slijepa_karta_copy60346.jpgOsvrt na djelo Slijepa karta Marka Pogačara.

Kakav svijet bi predstavljala tabula rasa, sačinjena od obrisa država na pet kontinenata sadržanih u dijelu Slijepa Karta urednika, pjesnika, esejista i prozaika Marka Pogačara? Može li takav svijet van književno-fiktivnih postupaka uopće egzistirati i kako bi bilo barem na trenutak bivstvovati u takvom brisanom prostoru između stvarnosti i potencije?

Čini se kako jedno takvo putovanje zadobiva jednu metafiziku igre, obojenu pjesničkom, djetinje naivnom glađu za preispitivanjem stvarnosti i njenih kanona u jednom ludičkom tonu, no itekako svjesnu odraslosti sumorne svakodnevice čime tvori jedan sonet ceste kako i sam autor predlaže u podnaslovu. Autor se u tekstu prepušta struji svijesti koja poput meandra prolazi kognitivnim krajolikom sjećanja, te svojim tijekom pobuđuje niz asocijacija tvoreći tako intertekstualnu riznicu s uporištima bilo u idejnom vrelu drugih umjetničkih djela čiji citati se navode često u podnaslovu većih odlomaka tekstova, ili kao moguće referente u vidu imena likova (Ziggy).

Žanrovski je djelo eklektičan spoj putopisa, eseja, dnevnika, biografije, proze i autofikcije što mu omogućuje metaleptično poigravanje funkcijama književnog teksta čime nas autor naprosto navodi da u tu "slijepu kartu" uđemo s njim, te da uvlačeći sebe ispisujemo tu prazninu pred kojom smo se našli. Čini se nejasnom distinkcija između autobiografske i fiktivne građe romana čime još više isti pridobiva budnost i pažnju čitatelja.

Jezik u romanu je korišten u zavidnom ambitusu: od citata na njemačkom jeziku (zwei grosse schwarze / fressen die Plaumen aus dem Baum), raznih latinizama do kolokvijalnih izraza i vulgarizama, često u svrhu pojačavanja ironije (Ništa u tom trenutku ne želim više od tog da, iz čiste radosti, u drskom polusvjetlu serem na Rusiju). Nerijetko je prisutna i kumulacija s kojom autor često gradira ironiju do gotovo katartične kulminacije u vidu dekadentne groteske buntovne regresije u aktu pljuvanja kroz prozor:

Dahtanje, režanje dvaju vožnjom iziritiranih dalmatinera, razmaženih, čitavu noć nemirnih. Postariji birokrat zakopčan u trodijelno, modro odijelo podrhtava u razini oka. U plavičastoj, neonskoj aureoli kupea levitira kao na odru: karanfil u reveru, koji jednako drhti, i zlatni zubi koji ponekad zabljesnu prijete da zaguše sliku./.../Razmičem zavjese i prvi put, prizemljen ranim, još nepristranim, kroz vlažan zrak rasutim suncem ugledam Ararat: dalekog, u svome rujanskom ledenom okovu gordog, otmjenog šećernog mladoženju suviše visokog, suviše strašnog za ionako trokatnu tortu kojoj je namijenjen. Spuštam staklo i guram glavu u jutro, ne bih li na njega pljunuo.

Vrijeme je paralizirano, relativizirano, gdje nam autor poput nepouzdanog naratora namjerno daje slobodu interpretiranja nejasnih temporalnih odrednica da bi nas tim kontrapunktom koji se stvara između djela i čitatelja dodatno animirao za aktivno participiranje u samome djelu (Petnaest je godina prošlo, mjesec oduzeti ili dodati, otkako je zemlja u koju sam stigao vođen pismom – pismom strojno otkucane adrese koje više ne sliči ni na što, na kojem su se lav i orao pretvorili u ocean mesarskih muha – prestala za mene biti mrlja na razrednoj mapi, mutna geografska točka i pretvorila se u neko jednako no sasvim drukčije daleko, mitsko i pomalo mistično mjesto).

Intertekstualni sadržaj također se pojavljuje i u vidu citata stihova pjesme Samo jednom ljubav pokuca na vrata Mate Miše Kovača. Također je u tekstu česta izmjena upravnog i neupravnog govora. Naglašen je ironičan ton pogotovo u trenucima kada autor vuče paralele između toponima nekih stranih, europskih ili inih država i gradova i Hrvatske. Također često dovodi u pitanje društvene konvencije kao i literarni kanon, što vidi kao besmisleni licemjerni konstrukt koji se nameće conditio sine qua non "integraciji" pa kakva ona bila i u kojem god smislu se ona odvijala. Posebno je zanimljivo dijaloško, gotovo responzorijalno, kreiranje naracije koje se povremeno pojavljuje u tekstu (Budi precizniji; gdje je to pobliže bilo? U Poljskoj, daleko na sjeverozapadu, oko Bydgoszcza. Što si tamo tražio? Sudjelovao sam na pjesničkom festivalu. Tražio sam ništa). Nadalje, unatoč najčešće jasno definiranim toponimima, mjesta radnje uglavnom se mijenja od ulomka do ulomka čime dodatno doprinosi dinamizmu teksta kao i njegovoj privlačnosti.

Čini se kako je Slijepa karta' jedno zaista izvanredno djelo koje svojom kompozicijom i smjelošću ukazuje na izvanredno poznavanje suvremenih književno-teoretskih tendencija autora Marka Pogačara. Djelo je nadasve zanimljivo i čini se da postiže željeni cilj animacije čitatelja za aktivnijom intervencijom u kreiranju "praznih prostora unutar granica slijepe karte“ te svojevrstan je kontrapunkt refleksije svojega doba kao i njegove aktivne kritike i intelektualne relativizacije. Navedeno, naravno, nije izbjeglo veo hermeneutike, što prosječnom čitatelju može stvoriti dojam neprohodnog tekstualnog tkiva, no svatko tko se odvaži otisnuti u putovanje sa autorom, zasigurno neće požaliti zbog tog "padobranskog skoka u san".

Ključne riječi: hrvatska književnost
<
Vezane vijesti