentom ovog nižerazrednog političara

Što je time htio vrag će ga znati, osim ako mu se ne mota po glavi da hvata priključak na radikalnu desnicu koja je u Evropi u velikom uzletu. No, time je već iskomplicirao odnose s evropskom umjerenom narodnjačkom desnicom kojoj matično pripada (spor oko Ruže Tomašić), koja zna da se taj uzlet desnih radikala može dogoditi samo njoj na štetu, a ne na štetu evropskih liberala i ljevice. Radikali će oduzimat glasove njoj, a ne potonjima. S tim u skladu su i prognoze za skore evroparlamentarne izbore, koje bi desnica mogla izgubiti, jer je se smatra glavnim sponzorom današnjeg ultra-kapitalizma koji se ruši desetinama milijuna ljudi na glavu. Doduše, ni evropska socijaldemokratska ljevica nije tu bez krivnje, i možda njen izgledni dolazak na vlast nije bogzna kakav korak naprijed. Možda ni Vučić sa svojim vještim, ali sadržinski neprovjerenim manevriranjima, nije bogzna kakav korak naprijed za Srbiju. Jedino je sigurno da je izgledni dolazak Karamarka na vlast veliki korak natrag za Hrvatsku.

<
Vezane vijesti